Otkad je počela pandemija Peter Jacobsen (64) je do obližnje trgovine 'Joe's' otišao samo pet puta. Svaki je put nabavku obavio vrlo brzo da bi ograničio potencijalno izlaganje koronavirusu.

“Znam točno po što odlazim. Ne kupujem drugdje, samo pokupim ono što mi treba, spremim u vreću i otiđem kući”, kazao je.

No sredinom ožujka je, tijekom odlaska na na tržnicu naletio na jednu stariju prijateljicu koja je poželjela s njim malo porazgovarati. Jacobsenu je ispripovijedala da je nedavno primila drugu dozu cjepiva protiv covida-19 i da joj je ovo prvi posjet Joeovoj trgovini u zadnjih godinu dana, što je još jedan znak da se život postupno vraća u normalu.

No dok su razgovarali, Jacobsen je postajao sve tjeskobniji. Bio je sretan što je sreo staru prijateljicu, istodobno razmišljajući o tomu kada će i on doživjeti sličan osjećaj olakšanja. A čitavo se vrijeme želio što prije vratiti kući. “Shvatio sam da sam još uvijek u pandemijskom načinu razmišljanja, a ona je bila opuštena. Tada sam spoznao da je zavist koju sam osjetio jer se ona cijepila uistinu nešto stvarno”, rekao je.

Pandemija nam je omogućila da naučimo puno o sebi 

Pandemija nam  je omogućila da naučimo puno o sebi samima – kako se nosimo sa strahom od nepoznatog, kako se nosimo s izolacijom i na koji način reagiramo na duboke nejednakosti koje je koronavirus razotkrio. I dok sve više ljudi širom Britanije radosno putem društvenih mreža ili na druge načine objavljuje informacije o tomu da su primili to dugo očekivano cjepivo, svi oni koji još uvijek čekaju na svoj red suočavaju se s vlastitim osjećajem zavisti.

“Ja volim kazati da je zavist univerzalna emocija od koje, čini se, – nitko ne pati”, kaže Josh Gressel, autor knjige “Prihvatiti osjećaj zavisti: Kako pronaći duhovno blago u emociji koje se najviše sramimo.” Naime, Gressel kaže da je “to jedina emocija čijeg se postojanja svi sramimo priznati.” Dodaje da neki ipak priznaju da su zavidni. “Osjećaj zavisti prema osobama koje su se cijepile tolika je da se pitam jesam li ja uistinu dobra osoba”, tvitao je nedavno David Wagoner iz Virginije.

Bei Deng, 24-godišnjakinja bez ikakvih zdravstvenih problema koja živi u četvrti Los Angelesa, Koreatownu, kazala je da će vjerojatno nakratko ‘isključiti’ objave prijatelja koji se na društvenim mrežama razmeću fotografijama svojeg cijepljenja, a sve zato da bi smanjila vlastiti osjećaj tjeskobe koju će, kako je kazala, osjećati sve dok se i sama ne cijepi.

I Kat Sambor (36), event menadžerica priznaje da su za nju susreti s prijateljima i poznanicima koji su se već cijepili emocionalno vrlo zbunjujući. “Presretna sam zbog svake osobe koja mi je rekla da se cijepila.., ja uistinu želim da se cijepe svi koji to žele, no istodobno želim da i moji najmiliji budu sigurni. Znam da smo sa svakom novom cijepljenom osobom bliže kraju pandemije, no istodobno se u meni javljaju osjećaji zavisti i proturječja”, objasnila je.

Zavist je dio ljudske prirode i ima važnu evolucijsku svrhu

Zavist postoji oduvijek. Dio je ljudske prirode i svaki jezik u svijetu ima riječ za zavist. Studije su pokazale da čak i neki primati, primjerice majmuni kapucini osjećaju zavist. “Zavist je želja za nečim što posjeduje netko drugi i zapravo je neugodna emocija”, pojašnjava Christine Harris, profesorica psihologije Sveučilišta u San Diegu koja proučava negativne emocije.

Većina stručnjaka slaže se da zavist ima važnu evolucijsku svrhu. Usporedbe s drugima i naša nastojanja da postignemo ili dobijemo ono što imaju oni, a mi nemamo, pomažu nam i pridonose vlastitom razvoju i osobnom rastu. “Da ne osjećamo zavist, naša evolucijska ‘loza bi uvenula'”, smatra Richard Smith, stručnjak koji se bavi osjećajem zavisti i umirovljeni profesor psihologije koji je predavao na Sveučilištu Kentucky. Dodaje da se većina ljudi srami tog osjećaja zavisti.

“Zavist vidim kao dvoglavo čudovište”, kaže Harris. “Jedna glava bi željela proždrijeti ono što ima ta druga osoba, a druga bi glava najradije ‘proždrla’ sebe samog zbog takvih gnusnih osjećaja.

Harris pojašnjava da nas osjećaj zavisti prema nekomu ne čini lošom osobom. Dodaje da je to potpuno prirodan osjećaj, jer se zbog nečijeg postignuća istodobno možemo osjećati sretnima, ali mu i zavidjeti. Smith pojašnjava da razina zavisti koju osjećamo prema nekomu često ovisi o tomu u kolikoj mjeri određenu osobu smatramo zaslužnom za ono što je dobila.

Tko je ‘zaslužio’ cjepivo?

“Mislite li da netko nešto nije zaslužio, sasvim je logično da se naljutite kada ta osoba to postigne ili dobije”, rekao je.

Ovaj aspekt zavisti osobito je aktualan posljednjih nekoliko tjedana, otkako pozorno pratimo na koji se način ispunjavaju uvjeti za dobivanje cjepiva.  Zadovoljstvo i radost osjetili smo kad su cjepivo počeli primati zdravstveni radnici, svi oni koji su se mjesecima hrabro izlagali koronavirusu da bi liječili pacijente.

Zadovoljstvo, radost i olakšanje velika je većina ljudi osjetila i kad su na red za cijepljenje došle osobe treće životne dobi. No kad su mlađi, naizgled radno sposobni ljudi na društvenim mrežama počeli objavljivati ​​selfije na kojima se vidi da su se cijepili – pojava zavisti bila je neizbježna. “Češće ćete zavidjeti osobi koja vam je slična”, pojasnio je Smith. “Dakle, ako vidite da je netko sličan vama već dobio cjepivo, vaša prva reakcija bit će: A zašto?”

Pitati se zašto je naizgled vaš zdravi prijatelj ili poznanik dobio cjepivo, razumljivo je, smatra Smith. No kada prijatelj za kojega vjerujete da je zdrav i u stanju štititi se od virusa na Instagramu objavi vijest ili fotografiju da je primio cjepivo, možda bi bilo mudro suzdržati se od komentiranja.

“Neke bolesti nisu vidljive”, kaže dr. Stephanie White, zaposlenica bolnice WesternU Health u Pomoni. “Možda ne znate ništa o nečijoj nedavnoj dijagnozi raka ili o trudnoći, informacijama koje ti ljudi nisu bili spremni podijeliti.”