Ljubav Davida Šajnoviča prema paukovima počela je kada je imao samo sedam godina, a sada kod kuće ima nevjerovatnih 1.400 crnih udovica. Ovaj muškarac iz Miklavža na Dravskom polju ima laboratorij u kojem ne samo uzgaja nego i muze crne udovice i tako dobiva otrov kao osnovni element za proizvodnju protuotrova. Kako izgleda muža crne udovice i kakvu ulogu u tome ima struja? Može li otrov biti rješenje za oboljele od raka? Sa entuzijastom smo razgovarali i o ovim izuzetno otrovnim paucima, da li je priča o crnoj udovici zaista priča o krvožednoj ženki ili je zaista priča o romantičnom mužjaku?
Odakle tvoja fascinacija paukovima? Većina ljudi se plaši ovih životinja. Unatoč činjenici da u Sloveniji žive bezopasni pauci, na njih reagiraju pretjeranom panikom, kao da im je život u opasnosti. Istraživanja su pokazala da se mnogi ljudi rađaju sa ugrađenim strahom od pauka i zmija. To su otkrili pokazujući bebama njihove fotografije. Iako nisu imali prethodnih negativnih iskustava sa ovim životinjama, bojali su ih se.
Pa, rođen sam bez toga (smijeh). Mislim da sam imao nekih sedam godina kada sam počeo da ih hvatam, spremam u tegle, čuvam i uzgajam. U to vrijeme, iz sasvim drugih razloga nego danas, bilo mi je zanimljivo promatrati njihovo teritorijalno ponašanje, određene vrste se zaista bore do smrti. I kao mali dječak rado sam gledao. Tako je počelo.
Ali od svih pauka ti si izabrao crnu udovicu. Zašto?
Mislim da sam imao 16 godina kada sam vidio dokumentarac o Amerikancu koji muze crne udovice za život. Tada sam sebi rekao: Moram ovo, svakako. Pauci da, ne želim ništa imati sa zmijama (smijeh). Moja želja je bila da ja prodam otrov, a drugi da proizvedu protuotrov od njega. Kroz ovaj dokumentarac sam saznao da je to moguć posao. Kasnije sam saznao da to niko do sada nije radio u Sloveniji i da muža crnih udovica ne postoji kao karijera. Čitavo slovenačko i evropsko tržište izuzetno je slabo kada je u pitanju mužnja otrova otrovnih životinja, drugi kontinenti su u tom pogledu mnogo napredniji.
David Šajnovič kod kuće ima tri vrste crnih udovica. Sjevernoamerička vrsta Latrodectus hesperus, Latrodectus geometricus, koja je najotrovnija afrička vrsta, i australska Latrodectus hasselti, koja je znatno manja od prve dvije, ali je na prvom mjestu po jačini otrova.
Šta mislite šta je razlog tome?
Jer nemamo puno autohtonih opasnih životinja. U Sloveniji nema smrtonosnih pauka, pa nema potrebe za protuotrovom. Ali teško je reći da nije vrijedno toga. Pogledajmo to samo sa stanovišta medicine: svaki lijek koji je proizveden je od nekih biljnih ili životinjskih ekstrakata.
Životinjski otrov je riznica komponenti koje bi mogle riješiti medicinske probleme. Možda bismo na taj način mogli liječiti rak ili koristiti otrov kao osnovu za neki novi lijek. Stoga se mužnja otrovnih životinja svakako isplati, bez obzira na to koliko je životinja otrovna. Otrov, posebno iz evropskih životinjskih vrsta, prilično je neistražen i zaista nemamo pojma šta je unutra. Možda su to važne komponente koje će biti relevantne u medicini u budućnosti.
Šta je otrov crne udovice i koliko može biti opasan za ljude?
Crna udovica ima otrov koji spada u kategoriju neurotoksina. Utiče na nervni sistem i na prenos impulsa kroz nervni sistem, zbog čega mi je crna udovica prije svega interesantna. Složena mješavina poput otrova crne udovice bi teoretski mogla proizvesti najmoćniji lijek protiv bolova jer bi se put prijenosa boli mogao isključiti. A ne kao morfij, koji stvara ovisnost i ima mnoge druge nuspojave. Osim toga, kao što je spomenuto, otrov je osnovni element za proizvodnju protuotrova.
Je li vaš cilj, dakle, proizvesti protuotrov ili lijek na nivou morfija?
U Latrotech Laboratories proizvodimo samo otrov. Kapaciteti koji bi bili potrebni čovjeku da opremi laboratoriju u kojoj se može istražiti otrov da bi mogao da proizvede lijek… to su milionska ulaganja.
