Rupa od 5 miliona km² se otvorila iznad Atlantskog okeana i otkriva skrivenu slabost u Zemljinom štitu

Brzo šireća slaba zona u Zemljinom magnetskom polju privlači pažnju naučnika, satelitskih operatera i geomagnetskih modelara širom svijeta. Poznata kao Južnoatlantska anomalija (SAA), ovo područje - koje se sada prostire na preko 5 miliona kvadratnih kilometara - omogućava višim nivoima svemirskog zračenja da dosegnu niže visine, što ima posljedice po integritet satelita, orbitalnu sigurnost i naše šire razumijevanje Zemljine unutrašnje dinamike.

Novi podaci misije Swarm Evropske svemirske agencije, konstelacije od tri satelita posvećena mjerenju magnetskih signala iz Zemljinog jezgra, kore i jonosfere, otkrivaju da anomalija ne samo da raste, već se i asimetrično razvija, s posebno brzo razvijajućom regijom jugozapadno od Afrike.

Ova anomalija nije nova. Ali njena brzina širenja , geofizička složenost i tehnološki uticaj produbljuju naučnu zabrinutost. Ako se trenutni trendovi nastave, svemirska infrastruktura u niskoj Zemljinoj orbiti mogla bi se suočiti s češćim poremećajima - u vrijeme kada naša ovisnost o satelitima za komunikaciju, navigaciju i praćenje Zemlje nastavlja rasti.

Rupa u polju - i ona se kreće

Misija Swarm, lansirana 2013. godine u okviru ESA-inog programa FutureEO, pružila je do sada najdetaljniju sliku razvoja SAA. Između 2014. i 2025. godine, anomalija se proširila za područje gotovo upola manje od kontinentalne Evrope , prema najnovijem ESA-inom modeliranju.

Historijski smješten jugoistočno od Južne Amerike, SAA se sada intenzivira i nad jugozapadnim Atlantikom, posebno uz obalu Afrike. Ovo prostorno pomjeranje uzrokovano je obrnutim fluksnim područjima - regijama gdje se Zemljino magnetsko polje savija prema unutra umjesto prema van - koja se formiraju na granici između tekućeg vanjskog jezgra i čvrstog plašta.

Kao što je istraživač geomagnetizma Evropske svemirske agencije (ESA) Chris Finlay primijetio u službenom ažuriranju ESA-e: "Obično bismo očekivali da vidimo linije magnetskog polja koje izlaze iz jezgra na južnoj hemisferi. Ali ispod Južnoatlantske anomalije vidimo neočekivana područja gdje se magnetsko polje, umjesto da izlazi iz jezgra, vraća u jezgro". Jedna takva obrnuta tačka fluksa je uočena kako se pomiče prema zapadu ispod Afrike, intenzivirajući lokalno slabljenje.

Ove složene interakcije duboko unutar planete ukazuju na to da anomalija nije samo površinski fenomen, već vidljivi rezultat turbulencije na nivou jezgra koja se odvija tokom geoloških vremenskih skala.

Sateliti se već prilagođavaju - ili se gase

Iako anomalija ne predstavlja neposrednu opasnost za ljude na Zemljinoj površini, njene posljedice u orbiti su već mjerljive. Dok sateliti prolaze kroz SAA, nailaze na slabiji magnetski štit , izlažući ih povećanom zračenju iz solarnih i kosmičkih izvora. Rizik: oštećenje podataka, smetnje senzora i postepena degradacija osjetljivih komponenti.

Inženjeri već dugo uzimaju u obzir SAA prilikom dizajniranja svemirskih letjelica. Na primjer, NASA-ini operateri su historijski isključivali određene instrumente na svemirskom teleskopu Hubble tokom njegovog tranzita kroz regiju kako bi spriječili jednokratne poremećaje . Slične mjere se koriste na Međunarodnoj svemirskoj stanici, koja prolazi kroz SAA više puta dnevno.

Kako se anomalija širi, sateliti provode više vremena unutar zone pogođene zračenjem – povećavajući svoju izloženost i skraćujući očekivani vijek trajanja misije. Ovi efekti nisu izolovani samo za naslijeđene sisteme: svaki satelit koji radi u niskoj Zemljinoj orbiti je ranjiv, uključujući kritična sredstva za navigaciju, komunikacije i posmatranje Zemlje.

Tragovi o Zemljinom magnetnom motoru

Anomalija koja se širi također pruža rijedak uvid u duboku unutrašnjost Zemlje. Magnetsko polje pokreće geodinamo - samoodrživi sistem konvekcije i rotacije u rastopljenom vanjskom jezgru Zemlje , generirajući električne struje i, zauzvrat, magnetska polja.

Recenzirana studija objavljena u časopisu Physics of the Earth and Planetary Interiors objašnjava vjerojatnu povezanost SAA s obrnutim fluksom na granici jezgra i plašta (CMB). Smatra se da su ovi dijelovi usidreni za stabilne strukture donjeg plašta , što ukazuje na to da duboke termalne anomalije mogu utjecati na konvekciju jezgra i generiranje polja.

Ista studija sugeriše da SAA možda nije jednokratni događaj. Geološki i geomagnetski zapisi ukazuju na ponavljajuće anomalije na sličnim lokacijama, što pojačava ideju da bi regija Južnog Atlantika mogla biti posebno osjetljiva na poremećaje u Zemljinom magnetskom motoru.

Važno je napomenuti da su Swarmovi kontinuirani podaci također pokazali asimetrične promjene u drugim dijelovima polja. Dok polje slabi iznad Kanade, ono se pojačava iznad Sibira , što je u korelaciji s nedavnim pomicanjem sjevernog magnetskog pola prema Rusiji. Ovi obrasci ističu složenost magnetskog polja - to nije jednostavan dipol, već višestruki, evoluirajući sistem pod utjecajem procesa na velikoj dubini.

Otvorena pitanja na koja nijedan model još nije odgovorio

Južnoatlantska anomalija nastavlja rasti, mijenjati se i zbunjivati ​​modele predviđanja. Za sada je to izvediv izazov - sateliti se mogu preusmjeriti, sistemi ojačati, a instrumenti isključiti. Ali ako se anomalija nastavi ubrzavati ili se nove zone obrnutog fluksa pojave negdje drugdje, trenutne strategije ublažavanja mogu postati nedovoljne.

Dublje i hitnije pitanje je da li SAA signalizira dugoročno restrukturiranje samog geodinama. Dok neki nagađaju da bi ova ponašanja mogla prethoditi potpunoj promjeni magnetskih polova - procesu koji se posljednji put dogodio prije otprilike 780.000 godina - još uvijek nema dokaza koji ukazuju na to da je promjena neizbježna. Ipak, istraživači ESA-e naglašavaju važnost dugoročnog praćenja.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad