Prvi puni dan u Berlinu prošao je olimpijski. Zapravo, hladno je baš kao tokom zimske olimpijade, no to nije omelo skoro svaku četvrtu-petu osobu da nosi bermude ili kratke rukave, a jednog smo "heroja" vidjeli i u japankama. Mlado, a ludo, rekao bi moj deda.
Iz S-bahna smo se iskrcali na Alexanderplatzu, velikom i prostranom trgu, kojim dominira ogromni TV toranj, izgrađen krajem ‘60.-ih godina prošlog vijeka, u tadašnjem Istočnom Berlinu, glavnom gradu DDR-a.
Interesantno je kako je skoro svaka nedemokratska zemlja imala ili ima odrednicu “demokratska” u svom nazivu – Njemačka Demokratska Republika (DDR), Demokratska Narodna Republika Koreja (Sjeverna Koreja), Demokratska Republika Kongo… Sve “gola” demokratija. Trg koji sam spomenuo je lijep i prostran, fontana je super, zaista, kao i obližnji šoping-centar. No, osim dva “mršava” drveta, nedostaje mi zelenilo, te prostor odiše nekakvom sterilnošću. Ovo je lični stav, da ne bude zabune, a o ukusima se ne raspravlja.
Od TV tornja na Alexanderplatzu krenuli smo do Brandeburške kapije. Usput srećemo gomile turista, užurbanih biznismena, Afrikanaca, Japanaca, Kineza, Arapa i čega sve ne. Pravi svjetski grad – sve je na jednom mjestu.
Prije same kapije, možda i najpoznatijeg simbola Berlina, svraćamo na Ostrvo muzeja, koje se nalazi između dva rukavca rijeke Spree. Tu su, redom: Pergamonski, Novi, Stari i Bode muzej, te Stara nacionalna galerija.
UNESCO “štiti” cijelo Ostrvo, a ono što čovjeka dojmi su kolosalnost i gracioznost zgrada, skulptura i ostalih građevina koje se tu nalaze. Ogromno, to je riječ koja u svakom smislu opisuje ovaj dio grada.
Nakon muzeja, smrzavajući se, idemo ka Novoj berlinskoj sinagogi. Veličanstvena je, ali nemoguće je ne primijetiti konstantni nadzor i prisustvo policije na toj lokaciji. Navedeno je posebno neobično uzevši u obzir da je na ulici skoro nemoguće vidjeti policajca. I tu su upravo dva kontrasta u poređenju sa Sarajevom – ako je Sarajevo uopšte moguće porediti sa Berlinom i obrnuto – našu sinagogu policija ne čuva, srećom, a na ulici je svaki drugi prolaznik policajac uvijek spreman da vam napiše kaznu za ovo ili ono.
Često se uhvatim da pravim poređenja – “kod nas” ovako, “kod njih” tako. Mislim da je to matrica koju generalno treba izbjegavati ako putujete u inostrantsvo; dijelom zbog toga što svako mjesto ima svoju specifičnost, a dijelom zbog toga što se – pogotovo u Evropi – malo koja zemlja može porediti sa BiH, ako govorimo o “civilizovanosti”, da ovom rječju sažmem sve ono što nas boli, ali i ako govorimo o prirodnim ljepotama i resursima, koje, opet, malo koja zemlja u Evropi ima u tolikom obimu.
Pokušavam prestati sa poređenjima, nadam se da će sutra biti bolje.
Iduća stanica na našem berlinskom turističkom hodočašću je Univerzitet Humbold, jedan od najstarijih u gradu, ali i jedan od bitnih svjedoka istorije, preživjevši sve – od izmjene imena, preko nazi-režima, DDR-a, do unifikacije. Koga zanima istorija ovog poznatog i prestižnog univerziteta, detalje može pronaći na Wikipediji. Ono što je posebno neobično su fasade zgrada. Dakle, dio fasade na jednoj od Humboldovih zgrada je restauriran prije par godina. Savezna i lokalna država dale su novac i sve je super. Osim činjenice da se na toj “obnovljenoj” fasadi još uvijek vide tragovi metaka i paljevine iz Drugog svjetskog rata.
