Duhovi postoje samo u našem mozgu i naučnici sada tačno znaju u kojem ih dijelu mozga mogu pronaći i zašto se pojavljuju, prema rezultatima istraživanja koje je proveo tim s Ecole Polytechnique Federale de Lausanne (EPFL).
Švicarski naučnici zaključili su da su “duhovi” odnosno “osjećaj nečije nevidljive prisutnosti” proizvod našeg mozga u trenutku kad zbog bolesti, iscrpljenosti li stresa mozak na trenutak izgubi pojam o tomu gdje se tijelo u prostoru nalazi.
Oni su u laboratorijskim uvjetima uspjeli stvoriti iluziju postojanja duhova odnosno doživljaja nevidljive prisutnosti.
Pacijenti koji pate od neuroloških ili psihijatrijskih stanja često su opisivali osjećaj strane prisutnosti, a slična su iskustva bezbroj puta opisivali i alpinisti, istraživači, preživjeli, kao i osobe koje su izgubile najbliže članove obitelji.
Zajednički nazivnik njihovih iskustava bio je da su “osjećali nečiju prisutnost” ali ju nisu vidjeli.
Tako je planinar Reinhold Messner u junu 1970., dok se spuštao s bratom s vrhunca Nanga Parbat, iscrpljen i promrznut u uslovima razrijeđenog zraka, doživio prisutnost trećeg planinara nekoliko koraka iza sebe ali uvijek izvan vidnog polja. Kazao je kako ga nije vidio ali je osjećao da je tamo.
Tim naučnika Olafa Blankea s EPFL-a uspio je kod dobrovoljaca stvoriti iluziju strane nevidljive prisutnosti u laboratoriju a ponudio je i objašnjenje fenomena.
Naučnici su pokazali da je osjećaj nečije nevidljive prisutnosti posljedica promijenjenih senzorimotornih signala u mozgu koji su odgovorni za svijest o vlastitom tijelu i njegovu položaju jer su utjecali na, odnosno ometali su mozak u integriranju informacija o kretanju vlastitog tijela s osjetom položaja vlastitog tijela u prostoru.
Oni su zbunjivali mozak ispitanika u laboratorijskim uvjetima uz pomoć robota koji je dodirivao ispitanike po leđima uz odgodu dok su oni istodobno sami ponavljali takve pokrete.
Dio ispitanika nastali doživljaj opisao je kao osjećaj nečije prisutnosti a nekoliko čak i kao prisutnost duhova. Osjećaj nelagode bio je u nekim slučajevima tolikog stepena da su ispitanici tražili da se pokus prekine.
Došli su zaključili da mozak, jednom ometen, te informacije nije više tumačio kao informacije o vlastitu tijelu nego ih je interpretirao kao tuđu prisutnost.
Komunikacijski nesporazumi događali su se između inzularnog, frontoparijetalnog i temeproparijetalnog korteksa mozga tokom razmjene informacija i njihove interpretacije.
Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Current Biology.
