Kada sam nekim poznanicima rekao kako sutra idem na skijanje u Hercegovinu, pitali su : "Pa zar dolje nije već obeharalo, koja je to planina pod snijegom u kasnom martu?”.

“Pa zar dolje nije već obeharalo, koja je to planina pod snijegom u kasnom martu?”. Brzo odgovorih ”Crvanj”, u namjeri da pojasnim kako je njegov vrh visok 1920 metara a uzdiže se iznad Nevesinja i mora da je pod snijegom, ali me prekidoše pitanjem: ”Čuj, zar tamo ima skijalište?”. ”Naravno da nema, idemo na turno skijanje”, odgovorih.

”Ah, da! To je ono tvoje hodanje”.

Eh, nije turno hodanje moje, već ide cijela ekipa i ovo se naprosto ne propušta. Naravno, kao i obično organizator je Nenad koji ima jednostavan cilj: popeti se na sve vrhove u BiH više od 1.500 metara, i biciklom i na skijama.

Dobro, ovo bicklom sam već skoro ispunio, ali na skijama…

Na ovu turu je došao i Silvo iz Slovenije. Čovjek izgledom kao da je uskočio iz 70-ih godina prošlog vijeka, ali koji nas je sve zaledio snimkom spusta niz Mangart.

Nagib je toliki da se penje capinom i derezama, podloga zaleđena kora, a dolje provalija duboka barem kilometar. Ja tuda ne bih ni navezan s konopcem, a on skija. Silvo kaže da su ove naše planine ljepše i raznovrsnije od Alpa, ali mislim da tu malo pretjeruje. Prije će biti da je ovdje samo dobra raja. Dovoljno luda da čini svakakve nepodopštine, ili, kako moja kćerka reče: ”Pa vas šestorica imate zajedno tristo godina, šta vam to treba?”.

Koja godina manje više, kao da je važno. Bitno je ustati pred zoru, preći autom sto i pedeset kilometara, doći u kraj gdje se malo ko sjeća da je vidio skijaše, zbijati šale poput one kako bi dobro bilo pitati nekog prolaznika

”Gdje je put za Jahorinu?” (i po mogućnosti podmetnuti Silva, Slovenca), tužno gledati snježni nanos na makadamskom putu koji je rekao da ćemo do prvog snijega morati hodati dodatnih tri kilometra, a ne autom…

Ali, Crvanj, gledan izdaleka, toliko obećava da smo krenuli puni elana pa nošenje skija na leđima ne pada teško.

Dobro smo ocijenili položaj sunca i mogućnost gdje se snijeg još nije istopio, te uskoro izbismo u jednu šumovitu, snijegom prekrivenu uvalu, i onda konačno poče hodanje na skijama radi čega smo i došli.

Penjati se uzbrdo jeste naporno. Ali, niko se ne žali. Štaviše, uspon nekako ide začas, mada sam ja po glavi motao film kako se spuštam kroz ovu šumicu, što bez kacige i nije najpametnije. Svakih stotinjak visinskih metara snijeg postaje deblji, vidici prostraniji, a Silvo koji grabi ispred nas sve manja i manja tačka. Čovjek se inače hrani biljkama i zdravom hranom, časti nas sušenim voćem koje sam gaji, bere i priprema, voćnim kolačem od heljde i prosa iz njegovog mlina, skokne do vrha pa se spusti na skijama da nas bodri.

Moram priznati da sam na nekih 1.700 metara osjetio malu krizu, ali dvije bombone sa grožđanim šećerom koji, bit će da djeluju više na psihu nego na tijelo, potjeraše me uzbrdo. Gordan je pojeo čokoladicu sa istim efektom.

Kraj nas prolazi Nenad koji se prvi uspinje na cilj. I njegovo poznato ”Jeeeeeee!” visoko uzdignutih ruku.

Sretni zbog ostvarenog cilja i savladanog uspona, nevješto započinjemo i pjesmu. Ipak, vjetar nas opominje da nije pametno previše se hladiti pa nalazimo zavjetrinu za topli čaj i sendvič, te pripremu za spust.

A onda ono zbog čega smo išli gore. Beskrajno prostranstvo i pogled kilometrima daleko. Turni skijaš sam sebi bira put, a cijela planina je skijaška staza. Nestvarno lijep je ugođaj slobode dok skijaš, a u uglu oka ti snježna kapa Veleži ili Čabulje. Ili možda Prenja ako okreneš glavu. Na drugoj strani Volujak, Maglić a kao da se nazire Durmitor u Crnoj Gori. Kuda god čovjek pogleda, puca vidik i plavo nebo. Snijeg je već nabijen i dobar za skijanje.

Toliko dobar da nakon pola pređenog puta nizbrdo, kad sam sustigao Miru i Silva, onako kao za sebe prozborih: ”Jest bilo dobro, ja bih ovo mogao još jednom.”.

U taj čas vidimo Gordana, Nenada i Edu kako nam mašu i pozivaju da se popnemo ponovo barem dio planine, i spustimo još jednom. Nevjerovatno je šta čovjek doživi i na šta je sve spreman kad se potpuno opusti i stopi s prirodom.

Mi smo se popeli dobar komad, a Silvo gotovo do samog vrha. I opet spust, onako rašireni na sve strane, podvriskujući i podcikujući. Sve do šumice u kojoj već nije bilo šale: valjalo je između grana, kao između kapija na slalomskoj stazi, samo što ovdje ne smije biti greške. Dobro, kad se malo uspori i nije tako strašno.

U Nevesinju pijemo kaficu u lokalnom kafiću. Grupa poprilično gojaznih mladića mezeti uz pivo i listiće kladionice. Svako ima svoju strast. Mi smo prehodali taj dan 16 kilometara i popeli se preko 1100 metara, oni valjda popili 16 piva.

Ja, nažalost, moram kući i sutradan na posao. Ostatak ekipe spava u Mostaru, sutradan “osvajaju” dvije planine: Velež i Čabulju. Da ugrabe dok se martovski snijeg nije istopio u Hercegovini, a onda ćemo u Bosnu.

Tamo ga ima do maja.