SAD danas "veća za milion kvadratnih kilometara nego što je jučer bila"

Amerika se upravo proširila za teritoriju skoro 60% veličine Aljaske.

Mead Treadwell, bivši zamjenik guvernera Aljaske i predsjedavajući Američke komisije za istraživanje Arktika, kazao je da je "Amerika veća nego što je bila jučer".

"Nije baš kupovina Louisiane . Nije baš kupovina Aljaske, ali novo područje zemlje i podzemnih resursa pod zemljom koju kontrolišu Sjedinjene Države veće je za dvije Kalifornije“, objasnio je Treadwell.

Prošireni kontinentalni prag (ECS)

Zamislite okean kao višespratnu zgradu koja počinje na obali neke zemlje. Međunarodno pravo daje obalnim državama jasna prava do 200 nautičkih milja. To je "glavni sprat" ove hipotetičke zgrade.

Prošireni kontinentalni prag (ECS) je ono što slijedi. On pokriva morsko dno i stijene ispod njega iza linije od 200 nautičkih milja. Ovaj dio naše hipoteze više liči na podzemne nivoe zgrade nego na dodatni životni prostor.

Država ne stiče nova prava na vodeni stub u tom području, ali može polagati pravo na resurse na morskom dnu i podzemlju ako može dokazati da je morsko dno prirodni nastavak njene kopnene teritorije.

Prema tim pravilima, obalna država može postaviti vanjsku granicu svog kontinentalnog praga do 350 nautičkih milja od svoje osnovne linije.

U nekim slučajevima, može ići 100 nautičkih milja izvan izobate od 2.500 metara, što je linija koja prati gdje je okean dubok 2.500 metara, ali samo ako nauka to podržava.

Zakonitost ECS zahtjeva

Član 76. UNCLOS-a pruža priručnik za povlačenje kontinentalnog pojasa preko 200 nautičkih milja. Objašnjava koji su dokazi važni, kako koristiti geologiju i oblik morskog dna za opravdanje vanjske granice i koja ograničenja ograničavaju koliko daleko linija može ići.

Komisija za granice kontinentalnog pojasa (CLCS) djeluje kao tehnički sudija. Ona pregleda podnesak obalne države i provjerava da li metode i podaci ispunjavaju standarde.

Komisija uključuje stručnjake iz oblasti poput geologije, hidrografije i okeanografije, jer ove tvrdnje zavise od nauke.

Polaganje prava na prošireni kontinentalni pojas

Država ne može samo pokazati na kartu i proglasiti pobjedu. Mora izgraditi slučaj, dokumentirati ga i braniti dokazima koji će izdržati stručnu provjeru.

Obalne države počinju prikupljanjem podataka putem istraživanja morskog dna. Koriste alate poput seizmičkog profiliranja, uzorkovanja sedimenta i detaljnog batimetrijskog mapiranja kako bi pokazale kako morsko dno izgleda i kako je povezano s kopnenom masom zemlje.

Nakon toga, oni sastavljaju formalni podnesak. Ovaj paket obično uključuje grafikone, mape, koordinate i tehničke izvještaje koji objašnjavaju podatke, metodologiju i predložene vanjske granice.

Zatim CLCS detaljno pregleda podnesak. Komisija provjerava naučno obrazloženje i može postavljati pitanja ili tražiti pojašnjenja. Na kraju izdaje preporuke.

Te preporuke ne rješavaju automatski političke sporove, ali imaju stvarni autoritet jer odražavaju temeljitu, stručno vođenu procjenu dokaza.

Dvadeset godina napornog rada

SAD su započele svoju potragu za ECS-om još 2003. godine. Ovaj napor, koji je zahtijevao timski rad između američkog State Departmenta, Nacionalne uprave za okeane i atmosferu (NOAA) i Američkog geološkog zavoda (USGS), nije bio lak zadatak.

Trebalo im je dvadeset godina i uključivalo je masovnu inicijativu prikupljanja podataka, ali se isplatilo, i to uveliko. Dana 19. decembra 2023. godine, State Department je objavio nove geografske koordinate američkog ECS-a, dodajući ogromne dijelove teritorije u Atlantiku, Arktiku, Pacifiku i drugdje.

Sjedinjene Američke Države i UNCLOS

Kako bi SAD mogle pokušati iskoristiti ova pravila za daljnje proširenje dosega američke teritorije pod Trumpovom administracijom?

Odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS) je, blago rečeno, složen.

