Mumifikacija, ili proces očuvanja mrtvih, nekada je bila široko rasprostranjena praksa u mnogim drevnim civilizacijama. Bila je široko praktikovana i cijenjena tradicija u drevnom svijetu, a prožeta je dubokim vjerskim značajem. Izvodili su je vješti stručnjaci.

Mumifikacija se praktikovala kao način poštovanja mrtvih ili izražavanja važnog vjerskog uvjerenja – posebno vjerovanja u zagrobni život.

Poznato je da razne kulture mumificiraju svoje mrtve: najpoznatiji su stari Egipćani, ali Kinezi, stari narod Kanarskih ostrva, Guanči i mnoga predkolumbijska društva Južne Amerike, uključujući Inke, prenosi LiveScience.

Kako nastaju mumije?

Mumifikacija je proces očuvanja tijela nakon smrti namjernim sušenjem ili balzamiranjem mesa. To je obično uključivalo uklanjanje vlage iz tijela preminulog i korištenje hemikalija ili prirodnih konzervansa, poput smole za isušivanje mesa i organa.

(Mumije također nastaju nenamjernim ili slučajnim procesima, što je poznato kao “prirodna” mumifikacija. Ovo se može dogoditi kada je mrtvo tijelo izloženo ekstremnoj hladnoći, vrlo suhim uslovima ili nekom drugom faktoru okoline koji ublažava propadanje.)

Jedna poznata prirodno očuvana mumija je najstarija poznata u Evropi: Ötzi the Iceman, koji je živio prije oko 5.300 godina. Nakon što je Ötzi ubijen na području današnjih italijanskih Alpa, njegovo tijelo je sačuvano u snijegu i ledu, sve dok turisti nisu otkrili njegove ostatke 1991. godine.

Egipatska mumifikacija

U starom Egiptu, mumifikacija je dostigla svoj najveći razvoj. Prve egipatske mumije pojavljuju se u arheološkim zapisima oko 3500 godina p.n.e.

U doba Starog kraljevstva, ili doba piramida (oko 2686 – 2181. p.n.e.), mumifikacija je bila dobro ukorijenjena u egipatskom društvu. Postala je oslonac tokom narednih perioda, dostižući posebne visine sofisticiranosti tokom Novog kraljevstva (oko 1550. – 1069. p.n.e.).

Mumifikacija u starom Egiptu bila je tipično rezervirana za elitu društva poput kraljevske porodice, plemićkih porodica, državnih službenika i bogatih. Obični ljudi su rijetko bili mumificirani jer je praksa bila skupa.

Mumifikacija u starom Egiptu bila je duboko isprepletena s vjerskim uvjerenjima društva.

“Drevni Egipćani su bili opsjednuti zagrobnim životom”, rekla je Rita Lucarelli, egiptologinja i stručnjakinja za egipatske papiruse, ili drevne tekstove, sa Univerziteta u Kaliforniji, Berkeley. “Vjerovali su da postoji drugi život nakon života ovdje na Zemlji.”

Stari Egipćani su vjerovali da kada osoba umre, preživi njena duhovna suština. Ova esencija odlazi na putovanje gdje je naišla na brojna božanska i demonska bića, čija je konačna sudbina bila da joj sudi Oziris, bog mrtvih. Ako se utvrdi da je besprijekoran, pokojniku je dozvoljeno da živi s bogovima u vječnom raju.

“Da bi duhovni dio pokojnika krenuo na ovo putovanje, tijelo je trebalo da ostane netaknuto”, izjavila je Lucarelli.

Zbog toga su Egipćani pridavali toliku važnost mumificiranju, zbog čega se i sam postupak poduzima sa velikom pažnjom.

Nažalost, malo se govori o stvarnom procesu mumifikacije u staroegipatskim tekstovima, barem u onima koji su preživjeli. Ono o čemu se raspravlja su rituali uključeni u mumificiranje, a ne dijelovi materijalnog procesa.

Umjesto toga, pojedinosti ove prakse došle su do nas uglavnom kroz neegipatske izvore, kao što je grčki pisac Herodot iz 5. stoljeća (484 – 425. p.n.e.).

U svom čuvenom djelu “Historije” opisao je tri nivoa mumifikacije, od kojih se svaki razlikuje na osnovu napora i razrađenosti procesa.

Proces mumificiranja

Najsloženija metoda uključivala je prvo uklanjanje mozga i mnogih unutrašnjih organa, posebno sadržaja abdomena.

Mozak je obično vađen pomoću zakrivljenog metalnog alata koji je ubačen kroz nozdrve, dok su ostali organi vađeni ručno nakon reza duž želuca. Prazna šupljina bila je ispunjena raznim aromatičnim začinima, poput smirne i kasije (napravljene od kore zimzelenog drveća), prije nego što je tijelo zašiveno.

“Srce je uvijek ostajalo unutra”, rekla je Lucarelli, “jer su Egipćani vjerovali da je ono najvažniji aspekt osobe jer sadrži intelekt.”

Pokojnik je tada bio prekriven solju 70 dana kako bi se uklonila sva vlaga. Nakon 70 dana, tijelo je oprano i umotano u posteljinu.

Nanesena je ljepljiva smola kako bi se osiguralo da zavoji prianjaju uz tijelo.

„Potom se leš predaje rođacima“, pisao je Herodot, „koji ga zatvaraju u šuplji drveni kovčeg napravljen da liči na čoveka koji su napravili za tu svrhu, a kada se kovčeg zatvori, oni ga odlažu u grobne komore”.

Egipatska mumifikacija je postepeno nestala u četvrtom vijeku, kada je Rim vladao Egiptom. “Tada je s pojavom kršćanstva proces mumifikacije prestao”, zaključila je Lucarelli.

Danas je, osim u vrlo rijetkim slučajevima, mumifikacija izgubljena umjetnost. Većina društava to smatra bizarnim ili arhaičnim; ostatak iz prošlih vremena.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad