Aid Husrep (35) iako slijep već desetak godina radi kao radijski voditelj, svira harmoniku, pjeva, komponuje, te bez problema koristi računar zahvaljujući čitačima ekrana. Rođen je u Mostaru, živi u Jablanici, a slijep je ostao kada je imao samo nekoliko mjeseci. Na taj život su ga osudili ljekari.
Naime, zbog problema u očima postavljena je pogrešna dijagnoza i Aid je od tada slijep. Ne žali se, voli svoj život, voli ljude oko sebe i uživa u svemu što mu se pruža. Nikada nije odustao od života nego se iz dana u dan sve više trudi da ga napravi zanimljivijim.
pročitajte još
Ekipa Anadolije posjetila je ovog svestranog momka na njegovom radnom mjestu u RTV Jablanica gdje i danas radi kao radijski voditelj. Naime, to mu je bila životna želja koja je i ostvarena. Pored toga, odlično svira harmoniku.
Za poteškoću, kako naziva sljepoću, Aid priča da je ljekarska greška.
“Tu su ljekari nešto učinili. Postavljena je pogrešna dijagnoza. Međutim, imao sam problema sa očima pa su oni ustanovili pogrešnu dijagnozu. Ali, Bože moj, život ide dalje”, ispričao je dok sjedi u svom studiju i razgovara sa velikim brojem slušalaca.
Ostvaren životni san
Na radiju vodi emisiju uživo. Javlja mu se veliki broj građana. Iza sebe ima nekoliko albuma. Tokom rata je boravio u Njemačkoj gdje je naučio i njemački jezik.
“Sa samo nekoliko mjeseci života ostao sam slijep. Inače, muzikom se bavim od treće godine života kada sam počeo svirati prve tonove na harmonici. Onda sam kasnije počeo i pjevušiti. Osnovnu nižu muzičku školu završio sam u Sarajevu, u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu. Srednju muzičku sam završio u muzičkom centru Pavaroti u Mostaru”, priča Aid svoju životnu priču.
Aid je pozitivan mladić koji voli život i ljude.
“Ovdje radim od 2010. godine. Prije toga sam radio na jednom drugom mediju gdje sam bio zaposlen na radiju kao voditelj. To je bilo prije desetak godina. Kada sam davao intervju za jednu njihovu emisiju pitali su me šta mi je najveća želja u životu. I ja sam rekao da bi želio biti radijski voditelj makar na pet minuta. To je neka moja mašta, a nisam tražio da se to ostvari”, istakao je Aid.
Nakon izvjesnog vremena su ga pozvali i pitali da li se vidi kao radijski voditelj.
“U čudu sam im rekao: ‘Nisam probao, što da ne. Vrijedi pokušati’“, ispričao je.
Još kao dječak, za vrijeme školovanja u Sarajevu, u internatu su se igrali dobro poznate emisije Đerdan.
“Na RTV Jablanica vodim emisiju istog tipa koju sam radio i ranije ‘Otvoreni program’. Emisija pozdrava, čestitki i muzičkih želja koja se emituje svakim radnim danom izuzev petkom kada se također odvija emisija s tim da uživo sviram harmoniku. Dakle, zabavljam slušaoce, ispunjavam im želje uživo pa koju pjesmu znam i otpjevam. Iza sebe imam i nekoliko albuma, dva autorska i dva albuma sevdalinki jer sevdah je inače, moja jača strana. Za albume sam muziku i aranžmane radio lično, dok sam tekstove dobivao od prijatelja”, dodaje.
Govoreći o vremenu kada je učio svirati harmoniku Aid kaže da mu nije bilo teško jer je “svirao po sluhu”.
“Prepisivao sam od drugih harmonikaša, tačnije malo više sam kopirao njih da bi kasnije izgradio sebe. Dešava se da kada me neko pita da i njega naučim svirati kažem da ni mene nije niko učio i da ne znam kako krenuti. Koji metod sad tu primjenjujem nego jednostavno: ako imaš sluha uči pjesme, sviraj…”, ispričao je Aid.
Nije, kako kaže, bilo situacija kada je pomišljao da odustane.
“Aktivan sam ja i kada su koncerti u pitanju i imao sam nekoliko solističkih koncerata. Ali osjetim da mi je posao koji trenutno ovdje radim dosta sigurniji jer čovjek se ne može baviti samo pjevanjem. Mislim da se ne bi moglo živjeti jer je potrebno unaprijed imati novca”, istakao je Aid.
Njegova najveća podrška je porodica, roditelji i sestra, ali i prijatelji i poznanici. Aida vole svi u Jablanici.
“Najbitnije od svega je biti čovjek pa onda sve ostalo. Ja sam nedostatak očnog vida prihvatio kao nešto što je moje. Nikada za sebe ne bih rekao da nešto nemam nego ja imam nešto. Imam taj nedostatak kao što neko ima očni vid. To je nešto što je moje i s tim se nosim od samog postanka. Ne poznajem drugi život. Samo malo treba biti spremniji na ono što te čeka i to je to”, poručio je Aid.
Riječ hendikep vrijeđa
Naglašava da se “bori i pokušava da živi normalnim životom”.
“Ne vidim razlog zašto bih kukao, zbog čega?”, kaže Aid.
Radi u odličnom okruženju sa ljudima koji djeluju kao velika porodica.
“Među kolegama sam prihvaćen. Prihvatili su me kao nekoga ko nije osoba sa invaliditetom i hvala im na tome. Ne želim da mene, ne samo mene nego bilo koga u svijetu tretiraju kao osobu sa invaliditetom. Svi mi imamo iste potrebe samo što ih neko na ovaj, a neko na onaj način primjenjuje. Mislim da termin osobe sa posebnim potrebama treba izbaciti iz rječnika. U suštini posebnih potreba nema. Ako imam sat na koji gledam kako gledam zar se to naziva posebnom potrebom?”, poručio je Aid.
Želja ovog mladića da bude radijski voditelj je ostvarena, a sada, kako kaže, ima samo želju da ga zdravlje služi i da se život nastavlja odvijati svojim tokom.
Mladim generacijama poručuje da razlog za depresije ili nezadovoljstvo u životu ne postoji.
“Mislim da bi svi ljudi trebali, nebitno na dob i spol, da malo sagledaju situaciju i vide da nisu jedini koji imaju nedostatak ili kako ja volim reći poteškoću. Ne volim primjenjivati riječ hendikep jer se tada osjećam kao niko i ništa. Para uši. Moja preporuka svima je da kreiraju život onako kako njima to odgovara i kako oni misle da treba da ga vode i da sebi uvijek kažu da uvijek može gore”, ističe Aid.
Dodaje da sada ne bi znao šta bi kada bi dobio to što nema. Mišljenja je da bi se teže snalazio.
