Bojenje jaja neizostavni je dio Uskrsa. U Par Selu kod Tuzle članice Udruženja žena „Snaga Timuna“ organizovale su kolektivno farbanje gdje je obojeno više od 200 jaja. To se sve dijeli komšijama katolicima, ali i onima koji su druge vjere. Praznik je da se zajedno slavi, poručuju iz ovog sela.

Katolici 40 dana prije Uskrsa postili, a post i nemrs obavezan je bio na Veliki petak, pa i za malu katoličku zajednicu u Par Selu kod Tuzle.

“Najčešće se odričemo mesnih proizvoda, jede se riba, kuhani krompir i sve ono što nema u sebi životinjskog porijekla”, kaže Jasminka Mijatović.

U ovom selu, na Uskrs se jede hrana, zvana posvećenje, a koja se dan prije posvetila u župnoj crkvi „Sveta Ana“.

“Tu hranu čine suhi sir, šunka, slanina, kulen, kobasica, kuhana jaja. U većini naših krajeva, iz dobro poznatih razloga našim bakama, blagoslivljavala se i šibica i klip kukuruza”, dodaje članica Jasminka Mijatović.

Farbanje jaja je poseban doživljaj za ovaj blagdan, a svakako u tome uživaju djeca U ovom selu još se drži tradicija bojanja u kuhanoj lukovoj ljusci. Sa druge strane, neko novo doba, donijelo je i nove metode kao što su dekupaž, gel boje, korištenje riže, iscrtavanje.

“Imamo različitih prirodnih načina ali mi farbamo i u boji, šaramo ih na različite načine. Evo ja sam prvo ofarbala u boji, pa sma onda sa ovim markerom nacrtala na njima neki simbol, nešto”, dodaje Anamarija Tomić.

“Dočekujem Uskrs tako što bojim jaja i pjevam neke pjesmice. Bojim olovkom ova jaja koja nisam htjela obojiti jer želim da po njima crtam”, kaže Maša Divković.

Sve ovo je bila zajednička aktivnosti starijih mještanki i onih najmlađih.

“Imali smo radionicu gdje su bojala djeca i žene. Ofarbali smo 250 jaja ove godine i to ćemo podijeliti Udruženju „Mali svijet“ i Osnovnoj školi „Pasci“ u Pascima”, ističe Dubravka Divković, predsjednica Udruge žena „Snaga Timuna“ Tuzla.

Ovakve radionice jako su bitne jer na jednom mjestu, sistematski i organizovano, upražnjava se i čuva tradicija.

“Razvijamo ljubav prema našim običajima o bojenju jaja našoj djeci, a kako bi oni u budućnosti prenosili svojoj djeci i kako bi taj običaj opstao u našem kraju”, kaže Divković.

Običaji jednog naroda opstaju zahvaljujući prenošenju znanja sa koljeno na koljeno, usmenim predanjem i željom da se oni održe. Iako je u ovom selu malo katolika ostalo, svaki praznik se obilježava kao i nekada davno, sa vjerom i čuvanjem identiteta jednog naroda.