Banjalučanke Amila Ramić i Mirsada Bašić godinama čuvaju tradiciju banjalučkog keranja, čuvenog ručnog rada. Najčešće izrađuju miljee koje uokviruju, ili sa njima ukrašavaju razne upotrebene predmete kao što su tacne, a od banjalučkog keranja prave i nakit.
Kažu da se radi o prozračnoj, šupljikavoj, krhkoj tvorevini, oblikovanoj maštom i vještinom žena iz Banjaluke.
“Banjalučko keranje u stvari se sastoji iz dva rada i po tome je specifično. Sastoji se od goblena koji radi jedna žena i keranja koje radi druga žena. Banjalučki vez se radi na platnu markizetu, to je pamučno platno i to se radi sa tankim svilama. Obično je u pitanju goblenski vez koji je cvjetnog dezena, grančice, buketi cvijeća, vjenčići buketići. Da bi žena krenula da kera mora prvo da uradi goblen, kada se to uradi onda ga preuzima žena koja kera obrubljuje ga isjeca sa platna, obrubljuje ga i nastavlja da kera“, kaže vezilja Amila Ramić.
Amila i Mirsada otkrile su koja su osnovna pravila i tajne banjalučkog keranja kojim se zajedno bave više od 30 godina.
“Mašta banjalučkih žena iskazuje se kroz banjalučko keranje jer samo mašta žena može da proizvede ove mustre. Jer mustre su raznolike od goblena različitog pa i mustre keranja. Svaka žena svoju ljubav i maštu iskazuje kroz to“, rekla je Amila.
Nasljedstvo
Kaže da se ovim poslom profesionalno bavi od dvanaeste godine. Njena nana bila je poznata banjalučka kerilja, a Amila je od malih nogu gledala ona kera, obrađuje goblen, dok je Amilina majka vezla.
“Od dvanaeste godine uzela sam đerđef u ruke i počela da vezem goblene i da dajem ženama da one nastavljaju svoju maštu da ispoljavaju kroz keranje“, priča Amila.
Za pravilno keranje veoma je važno da se koristi konac “sedamdesetka”, jer ne smije biti deblji, a goblen mora biti na markizetu kako bi bio u ravnini sa keranjem.
“Posmatrajući žene koje keraju to djeluje teško jer to se ne može parati, morate isjeći ako ste negdje pogriješili, mora žena da pazi, mora biti ravno, svaki zubac, mustra jednakog razmaka, jednake veličine, to je ta vještina i možda je i to ta težina, jer nije baš svaka žena toliko vješta, ali kroz praksu se uspije izvještiti da uradi to do savršenstva“, ističe Amila Ramić.
Objašnjava da je i goblene teško raditi zato što se radi na sitnom platnu i nema šeme, već je šema u stvari mustra sa koje se broji, razbraja i prenosi na platno bez ikakve oznake.
Potrebna zaštita
Ove dvije banjalučanke objasnile su nam da osim banjalučkog postoji sarajevsko, mostarsko i gračaničko keranje. Mostarsko i sarajevsko obično nemaju goblena, a gračaničko ima, ali se od banjalučkog razlikuje po mustrama. Kažu da je banjalučko baš specifično jer ima određene goblene, određene boje, uglavnom u crvenim nijansama i rjeđe u jesenjim bojama. Standard je crvena ruža, zeleni list, crveni pup i bež boja konca za keranje oko goblena. Zbog svega toga one smatraju da bi banjalučko keranje trebalo da bude zaštićeno, kao što je “plavi vez” zaštitio UNESCO.
Amila Ramić trenutno je jedina žena koja u Banjaluci veze goblene za banjalučko keranje. Ranije su naselja Šeher, Vrbanja i Novoselija bila područja čuvena po ženama koje su radile keranje i vez, ali ovo znanje nije prenešeno sa generacije na generaciju.
Moguće je da je bi vezilja bilo više kada bi na tržištu bilo markizeta neophodnog za to, ali prema riječima Amile pravog markizeta nema, pa ona koristi ono što joj daju žene koje su ranije vezle.
“Markizeta ima ga ali ili je jako gust ili je to nešto sasvim drugo, sintetičkog porijekla. To mora biti pamuk, jer ovo je vječno. Gledala sam stolnjake stare po 100 godina, koji uopšte nisu promijenili ni svoju formu ni oblik, čak ni goblen nije promijenio boju. To je taj kvalitet tog rada“, naglašava Amila.
Mirsada Bašić koja obrubljuje Amiline goblene i kera oko njih kaže da se sasvim slučajno počela baviti ovim ručnim radom. Posmatrala je starije žene koje su to radile dok su pile kafu u njenom dvorištu. Uzela je običnu iglu i konac za šivanje, počela je “da ga petlja” i od 1969. godine do danas svakodnevno radi.
“Sad mi nije recimo bitno mustra, ja u snu dobijem mustru i prenesem je koncem, to je sve baš spontano pošlo”, priča Mirsada.
Presudni strpljenje i volja
Pokušavala je svoje znanje prenijeti i na druge žene, ali kaže rijetke su one koje su uspjele da shvate kako se to radi. Ako je žena nervozna i znoje se ruke, ne može ovo raditi, mora biti potpuno smirena.
“Nemaju strpljenja iglicom tako raditi jer to su čvorići za čvorićem, mora pratiti mustru koja će se složiti, kako će se popuniti, ima starih žena koje ne mogu popunjavati i sastavljati jer se sve to mora brojem raditi mora tačno u bocu znati kako popuniti”, rekla je Mirsada.
Za keranje su priča ona najvažniji volja, igla i konac.
“Mog rada do Paname ima, nema kontinenta gdje ga nema. Menđušice, prstenje, razni nakit, broševe, punjenje bluza, nema veze šta je sve se može uraditi ko ima volju i strpljenje. A za sve treba imati smiren nervni sistem i to sve polako raditi, a drukčije ne“, kaže ona.
Navodi da svakodnevno kera po osam, devet sati, osim ako ima goste. Na pitanje da li se umori, objašnjava nam da kada je se umori od drugih poslova pred spavanje obavezno malo kera i od toga se odmori kao da nije ništa ni radila. Koliko je za sve ove godine kreanja uradila, ne zna, kaže to bi se “kilama vagalo”, ali najveći stolnjak koji je pravila bio je dimenzija 180 sa 150 centimetara i trebalo joj je čitavih 11 mjeseci da ga završi.
“Ovaj rad se uvijek cijenio sa gramom zlata, jer ide u staklo ili pod staklo“, dodala je Mirsada Bašić.