To je čudna praksa koja nije specifična samo za Humbold, već i za ostale zgrade – pogotovo bitne i poznate – u ovom gradu, koji je do temelja srušen tokom zadnjeg (valjda i posljednjeg) svjetskog rata. Jedno od objašnjenja za ovakvo stanje je da fasade i ne trebaju do kraja biti obnovljenje, jer onda više ne bi bile jedinstvene, upečatljive, odnosno ne bi bile spomenik i podsjetnik na ono što se desilo prije 70-ak godina.
Ožiljci su vidljivi i na Berlinskoj katedrali (Dom of Berlin), koja zrači svojom veličinom i impozantnošću, ali i spomenutim tragovima rata. Ulaz u katedralu se naplaćuje zbog činjenice da – kako je napisano na info-tabli – “država ne pomaže održavanje ovog spomenika, a parohija kojoj pripada crkva je vrlo mala (ovo im je jedini objekat), te nisu u stanju samostalno održavati katedralu, bez naplate karata”. Opet mi na pamet pada poređenje, ali neću, obećavam.
Usput nailazimo i na spomenik djeci – “Vozovi života, vozovi smrti”, koji simbolizira spašavanje jevrejske djece u periodu 1938. – 1939. kada su vozovi sa Friedrichstrasse stanice išli prema Britaniji i spašavali živote djece, one iste djece koja su vozovima sa iste stanice, samo dvije godine poslije prevožena u logore. Tužno, zaista tužno, šta čovječanstvo sebi može učiniti zbog kombinacije slova u imenu, ili nečega što je nekome drago, a nekome drugome nije.
Brandeburška kapija. Simbol podijeljenosti i ujedinjenja. U blizini je postavljena obavezna izložba o ratu i svemu što je prethodilo usponu nacista. Ispred kapije, na samoj cesti, ostavljena su dva mala reda kaldrme kao podsjetnik na činjenicu da je prije 26 godina na tom mjestu stajao zid koji je razdvajao ljude istih imena, prezimena, navika, istorije i porijekla, ali različitih adresa boravka. Do broja 17 DDR, od broja 17 BRD. Skraćenice koje su određivale da li vozite Trabant, “kuburite” sa brašnom i uljem, ili na posao idete u VW-u i u džepu imate američke cigarete.
Šetajući od Brandeburške kapije do Bundestaga, kćerka me pita “kakva je ono zgrada tamo, koja izgleda kao veš-mašina?”
“To ti je rezidencija, palata njemačke kancelarke, predsjednice“, kažem joj.
“A što im je ona predsjednica?”, pita kćerka.
“Pa valjda zato što je Nijemci biraju”, rekoh.
“A zašto je Nijemci biraju”, opet će kćerka, radoznalo.
“Pa zato što im je, valjda, dobro sa njom. I zato što u svakoj zemlji u Evropi ljudi biraju one koji su najbolji, da ih vode. Hm, dobro, osim kod nas”, odgovorih, i sam se čudeći tome što sam “ispalio”, te tako pogazio obećanje o poređenju.
Bundestag je još jedna kolosalna zgrada, lijepa na svoj jezivi način, zračeći bogatom istorijom i krijući u svojim zidovima riječi svih osoba koje su u njoj ikada držale govore. Tu je uslikana poznata fotografija na kojoj ruski vojnik diže crvenu zastavu sa srpom i čekićem, na krovu tadašnjeg Reichstaga, danas Bundestaga, dok ispod tužno tinjaju ostaci onoga što je nekad bio grad. Ta je zastava označila kraj jedne i početak nove ere, u kojoj je svijet trebao biti miran, a ipak to nije. Danas ispred Bundestaga, zbog političkih razloga, protestuju Rusi (stranka veterana ili slično) – zastava je sada drugačija, ima tri boje, a stoji tik uz njemačku. Možda bi ovaj svijet jednom i mogao biti pristojno mjesto.
Pročitajte još
Smrznuti, idemo kući i čekamo S-bahn na istoj stanici na koju smo došli iz Minhena – Berlin HBF, ogromna staklena kupola na nekoliko nivoa, kroz koju prolaze milioni, te nekoliko vrsta različitih vozova. Za danas i više nego dovoljno.
Sutra?
Sutra idemo na novu berlinsku avanturu, pratite N1 za još jednu st(r)anicu Berlinskog dnevnika.
