Starogradsku ulicu čija kaldrma vodi prema sarajevskom naselju Kovači na Baščaršiji ispunjava niz trgovačkih i ugostiteljskih radnji od kojih su neke otvorene i prije nekoliko stotina godina.
Ovom ulicom nemoguće je proći a ne primijetiti radnju koja se po neobičnom izgledu i veličini izdvaja od ostalih. Iz nje dopire žamor ljudskih glasova, zvuk sufijske muzike i sladunjav miris čaja. Radi se o jedinoj čajdžinici na Balkanu, čajdžinici Džirlo.
Vlasnik čajdžinice Husein Džirlo bio je još dječak kad je njemu i njegovom bratu blizancu Hasanu otac, koji je u to vrijeme bio stolar, u amanet ostavio da jedan od njih otvori radnju u kojoj će se služiti samo čaj.
– Radnja u amanet –
“Kao roditelj, moj otac je u to vrijeme razmišljao da nam ostavi nešto, sagradio je ovdje radnju i tu je 50 godina postojala. Kazao nam je tada: ‘Jedan nek’ nastavi tradiciju stolarije, a drugi nek’ otvori čajdžinicu.’ Bio sam dijete, i pitao: ‘Zašto, babo, čajdžinicu?’ Kazao je kako je neki njegov amidža između dva rata imao čajdžinicu gdje se okupljan fin svijet, doktori, putnici, begovi”, prisjetio se Džirlo.
Dok je prostor sadašnje čajdžinice decenijama čekao neiskorišten, Džirlo je putovao svijetom, radio, živio i sticao imetak. Nakon povratka u Sarajevo 2012. godine, ponovo je otvorio vrata radnje.
“Imao sam prostor, mislio sam – otvorit ću kafić, ali razmišljam da će se tu piti, ne valja. Da otvorim nešto da ima da se pojede, čaršija je puna hrane. I razmišljam kako je moj otac rekao i ostavio u amanet. Rekao je ovim riječima: ‘Djeco, ako vam ne bude odgovarala čajdžinica, sve prodajte samo nemojte alkohol prodavati. Ako bude momenat da se mora preživljavati od alkohola, onda uzmite, ali sve dok možete živjeti, nemojte alkohol prodavati‘”, prisjeća se Džirlo.
Danas njegova radnja od tek desetak kvadrata raspolaže sa 53 vrste čajeva iz Južne Afrike, Kine, Indije, Turske… Pored zanimljivih čajeva, radnja brojne goste privlači interijerom: tapetama, tepisima, restauriranim namještajem, vitrinama sa drvenim posudama, biljkama, lampama i knjigama.
Orijentalni ornamenti, kaligrafska djela i fotografije osmanskih motiva pružaju osjećaj davne prošlosti, dok sufijska muzika u pozadini čini atmosferu opuštajućom.
Zeleni, crni, voćni i mediteranski čajevi služe se u drvenom priboru ukrašenom tradicionalnim tkaninama. Džirlo ističe kako su najtraženiji čokoladni-badem čaj i takozvana “afrička ljepotica”, koji se služe u ukrasnim malim čašama dospjelim sa istoka Аrapskog poluotoka.
“Mislim da su Turci glavni moji gosti, najviše ih dolazi. Oni vole čaj, ovdje imaju izbor, a i ambijent ih možda ih podsjeća na ono što oni imaju tamo. Iz Turske, ko dođe iz arapskih zemalja, traže crni čaj čisti, iako neki Turci probaju sa papajom ili mentom, svidi im se i to. Onda, najviše je gostiju iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, od ostalog svijeta puno ima Talijana, Amerikanaca, Kanađana, iz Njemačke“, nabraja Džirlo.
– Nasmijan gost najveći ponos –
Mnogi gosti, kako kaže, ponekad posjećuju čajdžinicu samo kako bi je fotografisali s vana ili iznutra, dodavši kako nemaju prilike nigdje vidjeti radnju sličnu takvoj.
“Ovo je nešto unikatno. Od bivše Jugoslavije, samo Ljubljana ima čajdžinicu, i ja. Dosta Hrvata mi dođe i kaže: ‘Da je nama čajdžinica u Hrvatskoj, ne mora to biti namješteno ovako, ali da je čajdžinica gdje ima izbor čajeva‘”.
Najveći ponos svakog ugostitelja, kako kaže, jeste nasmijan gost koji se uvijek rado vrati za koji dan, mjesec ili čak godinu. Pored toga što su medijske ekipe iz brojnih država svijeta došle snimati čajdžinicu, Džirlo dodaje kako su mu ipak najdraži trenuci u kojima uživa sa gostima.
Tako je jedne prilike proteklog ramazana, kako kaže, sjedio u radnji sam kada je na vrata u ponoć zakucala grupa turskih derviša. Nakon što su naručili čajeve, zasvirali su na svojim instrumentima sufijsku muziku. Veliki broj ljudi okupio se ispred čajdžinice i ostali tu sve do sehura.
– Radnja za dušu –
Takav i slični događaji koji čine svakodnevnicu dobar su podstrek za svaki novi dan, kaže Džirlo.
“Ja sam ovo otvorio za dušu. Ovdje nikakvog bogatstva nema, profita, ali meni je satisfakcija kad vidim da je gost zadovoljan i nasmijan, i da dođe sutra. Imam to što mi treba osnovno i kraj, nisam ta osoba koja traži, imao sam raskoš, ali sam se zasitio. Našao sam svoj mir, možda ne bih našao mir da ne dolaze stranci. Ovdje dolaze stranci iz cijelog svijeta. Kad bi neko pitao odakle nisu dolazili, ne bih znao reći. Imam i knjige o BiH na turskom, engleskom, njemačkom, dajem im te knjige, gosti su zadvoljni, kao kod kuće“, kazao je Džirlo.
