U jednom starom filmu iz 1978. godine tada mlađahnog Robert de Nira (Lovac na jelene) ima scena kad se momci pakuju, onako bez reda bacaju ruksake, puške, gajbe pive i ostalu opremu u kamionet i kreću u planinu.
Pomalo neobuzdani zadirkuju jedni druge, zbijaju šale usput i piju pivo iz limenki. Gore, negdje u divljini gdje ljudska noga gotovo da nije kročila, doživjet će avanturu i stvoriti osjećaj bliskosti i istinskog prijateljstva.
Film sam gledao kao tinejdžer, ne sanjajući da za mnogo godina kasnije, naravno više ne kao mladići i ne sa puškama već s fotoaparatom i biciklom, u istom takvom kamionetu doživjeti gotovo identičan osjećaj slobode, divljine i drugarstva.
Plan da obiđemo devet jezera Zelengore za jedan dan koji je jednom prilikom iznio Đani mi se na prvi pogled učinio nerealnim, a onda se probudio onaj vrag u svakom od nas pa smo rekli: “A zašto da ne?”. Avantura je izgledala tako primamljiva da se grupica od nas četiri-pet za čas popela na dvanaest učesnika.
Zainteresovanih je bilo i više, ali brvnara u kojoj smo trebali zanoćiti imala je tek četiri kreveta. Da stvar bude gora, nekoliko dana pred turu velike vrućine su prekinute kišom koja kao da nije namjeravala da prestane. No, dogovor je dogovor, idemo pa kako god.
Prognoza je najavljivala da će kiša te subote padati do podne, a onda prestati. I zaista, posljednje kapljice smo, skupa s autima, ostavili na Tjentištu krenuvši biciklima ka dvadeset kilometara udaljenom jezeru Donje bare, gdje smo kanili zanoćiti. Zbog velike vlažnosti bilo je užasno sparno, ali na to smo navikli. Ono na šta nismo su bili kvarovi. Prvo je Ozrenku otkazao pogon, pa Kerimu pukao lanac, Ivanu žica, nekom guma… Da li je to neka opomena da se ne izlažemo planiranoj avanturi?
No, ovakve slutnje su nestale čim smo stigli na prvo odredište planirano za taj dan. Sumrak iznad jezera smo razbili vatricom, preko nje naslonili rešetku, a na rešetku ćevape, pileće batake, sudžukice… Valjalo je skupljati snagu za sutradan. Uz svjetlost svijeća prepričavale su se raznorazne dogodovštine, a sve nas je zasmijao Beća, čovjek koji je krenuo s nama da besplatno vozi opremu u terencu.
Pričao nam je o nekakvoj straži u JNA na planini kojoj ne zna ime jer su ih vodili potpuno konspirativno. “Bilo je mračno, ma toliko mračno da se više vidi kad zatvoriš oči…” riječi su kojim je opisao tamu i strah u toj divljini. Njegovoj šali smo se smijali do duboko u noć onako povaljani po podu u vrećama gdje se, zbilja, nije vidio prst pred okom, pa ne znaš jesi li zatvorio oči ili ih držiš otvorene.
Ali, nakon te mrakaće i tamne noći došla je zora. Izlazak sunca iznad jezera i cvjetnih livada, usred divljine, nešto je najljepše što čovjek može doživjeti. Ona izmaglica koja se svake sekunde mijenja i nestaje, studen koju razbijaju sunčeve zrake i cvrkut ptica bolji od simfonijskog orkestra, toliko se urežu u pamćenje da sam ja u ponedjeljak, dan nakon tog vikenda, potpuno zaboravio koji je datum u pitanju.
I onda vožnja. Prvo do Gornjih bara, prekrasnog jezera do kojeg vodi uska stazica kroz polja prekrivena borovnicama i cvijećem. Interesantno je zašto je neko ovim jezerima dao imena “bare” kad su tako lijepa, a mnogo skromnijim, koja zbilja i podsjećaju na kakvu baruštinu, Bijelom i Crnom, titule – “jezero”.
Njih smo posjetili nakon dugačkog uspona ka Ljubinom grobu. Tu smo donijeli i prvu razboritu odluku tog dana.
