Društvenim mrežama ovih se dana počeo širiti tekst, odnosno podsjetnik na prijašnja vremena i život onih koji su rođeni 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te godine.
“Za djecu koja su rodjena 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te!!
Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće.
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu ‘Čuvati daleko od dohvata djece’ na bočicama s lijekovima, vratima i ormarima. Mi, kada smo imali 0-1 godina nismo nosili Pampers-e. Pišali smo u krevet.
Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz flašica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo flašicu Coca Cole s našim prijateljima i niko nije umro zbog toga.
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli hljeb i pravi puter, pili kole koje su i tada bile pune šećera, ali nismo bili debeli zato sto smo smo se stalno igrali vani.
“Nismo imali igrice, već prijatelje”
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se cijeli dan, sve dok se ne upale svijetla na ulici, skrivača, partizana i nijemaca, kauboja i indijanaca, gumigumija, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje ionako nije bilo previše.
Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljski šamar bio dio ispitivanja, a bez zlostavljanja u porodici. I nikad nije bilo problema…
Provodili smo cijele dane praveći trokolice od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naučili smo kako riješiti problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole…
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, video igrice, 99 kanala na televiziji, nismo imali video rekordere, mobitele, kompjutere, Internet……. mi smo imali prijatelje i družili smo se s njima!
Padali smo s drveća, znali se posijeći na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Išli smo biciklom ili pješke do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plačali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Naše generacije su proizvele najbolje izumitelje i naučnike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim!
I ti pripadaš toj generaciji? Čestitam! Pozdrav generaciji”, stoji u postu.