Iako se UNCLOS često naziva "Ustavom za okeane", koji reguliše sve, od pomorskih granica do prava na resurse i ekoloških standarda, SAD nikada nisu zapravo ratificirale sporazum, iako su odigrale značajnu ulogu u njegovom sastavljanju još 1970-ih i 1980-ih.

Postoje zabrinutosti oko pitanja poput suvereniteta, pomorskih operacija i finansijskih obaveza koje su stvorile neke velike prepreke.

Neki senatori strahuju da bi pridruživanje sporazumu značilo odustajanje od američkih prava u korist Međunarodnog tijela za morsko dno i da bi moglo ograničiti pristup američkih kompanija podvodnim resursima.

S druge strane, vojni lideri, posebno iz američke mornarice, podržavaju ratifikaciju, tvrdeći da bi to pomoglo SAD-u da se nosi s prekomjernim pomorskim zahtjevima drugih zemalja i osigura slobodu navigacije.

Pristalice ratifikacije UNCLOS-a vjeruju da bi pridruživanje pojačalo utjecaj SAD-a u oblikovanju globalnih pomorskih pravila i pružilo pravnu sigurnost američkim zahtjevima, posebno u vezi s proširenim kontinentalnim pojasom (ECS).

Iako SAD nisu formalna stranka, one već poštuju mnoga pravila konvencije, koristeći njene odredbe za potkrepljivanje teritorijalnih zahtjeva i utvrđivanje prava plovidbe u međunarodnim vodama, poput Južnog kineskog mora.

Nauka o istraživanju

Ovaj ambiciozni poduhvat zahtijevao je naučnu odiseju epskih razmjera. Područja obuhvaćena ovom tvrdnjom uključuju Arktik, istočnu obalu Atlantika, Beringovo more, zapadnu obalu Pacifika, Marijanska ostrva i dvije regije u Meksičkom zaljevu .

Brian Van Pay, direktor projekta za State Department, kazao je da „četrdeset misija na moru, odlazak u područja koja nikada prije nismo istraživali, pronalazak čitavih podvodnih planina za koje nismo ni znali da postoje.“

Naučnici su proveli ekvivalent od preko tri godine mapirajući novu teritoriju; koristeći sonarno mapiranje, geološko uzorkovanje i analizu slojeva sedimenta.

Rezultat, kako Van Pay primjećuje, bio je podnesak koji je u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) iz 1982. godine - pravnim okvirom za ovaj zahtjev.

Važnost UNCLOS-a i ECS-a

Implikacije ovog poteza su višestruke. Za početak, SAD sada imaju pravo da kontrolišu i potencijalno eksploatišu resurse poput nafte, plina i minerala na proširenoj teritoriji.

Međutim, to ne znači da mogu odjednom početi loviti ribu dalje od obale ili početi patrolirati novim vodenim područjima. Više je kao da je vlada SAD-a dobila prava na minerale za neko podvodno imanje.

Zahtjev je pažljivo oblikovan kako bi se izbjeglo narušavanje odnosa s drugim nacijama, posebno Rusijom. Međutim, moglo bi doći do određenog preklapanja s Kanadom, što bi moglo zahtijevati buduću diplomatsku suradnju.

Uprkos potencijalnim dobicima, izazovi i dalje postoje. Najveći od njih, kao što je gore spomenuto, jeste nedostatak formalne ratifikacije UNCLOS-a od strane američkog Senata. Ovaj nedostatak bi potencijalno mogao ograničiti međunarodnu pravnu težinu zahtjeva.

Štaviše, validnost tvrdnje zavisi od robusnosti nauke koja je potkrepljuje.

Prema Treadwellu, „ako bi se neko vratio i rekao: 'Vaša nauka je loša', mislim da bi Sjedinjene Države poslušale. Ali ja ne mislim da je nauka loša. Mislim da smo imali veoma dobru nauku".

Upravljanje proširenim kontinentalnim pragom

U pitanju je više od same ekonomske koristi. Ovaj potez također proširuje nadležnost SAD-a za efikasno provođenje propisa o zaštiti okoliša i zaštitu krhkih morskih ekosistema od nekontrolirane eksploatacije.

Međutim, balansiranje ovih ekoloških odgovornosti s ekonomskim interesima pokazat će se kao težak zadatak.

S obzirom na to da je preko 75 zemalja već definiralo svoje granice ECS-a, jasno je da svijet ulazi u novu eru upravljanja okeanima.

Dakle, hoće li ova nova teritorija dovesti do borbe za resurse ili će poboljšati saradnju u upravljanju i zaštiti svjetskih okeana ?

Za sada, Amerika je napravila hrabar potez, a ostatak svijeta je posmatra.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad