Ako ste ikad čuli sami sebe vjerovatno ste se i vi, kao i mnogi, iznenađeno zapitali "da li stvarno tako zvučim".

Averzija prema sopstvenom glasu tako je uobičajena da je za nju uveden stručni termin: suočavanje sa sopstvenim glasom. Ako ne volite da slušate svoj glas, ne brinite, niste jedini.

Zašto se to dešava?

Odgovor na to pitanje često nam se servira u medijima, a polazi od toga da obično čujemo svoj glas dok pričamo. U tom procesu primamo zvuk prenesen spoljnim putem, odnosno protokom vazduha, te zvuk prenesen unutrašnjim putem, kroz kosti.

Takav provod zvuka kroz kosti dostavlja bogate niske frekvencije koje nisu sadržane u zvuku provedenom putem vazduha. Kada čujemo svoj snimljeni glas bez tih frekvencija, zvuči nam viši i drugačiji. Načelno, razlog zbog kojeg ne volimo svoj snimljeni glas je činjenica da on tada ne zvuči onako kako očekujemo.

Povezanost između glasa i identiteta

Psiholozi nagađaju da upravo ta činjenica stvara u nama jezu i odbojnost prema sopstvenom glasu, zbog raskoraka koji se događa između onoga što čujemo i naših unutrašnjih očekivanja.

Oni smatraju da naš glas igra veliku ulogu u formiranju identiteta, te zbog toga svako od nas osjeća nelagodu kad shvati da mu glas nije onakav kakvim ga zamišlja. Neka istraživanja su pokazala da ta teorija daje tek djelimično objašnjenje.

Na primjer, u istraživanju objavljenom 2013. godine učesnici su morali da ocijene privlačnost različitih snimljenih uzoraka glasa. Kad je u te uzorke bio tajno dodat njihov glas, ocijenili su ih znatno višim ocjenama nego kad bi svjesno prepoznali svoj glas.

Štaviše, potpuno objašnjenje ovog fenomena može se pronaći u nizu ranijih studija objavljenih prije nekoliko decenija.

Važna uloga vanjezičkih elemenata

Psiholozi Philip Holzman and Clyde Rousey u svojim eksperimentima 1966. godine zaključili su da se suočavanje sa svojim glasom ne javlja samo kao rezultat razlika u očekivanoj frekvenciji, nego i kao neobično otkriće koje izlazi na vidjelo nakon spoznaje svega što se može prenijeti sopstvenim glasom.

Usljed toga, naš glas ne zvuči samo drugačije od naših očekivanja nego i otkriva aspekte naše ličnosti koje možemo u potpunosti sagledati tek nakon što čujemo snimak. Neki od tih aspekata su: nivo anksioznosti, neodlučnost, tuga i ljutnja.

Njihova sljedeća studija pokazala je da su dvojezični ljudi koji su naučili drugi jezik nakon 16. godine života, izrazili više neprijatnosti kada su čuli svoje glasove snimljene na svom prvom jeziku.

Malo je vjerovatno da su drugi u istoj mjeri kao mi iznenađeni visinom tona našeg glasa, a još je manje vjerovatno da oni proučavaju naš glas na isti način kao mi. Mi nemamo običaj da kritički slušamo tuđe glasove tako da je vrlo izvjesno da jedino mi sami razmišljamo o našem glasu, piše Magazin Novosti.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad