Kao dječak jeo travu da preživi, kasnije obišao cijeli svijet i preživio brodolom: Drago (83) sreću pronašao u rodnom selu u BiH

Iako je proputovao gotovo cijeli svijet, Drago se na kraju vratio tamo gdje je rođen. U razgovoru za Glas Hercegovine prisjetio se djetinjstva obilježenog glađu, prvih poslova u inostranstvu, ali i dramatičnog događaja na Pacifiku koji ga je, kako kaže, natjerao da zauvijek napusti pomorstvo.

"Tri godine smo bili gladni, jedva sam čekao da se skuha pura"

Drago je rođen 1944. godine, a odrastao je u porodici sa šestero djece. Prisjećajući se djetinjstva, kazao je da mu je najteže bilo u vrijeme radne zadruge, kada su morali uzgajati pamuk.

"Najteže mi je bilo kad je bila radna zadruga. Onda smo mi sadili pamuk. Bilo je naređenje da se pamuk sadi", ispričao je.

Već kao petogodišnjak radio je na polju. Prisjetio se kako je morao ubacivati ubrani pamuk u vreće koje su bile više od njega.

Posebno teško bilo je razdoblje gladi koje je, prema njegovim riječima, trajalo tri godine. Porodica je preživljavala u velikoj neimaštini, a Drago se prisjeća da su jeli i travu.

"Nikad u životu mi nije bilo teže kao tada. Dijete nema šta jesti", kazao je.

Ispričao je i kako je jednom prilikom, kao dječak, uzeo nekoliko šaka kukuruza koji je njegov otac donio kući. Sakrio je zrnje u staru čarapu, a potom ga odlučio posaditi.

Ustao je u četiri sata ujutro, ponio kukuruz i kolac kojim se sadilo povrće te sam zasadio komad zemlje.

Kada je kukuruz niknuo, otac je primijetio da je neko nešto zasadio, ali Drago mu nije odmah priznao šta je uradio.

Kasnije su zajedno okopavali kukuruz, a u novembru ga obrali i ostavili da se suši.

Pred Božić su konačno imali dovoljno da naprave hljeb i puru.

"Skuhali smo hljeb i puru. Najedio sam se. Govori pokojni otac: 'Nemoj se previše najesti.' Govorio mi je da mi mogu crijeva popucati", prisjetio se Drago.

Na pitanje novinara kako bi današnja djeca podnijela takvo djetinjstvo, odgovorio je:

"Kako će ono to proći kad sam ja gladan bio te tri godine dok je bila radna zadruga? Ja sam jedva čekao da se skuha pura pa da se najedem."

Sa četiri razreda škole krenuo u svijet

Drago je ispričao da je završio samo četiri razreda osnovne škole, nakon čega nije nastavio školovanje.

"Bilo je potrebno nešto raditi, ali nemaš diplome, ne možeš nigdje", objasnio je.

Nakon služenja vojnog roka u mornarici, koji je, prema njegovim riječima, trajao tri godine i šest mjeseci, vratio se kući. Međutim, u rodnom kraju nije vidio mogućnost za bolji život.

"Kad sam se vratio kući, vidim nema tu života, nema ništa. Idem ja najprije u Austriju, tu mi je najbliže", ispričao je.

U Austriju je stigao tokom zime. Posla u početku nije bilo, ali je nakon nekoliko dana počeo raditi kod čovjeka koji se bavio proizvodnjom rasada.

Radio je teške fizičke poslove, a nakon što je ostao bez zaposlenja, dogodilo mu se nešto što mu je, kako kaže, promijenilo život.

Na ulici je pronašao zlatni nakit i sat. Umjesto da ih zadrži, odlučio ih je odnijeti u policiju.

"Ja to uzmem i odnesem u policiju. Nisam volio ništa dirati. Govorim, u policiji će biti najsigurnije", prisjetio se.

Šef policije bio je iznenađen njegovim postupkom. Kako Drago tada nije govorio njemački, zamolio ga je da dovede nekoga ko će prevoditi.

Prema Draginom svjedočenju, policijski službenik ponudio mu je pomoć u pronalasku zaposlenja.

"Za ovoga momka ima posla u Austriji, a gdje on želi i gdje bi radio, sve ćemo mu srediti", prisjetio se riječi koje mu je prevodilac prenio.

Ubrzo je počeo kopati rupe za električne stubove.

"Devet mjeseci sam kopao rupe i zaradio 33 hiljade maraka. Mogao sam u Ljubuškom napraviti neboder", ispričao je.

Kaže da je zarađeni novac dao roditeljima, koji su ga potrošili na potrebe brojne porodice.

Deset godina rada u Njemačkoj

Nakon Austrije otišao je u Njemačku, gdje je, kako je ispričao, nabavio tesarsku diplomu iako u početku nije znao obavljati taj posao.

"Nisam znao ni čekić držati. Kupio sam tesarsku diplomu i otišao gore", otvoreno je kazao.

Učio je posmatrajući druge radnike.

"Prvi dan sam bio dobar pomoćnik. Drugi dan, treći dan, ja znam bolje od njih. Već sam se uklopio", ispričao je.

U Njemačkoj je proveo desetak godina, radeći u Wolfsburgu, Hannoveru i drugim mjestima.

Posebno se sjeća posla betoniranja kanala, za koji je, kako navodi, 1972. godine primao 2.400 mjesečno.

Tokom godina rada u inostranstvu pomagao je porodici i učestvovao u izgradnji kuća u rodnom kraju.

Ipak, kada se vratio, ostao je bez penzije.

"I onda sam poništio to sve i nemam ni penzije, nemam ništa danas", kazao je.

Četiri godine na američkom brodu: "Htio sam malo vidjeti svijeta"

Drago je kasnije nastavio školovanje i u Makarskoj završio za kuhara i konobara.

Potom je otišao u Italiju, gdje se prijavio za rad na brodu.

"Hoću na američki brod, hoću malo vidjeti svijeta. Tako sam planirao. Zato sam išao u školu", prisjetio se.

Uspio je ostvariti želju.

"Ukrcao sam se na američki brod. Četiri godine sam plovio. Bio sam u svim zemljama svijeta", ispričao je.

Iako je obišao brojne zemlje i upoznao različite krajeve, jedno putovanje posebno mu se urezalo u sjećanje.

"Valovi su bili visoki 35 metara, a brodovi su tonuli"

Drago se prisjetio dramatičnog putovanja 1984. godine, kada je brodom plovio iz New Yorka prema Japanu.

Prema njegovim riječima, posadu je tokom plovidbe Pacifikom zahvatilo snažno nevrijeme.

Japanske službe prethodno su ih upozorile na dolazak oluje.

"Tada je tačno, kada su oni rekli, počelo nevrijeme, počelo ljuljati", ispričao je.

Tvrdi da su valovi dostizali visinu od čak 35 metara.

"Jedan za drugim, valovi visoki 35 metara", prisjetio se.

Posebno potresan dio njegovog svjedočenja odnosi se na jugoslavenski brod Dunav, za koji tvrdi da je prošao pored njihovog broda neposredno prije potonuća.

"Pored nas je jugoslavenski Dunav prošao, nije možda ni 15 minuta, ja mislim, i on se potopio", ispričao je Drago.

Prema njegovom kazivanju, tokom nevremena potonulo je 17 brodova. Ove navode iznosi kao vlastito sjećanje na događaj.

Njihov brod, kako kaže, pretrpio je velika oštećenja, ali je ipak uspio stići do Japana.

"Mi smo trebali stići šesti dan, ali smo četrnaesti dan stigli u Japan", rekao je.

Prisjetio se i kapetana broda Frane Orlića s Krka, koji je, kako tvrdi, tokom nevremena zaplakao.

"Kaže on: 'Drago, hoćemo li se potopiti?', pita mene. Ja kažem: 'Nećemo. Nećemo, Frano, nemoj plakati'", ispričao je.

Drago je na brodu radio kao konobar i posluživao dvadesetak ljudi. Kaže da je čak i tokom nevremena nastojao obavljati svoj posao.

Međutim, strah koji je tada doživio bio je presudan za njegovu odluku.

"Strah me je natjerao da prekinem, da ne budem više pomorac", kazao je.

Nakon povratka 1984. godine, više nije odlazio raditi u inostranstvo.

Danas živi sam, obrađuje baštu i nema penziju

Nakon povratka u Hercegovinu Drago se posvetio poljoprivredi i životu u rodnom selu.

Na pitanje kako je živio nakon povratka, kratko je odgovorio:

"Slabo."

Danas, u 83. godini, živi sam, ali i dalje radi oko kuće i obrađuje baštu.

U njegovom vrtu rastu raštika, grah, blitva, špinat, smokve, trešnje, višnje, dunje i drugo voće i povrće.

Dio onoga što proizvede i prodaje.

Govoreći o grahu, kazao je da ga prodaje po četiri marke za kilogram, dok ga njegov rođak dalje prodaje u Makarskoj.

Iako živi sam, kaže da ima djecu, kao i društvo u svom kraju.

"Pa ovdje imam ja i društvo. Nisam baš sam", ispričao je.

Na pitanje o zdravlju i životu odgovorio je da je uvijek nastojao pomagati drugima.

"Zato što sam svakome gledao pomoći, a sebi nisam baš", kazao je.

"Ako si pošteno radio, Bog će ti dati"

U razgovoru se prisjetio i neostvarene želje da ode u Australiju, gdje ima rodbinu.

Kako je ispričao, prije desetak godina planirao je putovanje u Queensland, ali je zbog problema s vidom odustao.

Danas kaže da više ne želi odlaziti.

"Znam i sad raditi", poručio je.

Na kraju razgovora s autorom kanala Glas Hercegovine govorio je o životnim vrijednostima koje su mu ostale važne nakon svih iskušenja.

"A Bog će ti dati ako si zaradio i ako si pošteno radio. Tebi će Bog dati", rekao je Drago.

Njegova životna priča, od gladnog dječaka koji je krišom posadio nekoliko šaka kukuruza do čovjeka koji je obišao svijet, završava tamo gdje je i počela – u Gornjem Grabu kod Ljubuškog, među kućama, voćkama i zemljom koju i danas obrađuje.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad