Psiholozi noćne more definišu kao "užasavajući san", a javljaju se već u ranoj fazi djetinjstva. Neka djeca ih preživljavaju iz noći u noć, a često ih jednostavno - prerastu.
S druge strane, odrasli koji imaju noćne more rijetko upotrebljavaju taj termin, obično se opisuju kao “loši snovi” ili “užasavajući snovi”.
Uzroci kod odraslih su najčešće anksioznost, dubina sna u koji utonu, a pozitivna stvar kod ljudi sa užasavajućim snovima, bar tako piše Independent, jeste ta da ako sanjaju loše povremeno, češće su im snovi ispunjeni lijepim slikama.
Istovremeno, savremena medicina nikada nije uspjela pronaći tabletu ili lijek koji bi reducirao loše snove, ali kada se obratite stručnjaku, na recepte koje dobijete za suzbijanje noćnih mora obično se dobiju lijekovi za anksioznost, antidepresivi, dok u nekim slučajevima dobijete lijekove za malariju.
Stručnjaci su se usaglasili da su noćne more rezultat anksioznosti ili živopisnih snova. U velikom broju slučajeva, oboje je u pitanju.
Noćne more se svrstavaju u dvije kategorije:
1.“Obične” noćne more – koje kao i mnogi drugi snovi imaju jaku naraciju, zastrašujući su i mogu se vidjeti samo na filmu, nikako u stvarnosti.
2. Posttraumatske noćne more – one koje niko ne želi da ima. Nakon što osoba preživi teško životno uskustvo, ono ima tendenciju da se vraća u snovima. Tamo se užasna iskustva, još više pogoršana preživljavaju često, činivši “život u snovima” težim od bilo koje realnosti.
Ove noćne more iznova i iznova traumatizuju onoga koji sanja, a nakon svakog buđenja se osjeća kao da mu se horor desio ponovo, tog trenutka, iako se možda desio godinama unazad u stvarnom životu.
Interesantno je to da su posttraumatski snovi, odnosno ta vrsta noćnih mora jedni od rijetkih noćnih mora koje prođu kroz sve faze sna. Znaju se vraćati dnevno, u formi flashbackova, a za one koji imaju iskustva sa posttraumatskim snovima – imaju nešto zajedničko: Svi žele da to prestane što prije.
Činjenica, ustanovljena od psihologa je to da je lakše pomoći kod posttraumatskih noćnih mora, nego li kod “običnih”.
Najefikasnija metoda jestu snimke terapija i inkubacija. Efikasna metoda jeste i pronalaženje “master sna”. To je nastalo kao rezultat istraživanja da posttraumatični snovi mogu doći do faze u kojoj onaj koji preživljava to iskustvo može promijeniti tok sna, koji na koncu može okončati sa dobrim, pozitivnim ishodom.
Psiholozi danas imaju metode koja se suštinski stavi u jedno pitanje: “Kako bi ste voljeli da se okonča vaš (posttraumatski) san”.
Primjećeno je i to da se kod djece, ali i nekih odraslih javljaju vrste “teror sna”. To su situacije u kojima se osoba budi, isprepadana, bez znanja o tome šta je sanjala, koliko je to trajalo. Dobra stvar kod njih jeste što mogu brzo da se stvore, ali brzo i nestanu.
Sada dolazimo do ključne strane noćnih mora ili loših snova: Interpretacija.
Na što je potrebno obratiti pažnju jeste iznalaženje elemenata sna. “Šta je šta”, “koje su asocijacije na elemente sna”, “kada sam prvi put čuo za to” za svakog karaktera u snu ili svaku akciju.
Dalje, psiholozi savjetuju, a piše Independent, jeste postavljanje pitanja: “Šta mi u životu izaziva zgražanje, i kada sam osjetio da me to proganja”?.
Za noćne more koje se vraćaju, potrebno je pronaći dnevni tok. “Kojim noćima sanjam isti san, i šta to drugačije radim ostalim danima kada to ne sanjam”?
Prethodna tri seta pitanja spojite u jedno, odnosno pronađite korelaciju između činjenica i možda pronađete odgovor zbog čega ste vi u snovima “Ivica ili Marica koji bježe od zle vještice” svaki put kada vam recimo šef na poslu kaže “da ste dio novoformirane radne grupe”, koju ne volite. Niti grupu, niti ljude u njoj.
Razmislite o tome.