Je li to razlog što prodajete otrov austrijskoj kompaniji koja istražuje proizvodnju lijekova od otrova?
Da. Njihovi stručnjaci istražuju efekte otrova koji muzem na HeLa ili ljudske ćelije raka i testiraju da li bilo koja od komponenti otrova ima antikancerogeno dejstvo. Ako naprave proboj, ja sam “saučesnik” kao nalazač otrova kojim ih snabdijevam.
Postoje li ograničenja u mužnji, na primjer, koliko puta zaredom možete pomuziti jednog pauka? Kakvu ulogu igra crna udovica, kog je ona spola?
U principu bih mogao i mužjake da pomuzim, jer je njihov otrov čak i nešto vrijedniji, ali su količine o kojima govorimo izuzetno male. U najmanje dvije od tri vrste crnih udovica koje imam, mužjaci su mnogo manji, s odgovarajućim manjim otrovnim žlijezdama i manje otrova. Muža mužjaka je stoga izvodljiva, ali znatno teže. Što se tiče vremenskog intervala između mužnje, ne postoji pravilo. Paucima je potrebno oko šest sati da rekonstruišu otrov, ali ako ih muzete nekoliko sati, dovodite njihovo tijelo do ukupne granice i onda umiru. Pošto je za podizanje odrasle ženke iz jajeta potrebno čak deset mjeseci, ne želim da je oštetim niti da je gurnem do granice njenih mogućnosti za dvije sedmice. Moj način mužnje je sljedeći: da sam u ponedjeljak pomuzao crne udovice na jednoj od polica, ostavio bih ih na miru u utorak, jer želim, da u potpunosti regenerišu svoje zalihe otrova. Nahranio bih ih u srijedu i onda opet čekao, jer troše otrov kada jedu. Mužnja će uslijediti ponovo u ponedjeljak. Dakle, radi se o sedmičnom ciklusu. Lično, radije bih da ih imam više i da imam manje stresan život nego da ih mučim na stotine.
U galeriji ispod pogledajte samo nekoliko primjera crnih udovica koje David Šajnovič ima u svojoj laboratoriji.
Kod kuće imate čak 1.400 crnih udovica. Kako se dolazi do takvog broja, kolika je takva investicija?
Ako poznajete ljude koji uzgajaju crne udovice širom svijeta, kontaktirajte ih i oni vam ih pošalju poštom (smijeh). Kolega i ja smo počeli sa tri čahure. Koliko će se paukova izleći zavisi od vrste. Latrodectus hesperus, na primjer, ima u prosjeku 168 mladih, druge dvije vrste nešto manje.
Pola ovih životinja će biti mužjaci, koje, kao što sam rekao, ne muzem. Od preostalih 80, oko 40 posto ima različite probleme. Mogu se pojaviti defekti linjanja, što znači da se ne izvlače u potpunosti sa stare kože, što je fatalno. Osim toga, postoji genetska bolest za koju još nisam primijetio da je opisana i sam sam je nazvao “oker paraliza”. Pauci dobijaju oker boju i više se ne mogu kretati. Sumnjam da je genetski, jer je specifična čahura bila vrlo osjetljiva na to. Stres ih takođe ubija. U nekom trenutku, pauk želi napustiti svoj dom i pronaći drugu lokaciju za tkanje novih mreža. Počinje da putuje oko stakla, tražeći izlaz i nikad ne prestaje. Da bi pronašao izlaz, on seče sopstvenu mrežu, što mu onemogućava da se hrani. Bez mreže ne može ništa uhvatiti, otrovati i probaviti. Tako se zbog stresa utrkuju za čašom, sve dok im ne ponestane energije i na kraju umru. Uvijek kažem da smo u početku počeli s tri čahure, ali je broj odraslih paukova nakon deset mjeseci mnogo manji iz svih ovih razloga.
Priča o krvožednoj ženi ili romantičnom muškarcu?
Šajnović je rekao da nije tačno uvriježeno mišljenje da su crne udovice zle kada ubiju svog mužjaka nakon snošaja. Prema njegovim riječima, stvarnost je potpuno drugačija i zapravo je riječ o romantičnoj priči o mužjaku koji se nakon parenja dobrovoljno penje gotovo između ženkinih čeljusti i tako se nudi kao hranu kako bi ona imala dodatnu energiju za potomstvo. „Žena ga ne lovi da bi ga ubila”, kazao je on.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
