Ratne traume ne prestaju mirom: PTSP i dalje oblikuje živote hiljada ljudi u BiH

Gošće su istakle da PTSP nije prisutan samo kod bivših boraca, već i kod civila, žena, djece i svih onih koji su živjeli u atmosferi rata i straha.

"Mnogi ni danas ne znaju da nose posljedice PTSP-a"

Psihoterapeutkinja Dejana Grbić Velagić navela je i vlastiti primjer, ističući da je tek godinama nakon rata postala svjesna posljedica koje je nosila.

"Vjerujte da se neki još uvijek ne javljaju. Vrlo često se dešava da ljudi koji su preživjeli ratne traume čak i ne znaju koliko na njih zapravo utiču ta iskustva. Ja sam 2013. godine uradila psihološko testiranje na posljedice PTSP-a i tada sam, iako nisam prošla kroz najteže oblike ratnog stradanja, imala posljedice posttraumatskog stresnog poremećaja", kazala je.

Dodala je da je kroz dugogodišnji psihoterapijski rad uspjela sanirati posljedice i danas pomaže ljudima koji prolaze kroz slična iskustva.

Grmljavina, vatrometi i zvukovi mogu biti okidači trauma

Govoreći o simptomima PTSP-a, Grbić Velagić pojasnila je da mnogi ljudi ni ne prepoznaju da njihove reakcije imaju veze s ratnim iskustvima.

"Vatrometi vrlo često mogu biti okidač koji vraća sjećanja na ono što smo preživjeli, a što nismo uspjeli preraditi. Mnoge žene danas imaju veoma burne reakcije na grmljavinu, vatromete ili iznenadne praske jer se tada bude osjećaji bespomoćnosti i straha koje su proživljavale tokom rata", objasnila je.

Istakla je da trauma može biti aktivirana i naizgled beznačajnim detaljima.

"Nekada ne možemo gledati određeni film jer nas neki glumac podsjeća na osobu koja je nama ili članovima naše porodice nanijela zlo. Trauma utiče doslovno na sve sfere života."

"Djeca odrastaju uz poruku da nije sigurno"

Psihoterapeutkinja Dragana Mačar pojasnila je kako nastaje transgeneracijska trauma i zbog čega posljedice rata osjećaju i oni koji ga nisu doživjeli.

"Trauma je jedno neprerađeno iskustvo koje ostaje zaleđeno. Osobe koje imaju PTSP stvaraju specifičnu atmosferu u porodici, a njena glavna poruka je: 'Nije sigurno'. Djeca odrastaju uz taj osjećaj, čak i kada im roditelji riječima govore da nema razloga za strah."

Dodala je da se promjena kod jedne osobe pozitivno odražava i na cijelu porodicu.

"Kada neko iscijeli dio svoje traume, njegovi najbliži također osjete određeno olakšanje. Apsolutno smo povezani i utičemo jedni na druge, ali i na generacije koje dolaze poslije nas."

"Vrijeme samo po sebi ne liječi rane"

Na pitanje zašto su i tri decenije nakon rata rane i dalje otvorene, Mačar kaže da sama prolaznost vremena nije dovoljna.

"Ja ne vjerujem da vrijeme liječi rane. Trauma je iskustvo koje nije prerađeno na sigurnom mjestu, gdje ćemo biti saslušani, viđeni i razumijevani. Ni stanje u društvu ne pomaže mnogo da te rane zacijele jer se i danas često podgrijava atmosfera straha, panike i nesigurnosti."

Naglasila je da je potrebno raditi i na individualnom i na kolektivnom iscjeljenju.

"Potrebno je da kao društvo radimo na iscjeljenju kolektivnog duha i osjećaja nesigurnosti. To se neće desiti samo od sebe."

"Najgore što možemo reći je – drugi su prošli gore"

Govoreći o važnosti razgovora o traumama, Dejana Grbić Velagić upozorila je da umanjivanje tuđe boli može dodatno produbiti traumu.

"Stalno jedni drugima govorimo: 'Drugi su prošli gore'. A ono što mi nosimo jeste maksimum onoga što smo u tom trenutku mogli podnijeti. Sve dok trauma ne bude sanirana, ona će se vraćati kroz iste emocije i iste tjelesne reakcije koje smo imali u trenutku kada smo je proživjeli."

Prema njenim riječima, ono što liječi nije samo pričanje, već osjećaj da je neko našu priču zaista čuo.

"Potreban nam je ljekoviti kontakt. Da nas neko vidi, čuje i kaže: 'Vidim da ti je teško. Tu sam za tebe.' To su odnosi koji liječe."

"Ne postoje 'naše' i 'njihove' traume"

Dragana Mačar smatra da upravo podjele na "mi" i "oni" održavaju društvo zarobljenim u prošlosti.

"Mi smo svi ljudi. Živimo na istom prostoru i svi nosimo ovu kolektivnu traumu, svako na svoj način. Sve više ljudi shvata koliko je besmisleno stalno se baviti podjelama dok imamo mnogo važnijih tema kojima bismo trebali posvetiti pažnju."

Na pitanje kako odgovoriti ljudima koji umanjuju tuđu bol, Dejana Grbić Velagić ponudila je jednostavnu poruku:

"Meni je moje najteže. Tebi je tvoje najteže. Ja poštujem tvoju bol i molim te da ti poštuješ moju. Mislim da je to put ka iscjeljenju, ne samo pojedinca nego i cijelog društva."

Djeci govoriti istinu, ali kada budu spremna

Sagovornice su poručile da djecu ne treba opterećivati ratnim strahotama prije nego što budu dovoljno zrela da ih razumiju.

"Ne postoji univerzalan odgovor kada s djecom treba razgovarati o ratu. Važno je da se oslanjamo na utvrđene činjenice, a ne na propagandu, te da razgovaramo onda kada procijenimo da dijete ima kapacitet razumjeti ono što se dogodilo", zaključila je Grbić Velagić.

Na kraju razgovora obje psihoterapeutkinje naglasile su da uz stručnu pomoć, razgovor, međusobno razumijevanje i empatiju društvo može napraviti prve korake ka kolektivnom iscjeljenju.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad