Jednom sam gledao dokumentarni zapis iz sredine prošlog stoljeća, crno-bijeli film o aprilskom skijanju u Alpama. Lagana odjeća, pleteni džemperi, terasa s kojeg puca pogled na osunčane padine, neuređene staze i mnoštvo vedrih, rumenih lica. Danas, kao i tada, Alpe su rezervisane za one sa dubljim džepom.
Ali, uživanje u aprilskom skijanju na nepun sat vožnje od Sarajeva, moguće je i za desetak maraka koliko košta par litara benzina.
Prvo sam mislio da uopće ne pišem o tome, da ovaj amaterski video ostane za privatnu upotrebu, ali kad sam ga izmontirao i pregledao pomislio sam kako bi bilo previše sebično ne podijeliti ove ljepote sa onima koji to znaju cijeniti. Zanimljivo da Amerikanci otkako je izmišljena jeftina videokamera imaju izraz ”home video” ali, koliko je meni poznato, nemaju za laičke snimke načinjene u prirodi.
Prije mnogo godina, kao đak u školskim klupama, priču bih započeo ovako: ”Jednog lijepog sunčanog dana, sredinom mjeseca aprila, krenuli smo skijati na planinu Treskavicu. Pošto je debeli snijeg zakrčio puteve, morali smo pješačiti iz sela Rakitnica, uz potok što žubori livadama uokvirenim četinarskom šumom”. I onda bi mi misao pobjegla na taj potočić kojem još samo fali onaj zeko iz pjesme pa da slika bude potpuna.
Naime, već nakon prvih koraka i laganog zagrijavanja na uspon dugačak 11 kilometara u jednom smjeru ostali smo zapanjeni ljepotom krajolika. Iako smo krenuli s nadmorske visine od blizu 1100 metara gdje je proljeće već izmamilo kaćune, gusta šuma u podnožju planine što uokviruje atrij učinila je da se snijeg ovdje itekako zadržao, mjestimice debeo i preko jednog metra. Sliku gotovo alpskog krajolika potcrtava vijugavi potok čije žuborenje jedino nadglasavaju ptice što se raduju proljeću.
Punim plućima udišemo tu ljepotu, promišljajući o tome kako bi se ovdje mogao razviti svjetski centar nordijskog skijanja. Meni, opet, pada na pamet da prvi sunčan dan dovedem suprugu i prijatelje na kratku šetnju, jer ne mora se uvijek hodati dvadeset kilometara ili ići na dvije hiljade metara po gudurama i vrletima da bi čovjek uživao.
Nakon prva tri kilometra teren se lagano uzdiže pa oblačimo skije koje smo do tada nosili na leđima. Dugi uspon putem kroz šumu i nakon nekoliko serpentina izlazimo na proplanak odakle puca izvrstan pogled na Visočicu i strmi Vito koji smo pohodili prošlog vikenda. Tada je opasnost od lavine bila prevelika pa se nismo popeli na vrh, a gledana odavdje, padina ispod Vita je tako strma da je ludost bila i pokušati skijati.
Pogled okrećemo ka padinama Treskavice. Znamo da nas iza Fatimine česme čeka još malo hodanja, a onda najopasnije mjesto: Đavolje stijene.
Sigurno neko bez razloga nije smislio ovakav naziv pa padini prilazimo oprezno. Vidljivi su tragovi žestokih usova, tako jakih da je zaleđeni snijeg čupao zemlju i stijene ostavljajući jasan upozoravajući trag. No, već cijelu sedmicu nema padavina, sunce je jako i snijeg se prilično nabio. Prva kosina je proba i manje opasna jer se završava na ravnom, snijegom prekrivenom dijelu. Isto tako i druga. A onda dolazi mjesto gdje smo pogledavši liticu ispod nas morali zastati i promisliti.
Nakon što smo dobro odvagnuli i zaključili kako je uz prisebnost i pažnju ipak moguće proći, da je opasnost od odrona minimalna, poslušavši savjete člana ekipe koji je hodao i padinama Himalaja, neko na skijama neko nogom, ipak krećemo dalje. Mic po mic, korak po korak, i Đavolje stijene ostaše za nama.
Sve iza toga je blues. Ili sevdah kako već ko voli. Ljepota nedirnute prirode i pogled koji seže desetinama kilometara daleko. Pjesma na vrhu i razdragana lica. Nismo odustali i nagrada je tu. Ponajprije u osjećaju pobjede, ali i u užitku onog skijanja kad imaš osjećaj da lebdiš. Kao bonus na ovu ljepotu, iznenada se pred nama ukazala nesvakidašnja slika: preplašena divokoza u nekoliko sekundi istrčala je preko proplanka i nestala među stijenama.Tako brzo da je nisam uspio ni snimiti.
No, najljepši snimci su ionako oni koje čovjek načini okom i pohrani duboko negdje u krajičku onog dijela mozga gdje se spremaju samo fina sjećanja. Na ovakvim izletima uvijek ih ima pregršt. I to je ono što se ne može platiti novcem. Nevjerovatno je da nam se nudi tu, nadohvat ruke, potpuno besplatno. Dovoljno je imati skije od nekoliko stotina maraka i malo dobre volje.
Treskavica je planina zagađena minama, ali kretanje je moguće obilježenim stazama. Na ovoj turi praktično nigdje se ne dolazi blizu minskih polja. Ipak, ne savjetujem posjetiteljima odlazak bez vodiča ili dobre prethodne pripreme ture. Svima koji to žele besplatno ću ustupiti GPS track.