Naime, što zbog kvarova što zbog slabog ritma vrijeme nam je polako curilo. Stoga je odluka bila da se na Ljubinom grobu čekamo petnaest minuta. Ko za to vrijeme ne stigne usporava grupu i pametnije je da ne ide dalje već da se vrati nazad. Tako je i bilo pa su otpala dvojica, a prva ozbiljnija pauza na Ljubinom grobu bila je i “edukativna”, jer mnogi misle da je to grob nekog partizana Ljube.
Ne, nije o tome riječ. Mnogo godina prije Drugog svjetskog rata, djevojka imena Ljuba se krišom “ukrala” za svog dragana. Bježeći tako preko planine sustigli su je njen brat i rodbina, zametnuli kavgu, i na tom prijevoju izginuše i Ljuba i njen dragi i svatovi, a po svoj prilici i brat kabadahija. Istina, svima je ovo mjesto poznato po filmu “Bitka na Sutjesci” i čuvenoj poruci Vrhovnom štabu: “Sve dok budete čuli na Ljubinom grobu pucanje naših pušaka, Nijemci neće proći. A kada toga ne bude, znajte da nema više živih proletera”.
Koliko se sjećam, posljedni proleter na Ljubinu grobu je bio Ljubiša Samardžić.
E sad, pošto nismo baš proleteri već biciklisti, nekako živi pređosmo Ljubin grob, a odatle i Bijelo i Crno jezero, pa krenusmo ka Orlovačkom. Tu je već bilo svega jer za nama ostadoše travnate livade i dočeka nas ne tako prijateljska podloga. Nekada prekrasni zemljani put, zbog kiše prethodnih dana, pretvorio se u živo blato. Nit’ možeš voziti niti gurati bicikl.
Sve se lijepi, noge mokre, blatnjave… To nas je toliko izmorilo da je moral ozbiljno bio narušen i već smo mjerkali preostalo vrijeme do mraka s pitanjem je li zaista moguće stići do Kalinovika preko svih tih jezera. Nažalost, dilema je vrlo brzo bila riješena, onim što biciklisti najviše mrze: kišom. Crn oblak se nadvio iznad Bregoća i taman kad smo prošli Orlovačko i Borilovačko (koje neki zovu i Jugovo) jezero, zapadala je.
Kad se suočite s ozbiljnim problemom 30-tak kilometara od civilizacije, veoma važno je biti razborit, a da grupa bude kompaktna. Odvagali smo moguće opcije i razmotrili argumente za i protiv. Odmah smo napustili ideju da realizujemo prvobitni plan jer je nerealno bilo zaputiti se u nepoznato, gurati i nositi bicikl po kiši i rizikovati da omrknemo usred nedođije.
Poznavaju i konfiguraciju planine, opcija je bila da se zaputimo ka 20-tak kilometara udaljenom selu Jažići i tu nekako dozovemo Beću s terencem. No, vjetar je puhao iz suprotnog smjera gurajući oblak preko nas, pa se nametnula ideja da krenemo ka Čemernom i odatle spustimo na Tjentište. Čak i ako pokisnemo bolje je odmah ući u auto i dograbiti suhu presvlaku nego s Bećom se voziti u otvorenom terencu.
Na sreću, kiša je otišla ka Jažićima, mi smo tih dvadesetak kilometara makadama prošli bez većih problema. Na asfaltu nas je čekao sjajni Beća, potrpali smo se na kamionet i tako sretno stigli do Tjentišta.
Priča je ostala nedorečena, pa je naslov umjesto “Devet”, dobio broj “Šest” (jezera). Ugođaj istinske prirode i savršenog vikenda time nije nimalo manji. Prešli smo prvi dan 20, drugi sedamdesetak kilometara i ukupno tri hiljade metara visinskog uspona, vidjeli u jednom danu jezera: Donje bare (1550 m.n/v), Gornje bare (1650 m.n/v), Bijelo jezero (1450 m.n/v), Crno jezero (1500 m.n/v), Orlovačko jezero (1438 m.n/v), i Borilovačko jezero (1500 m.n/v).
Ostali su nam za neki drugi put Kotlaničko, Štirinsko i Kladopoljsko jezero. Na toj nadmorskoj visini, onako kristalno čisto, svako liči na suzu kakvog gorstasa. Zelengora i jeste gorostas od planine!
