Berlin: Grad tiši od Sarajeva koji ima "balkanske" probleme

[caption id="attachment_129732" align="alignnone" width="750"]

Klubovi, kafane, birtije, diskoteke, muzika na ulici, kvalitetno i jeftino njemačko pivo ili sve popularniji bezalkoholni napici na biljnoj bazi, nevjerovatan izbor skoro pa svih svjetskih kuhinja - sve ovo govori da je Berlin idealan za ljude željne provoda, zabave i uopšte hedonističkog traćenja vremena.

Ljudi rijetko voze automobile, što smo zaključili dok smo išli ka botaničkoj bašti i prolazili pored nizova parkiranih automobila ispred kuća i zgrada, u radno vrijeme. Manje automobila u gradu znači manje buke, manje zagađenja, manje troškova i, najbitnije, manje stresa i nervoze. Gradsko područje obuhvata oko 900 kilometara kvadratnih, a tu stanuje oko 3,5 miliona ljudi, pa je jasno da je Berlin površinom ogroman, ali i rijetko naseljen grad.

Tiši je od Sarajeva, rijetko je čuti automobilske sirene, ili glasno turiranje motora u gradskoj jezgri. Međutim, puno je manje zelenila nego što sam očekivao. Primjerice, Alexanderplatz - glavni gradski trg i središte nekadašnjeg Istočnog Berlina - ima tri drvceta na ogromnom prostoru, što daje neki čudan osjećaj sterilnosti. Svakako, neki od brojnih gradskih parkova su vam na raspolaganju, ali ako i kada naviknete na bujno zelenilo Balkana, Berlin se može učiniti kao "apoteka". Sve je stvar afiniteta, ali ako volite prirodu i zelenilo, kao u našem slučaju, onda su botanički ili ZOO vrt pravi izbor za bježanje od asfalta, mermera i ulične rasvjete, uz neki od spomenutih parkova.

[caption id="attachment_129712" align="alignnone" width="750"]

Družeći se sa privremenim i stalnim stanovnicima Berlina, otkrio sam da i Njemačka ima svoje „balkanske probleme“. Naime, aerodrom Berlin-Brandenburg, koji će jednog lijepog dana preuzeti "teret“ od Tegela i Schoenfelda, trebao je biti otvoren 2010. godine.

Ipak, samo nekoliko dana prije otvaranja i nakon što su brojne avio-kompanije već počele prodavati karte prema i sa navedenog aerodroma, odlučeno je da se Berlin-Brandeburg ne može otvoriti! Inicijalni razlog je bio, navodno, neispravan protivpožarni sistem i alarm. No, niz nesretnih okolnosti se nastavio, uključujući loš plan gradnje, upravljanje i korupciju, pa danas zapravo niko ne zna kada će - i da li će! – aerodrom biti otvoren.

"Posjetili“ smo i Berlinski zid, koji danas služi za slanje poruka mira, tolerancije i zajedništva, a što je najočitije kroz zanimljivu kombinaciju njemačke i izraelske zastave, naslikane upravo na dijelu zida. DDR je išao dotle da je preko rijeke Spree izgradio zid, te su tako doslovno presjekli vezu između Istočnog i Zapadnog Berlina, koji je bio enklava na teritoriji koju je u potpunosti kontrolisao DDR. Zanimalo me kako su ljudi živjeli u DDR-u, te postoji li nostalgija za tim vremenima.

Odgovor je bio poprilično sličan onome što ovdje zovemo Jugonostalgija – svi su imali stan, redovnu platu, besplatno školstvo, sigurnost i sve ostalo što je, kako stariji kažu, Jugoslavija nudila. Primijetio sam da, ipak, ljudi i ne žale toliko za bivšim državama ili granicama, koje se pomijeraju još od postanka svijeta, nego za prošlim vremenom, svojom mladošću i „savršenim mjestom“ koje su tako upamtili. Kada se čovjek sjeća lijepih vremena, zaboravi na tada prisutnu svakodnevnicu, frustracije ili strahove; sjećanja trebaju ostati tu gdje jesu, ali živjeti u prošlosti je nešto što nas može zaglaviti u vremenu i odsijeći od toliko bitne sadašnjosti.

Kad smo kod života, desilo mi se i nekoliko neobičnih događaja, a u vezi sa famoznim pitanjem "odakle si?“.

Ako mene pitate, mislim da je to kombinacija činjenice da smo mali, nebitni, nezanimljivi i bez ikakvog ozbiljnog PR-a na državnom nivou, ako govorimo o imidžu zemlje, te toga da je Zapadni obrazovni sistem usmjeren na specifična znanja, umjesto na baratanje podacima poput rude u Brazilu, stanovništva u Kongu i privrede Trinidada i Tobaga, kojima su nas filovali. Možda vam se može učiniti i da je to što neko ne zna gdje je Sarajevo stvar nekulture ili neznanja, ali iz BiH – zemlje zatvorenih muzeja, sa dvije škole pod jednim krovom ili ministara kulture koji ne vole književnosti - je teško nekome prebacivati ili spočitavati bilo šta, a pogotovo nekulturu ili neobrazovanost.

Doduše, prvomajska fešta, ogroman događaj u dijelu grada koji se zove Kreuzberg, sve je samo ne način da se mladi osvijeste o borbi za radnička prava. Prvog maja je grad na nogama, svi su zaokupljeni roštiljem, kobasicama, pivom i nekom od 15-ak muzičkih bina koje nude sve – od punka, metala, turske narodne muzike, do world music-a.

Policija je na svakom ćošku, a ove godine, za razliku od prethodnih, nije bilo previše nemira i paljevina. Pitam se šta bi ta (nestala?) radnička klasa rekla na sve ovo. Feštom do prava? Sumnjam.

[caption id="attachment_129742" align="alignnone" width="750"]

Za kraj, naš put je, prije svega, bio dio cilja. Prešli smo ukupno oko 3000 kilometara, a putovali smo automobilom na relaciji Sarajevo - Zagreb, zatim noćnim vozom od Zagreba do Minhena, te brzim vozom od Minhena do Berlina. Obrnutim redosljedom natrag. Put je ugodan, a ako je naša sedmogodišnja kćerka uspjela izdržati i pritom se dobro zabaviti, ne postoji nijedan razlog zbog kojeg i vi ne bi spakovali par stvari u kofer i krenuli na put vozom. Vozovi su simbol promjene, sam put je pola cilja, te nije sve u tome da što prije stignete na odredište.

Jer pogled iz voza na ljepote Bavarije i Brandenburga, dok iz slušalica svira David Bowie i "Where Are We Now“, neprocjenjiv je. Do vas je.