O Visočici, odnosno njenom imenu, ne mora se puno reći; ova planina, "uglavljena" između Bjelašnice, Prenja i Treskavice, kompleks je grebena i vrhova, sa kojih se pruža veličanstven pogled ka navedenim planinama, ali i kanjonu Rakitnice, te, u daljini, Ljute.
Vito, Subar, Veliki i Mali Ljeljen, Puzim, Džamija – ujedno i najviši vrh sa 1967 m/Nv – te Velika Drstva poznati su vrhovi ove planine. No, osim vrhova, ovu planinu krase i šumska prostranstva, pašnjaci, ali i sezonska jezera i nekropola stećaka koja je pod zaštitom države.
Nakon ljetnih i relativno jednostavnih uspona na Vito, veličanstven vrh sa kojeg se, nimalo skromno rečeno, vidi ama baš sve, uputili smo se na proljetni uspon na vrh Velika Drstva, zajedno sa članovima PD Visočica. Istini za volju, iako je proljeće kalendarski nastupilo, uspon je po svojim karakteristikama bio više zimski nego proljetni. Ova lijepa troosatna šetnja počinje kod doma “Vrela” na Tušilima, kojim gazduje PD Treskavica iz Sarajeva. Vjerovatno se pitate otkud Treskavica na Visočici, ali, eto, period od prije 20-ak godina je sve apsurde učinio mogućim, pa tako i ovaj. No, to je tema za koju treba imati višak vremena i debele živce, pa ćemo je ostaviti upravo takvim ljudima.
Dom “Vrela” i njegova okolina su uređeni, pristupačni i čisti. Nažalost – ili nasreću – do doma se stiže automobilom, asfaltnim putem, koji vodi od hotela Maršal na Bjelašnici, preko sela Šabići i “raskrsnice” na kojoj se desno ide prema Umoljanima, a lijevo, preko mosta, prema Visočici, Sinanovićima i domu. Od Sarajeva možete stići za 40-ak minuta lagane vožnje, krivudavim putem koji ide kroz lijepe, divlje i skoro nenaseljene krajolike Bjelašnice i, potom, Visočice. Vuk je tu “domaća životinja”, uz svu ostalu divljač koja, još uvijek, krasi naše planine. Kažem još uvijek, jer je poznato kako se “gazduje” našim šumama i kako se “štite” divlje životinje u BiH. I to je tužna i duga tema, a o njoj ću detaljnije pisati u jednoj od narednih prilika, jer me zaista stegne oko srca kada god razmišljam o tome ko, kako i zašto uništava prirodna bogatstva ove zemlje i po koju cijenu.
U domu “Vrela” na Tušilima stanje je, ipak, “mirnodopsko” – vikendom obično tu borave penzioneri, djeca sa roditeljima, ali i planinari koji se spremaju osvojiti jedan od ranije navedenih vrhova Visočice. Nebrojeno smo puta spavali u domu, kao što smo nebrojeno puta probali hranu koju na licu mjesta priprema Sena, sjajna domarka, uz pomoć svojih vrijednih sinova. Možda bi bilo (ne)ukusno objašnjavati kako i zašto je Senin grah najbolji, zbog čega im je kiseli kupus savršen, a pita bolja nego bilo koja druga u Sarajevu – gradu pita – pa je najbolje da se sami uvjerite u navedeno. Ima još jedan detalj – dobro, ima ih više, ali mi je ovaj najupečatljiviji – koji me podsjeti na “Vrela”: žubor obližnjeg potoka dok ste u sobi ili kupatilu. Naveče možete doživjeti zaista rijedak mir koji, kako rekoh, “remeti” samo potok koji prolazi tik ispod doma. Na koncu, sam dom se ne zove tako kako se zove bez razloga. O domu toliko, iskreno preporučujem barem jednodnevnu posjetu, a optimalno i noćenje sa laganom šetnjom do sezonskog jezera koje se nalazi iza sela Sinanovići, na 30-ak minuta hoda od doma, ili pak do vrha Drstva, eventualno Subara i Vita, ako ste u malo boljoj kondiciji.
Velika Drstva (1808 m/Nv) vrh je koji je relativno lako pristupačan, pogotovo tokom proljeća i ljeta. Dok kročimo kroz mladu bukovu šumu prema vrhu, naša grupa razgovara o svim tim neobičnim imenima navedenih vrhova i njihovim značenjima. Skoro da se nijedan ne zove po nečemu što bi imalo bilo kakvu poveznicu sa našim modernim jezikom. No, ako se malo “zakopamo” u prošlost, vrlo je moguće da su korijeni imena u staroslavenskom jeziku – logično je, a donekle i objašnjivo. Primjerice, Vito bi svoje ime mogao vući od legendarne staroslavenske planine Vitor. To je planina u oblacima, koju su neki uspjeli vidjeti, ali je nisu mogli pronaći dva puta. Legenda takođe kaže da su se neki ljudi i obreli na samom Vitoru, ali da to nisu znali i da su te činjenice postali svjesni tek po povratku u „ovaj svijet“.
Na Vitoru žive zmajevi (!), odnosno sa te planine vode porijeklo po staroslavenskom predanju, a Vitor mijenja svoje mjesto kao što se mijenjaju vjetrovi. Naše zajedničke legende, koje uključuju čarobne šume, neobična bića, vile i vilenjake, patuljke, bogove raznih stvari i mjesta, te ostale zanimljive priče su skoro pa nestale. Izgleda da je prokletstvo našeg naroda da više cijeni mitologiju drugih, nego svoju, što donekle može objasniti potpuni izostanak legendi i priča iz ere kada su neki naši davni preci svoju djecu plašili Baba Jagom, Baba Rogom, ili Drekavcem. Vitor ima zapanjujuću sličnost sa Laputom, još jednom mističnom planinom u oblacima, koju je prvi opisao Jonathan Swift u knjizi “Guliverova putovanja”, a koja je takođe prikazana u animiranom filmu “Laputa: Castle in the Sky”, japanske legende Hayao Miyazakija. Animirani film toplo preporučujem, kao što preporučujem da odete u biblioteku ili knjižaru i potražite knjige o staroslavenskim legendama. Budite oprezni pri izboru, jer lijepe korice ne znače kvalitetan sadržaj.
Propadajući kroz snijeg i razgovarajući o legendama, skoro pa neosjetno stigli smo do vrha Velika Drstva; Prenj, Bjelašnica sa svojim vrhom Krvavcem, kanjon Rakitnice i pospani Lukomir iznad njega, vodopad koji hrli ka rijeci, ogromna Treskavica i veliki usjek ispod nje – kanjon Ljute, koji tu planinu dijeli od Visočice, te čak i Jahorina u pozadini. Sve to možete vidjeti kao na dlanu, uz svijest da, dokle pogled seže, tu skoro i da nema ljudi, samo divljina, priroda kakva je bila prije nas i kakva će biti nakon nas.
To je ono čega čovjek postane svjestan na planinama – ljudi su mali, prolazni, a svoje živote protraće na ove ili one gluposti, umjesto da budu poput planina: veliki, vedri, gostoprimljivi i čvrsti ali promjenljivi.
Visočica je locirana na Bijeloj liniji koncepta održivog razvoja i turizma Via Dinarica. Za više informacija i blogova posjetite www.viadinarica.com i www.steffaround.com.
Vjetar nas ne može pomaći, kiša nas neće saprati, sunce nas neće spržiti – planine i ljudi imaju i više zajedničkog nego što mislite.
