Baba Mara's Place je po svemu posebno mjesto, a prije svega po zanimljivoj priči o gradnji, odnosno ideji jednog čovjeka koji je rekao "ne“ lagodnom životu u "civilizaciji“. Taj čovjek je Boško Providžalo, rođeni Trebinjac, koji je svoj životni put nastavio u Lucernu, u opjevanoj zemlji Švicarskoj.
Iako je živio svuda, od SAD-a, preko Afrike i Južne Amerike, do Evrope, spletom okolnosti je odlučio, barem privremeno, skrasiti se u Dobromanima.
Dobromani?
To je staro, lijepo, zanimljivo i, nažalost, skoro pusto selo na pola puta između Trebinja i Ljubinja, “uglavljeno” u brda iznad Popovog polja, gdje uspijeva samo kamen i – Boško i Iva. Iva je Boškova supruga, ona koja, vjerovatno, nosi najveći organizacijski teret, odnosno, tek će ga nositi. Boško je prije malo više od decenije naslijedio staru kamenu kuću i štalu od svojih predaka. No, kako je sve bilo zapušteno, urušeno i oronulo, trebalo je imati petlju i, naravno, novac, kako bi mjesto njegovih predaka ponovo zaživjelo sjajem koji sigurno nadilazi bilo šta dosad viđeno u našoj zemlji. Odakle novac, pitate se?
Novac skupljen od umjetnosti
Kada je Bošku “pukao film” i kada je odlučio da mu je dosta fotografisanja po raznim koncertima, izložbi slika i ostalih stvari kojima se – vrlo uspješno – bavio u životu, prodao je 700 (!) svojih slika nekom galeristi u Švici, spakovao je kofere i, malo-pomalo, izgradio svoj raj. Ali ništa nije išlo lako. 12 punih godina Boško je gradio, zidao, šalovao, farbao, krečio, okopavao, izolirao, krčio, kosio i sadio, da bi konačno, prije koji mjesec, došao do konačnog izgleda Baba Mara's Place-a. Iskreno, prodati 700 slika, napustiti atelje od 300 kvadrata, u kojem je stvarao u Lucernu, i vratiti se u hercegovačko mjesto “bogu iza nogu” možda može djelovati kao sulud, nepromišljen čin. Ali ono što smo primijetili dok smo boravili kod njih je da se Boško i Iva neprestano smiju. Mislim da ni oni nisu toga svjesni. Konstantan osmijeh, uz prepričavanje dogodovština i životnih iskustava ovog mladog čovjeka, dođe kao melem na ranu u eri crnih hronika, priča o neuspjesima i vječitom kukanju kako se, eto, “ništa ne može u ovoj zemlji”.
Sve se može, čak i u ovoj zemlji
Ne treba biti ni, da oprostite, budala, pa misliti da je sve to išlo bez problema. No, volio bih da to čujete upravo iz Boškovih usta, umjesto što ću vam prepričavati brojne probleme sa kojima se susretao. Baba Mara's Place je utočište, mjesto na osami i u miru hercegovačkog krša. Kukavica, laste i poskoci jedino je što ćete vidjeti ili čuti za vašeg boravka tamo. Najveći problem sa kojim se susreću je nedostatak vode – vodovoda, naravno nema – pa su pravila ista kao i prije 200 godina: štednja, ograničenost resursa, ali, ipak, i odmor za dušu i tijelo. Kišnica je Bošku “pomogla” da napuni bazen, koji se nalazi u “centru” ovog mjesta. Tu su i vilinski konjici, žabe i razne (nejestive!) ribe, sa kojima možete zaplivati u bazenu.
Ako vam nije do bazena, postoji nekoliko lijepih šetnji u relativnoj blizini imanja. Mi smo prošetali po Obliku, brdašcetu iznad Baba Mara's Place-a, te vidjeli i more između Dubrovnika i Herceg Novog, koji su udaljeni do 45 minuta vožnje od Boška. Bili smo i u Trebinju, još jednom biseru Hercegovine, gradu koji sve više počinje živjeti od turizma i nadam se da će tako i ostati. Blizu su i Mostar, Stolac i poznata utvrda Daorson, Hutovo blato, pećina Vjetrenica i ostale hercegovačke znamenitosti.
“Rek'o sam joj: ‘oćeš ti za Hercegovca, pa neka ti bude”
“Sve sam ja ovo sam polako pravio. Kasnije je i Iva došla, rođena dubrovčanka, a kad je vidjela ‘đe sam je doveo, mislim da se prepala. Al’ eto, rekao sam joj fino – ‘oćeš ti za Hercegovca, pa neka ti bude”, govori kroz smijeh Boško. “Ni komšijama ništa nije jasno bilo, misle ‘vidi one budale, onog čupe što zaludu baca novce’. Ali nije tako, sad sam tu i, pravo da ti kažem, lijepo mi je, a dokad ću ostati, to niko ne zna”, govori mi dok pijemo lokalno domaće crno vino – ako niste znali, Dobromani su na Vinskoj ruti Hercegovine – i jedemo sočne domaće jagode. Ali Boško nije stao samo na renoviranju kuća i štala: na ovom mjestu postoji sjajan potencijal za organizovanje jazz i sličnih festivala, jer postoji mala improvizovana, „prirodna“ bina, sa sve opremom, koja uključuje bubanj, pojačala, razne vrste udaraljki i ostalih instrumenata. Osim toga, naš domaćin je posadio i 200 sadnica lješnjaka, koje okopava i čuva, a u vrtu kuće rastu kaktusi i tipično južnjačko rastinje, te domaće voće i povrće.
Kakva fuzija, pa ovo ni Monty Python ekipi ne bi palo na pamet
Inače, imanje je moguće iznajmiti. Maksimalni kapacitet je do osam osoba, a postoji sav komfor – kupatilo, bazen, sobe smještene u starim kamenim kućama, one lijepe „gusarske“ ležaljke, domaća hrana, iće i piće. More blizu, planine u blizini, mina na toj strani nema, a u miru ste i tišini, koju remeti Ošo, Boškov pas, koji konstantno zahtijeva pažnju u vidu maženja po stomaku, glavi, prsima, leđima i gdje god se već namjesti. Možda je važno napomenuti da su vegetarijanci – premda u manjini u ovoj zemlji – i više nego dobrodošli, kao i karnivori, jer im se, svima zajedno, nudi domaća hrana iz okoline Trebinja.
Ako niste znali, Baba Mara's Place se nalazi na Plavoj liniji Via Dinarica koncepta održivog razvoja i turizma, o kojem detalje možete saznati na www.viadinarica.com. Za više blogova posjetite i www.steffaround.com, a ako želite saznati detalje o Boškovom i Ivinom imanju, pravac na njihovu Facebook stranicu: www.facebook.com/babamarasplace.
Ovo mjesto je zaista lijepo, ali su me Boško i Iva posebno oduševili. Jer šta više čovjek može poželjeti u eri kukavičjeg sakrivanja pod skute asfalta, udobnog stana i komfornog auta, od hrabrosti koju sa sobom nosi odluka da se vrate životu svojih predaka, te tamo i opstanu?
Pomozite im u tome.
