Ugledni profesor upozorava na treće nuklearno doba: Čovječanstvo ponovo pred opasnošću koja može uništiti civilizaciju

Nuklearno oružje nikada nije prestalo predstavljati prijetnju čovječanstvu, ali se političko i tehnološko okruženje u kojem države njime raspolažu značajno promijenilo. Rat u Ukrajini, zaoštravanje odnosa velikih sila, modernizacija nuklearnih arsenala i razvoj novih vojnih tehnologija dodatno su zakomplicirali međunarodnu sigurnost.

Andrew Futter, profesor međunarodne politike na Univerzitetu Leicester, ove promjene razmatra kroz koncept trećeg nuklearnog doba. Njegovo predavanje Prema trećem nuklearnom dobu?, najavljeno za 24. novembar 2026. na Univerzitetu Oxford, posvećeno je budućnosti nuklearnog odvraćanja i izazovima koji proizlaze iz promjena u globalnom strateškom poretku.

Šta je treće nuklearno doba?

Prvo nuklearno doba započelo je 1945. godine, američkim razvojem i upotrebom atomskog oružja, a obilježila ga je utrka u naoružanju između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza. Strah od uzajamnog uništenja postao je jedan od temelja hladnoratovske sigurnosne politike.

Drugo nuklearno doba najčešće se povezuje s razdobljem nakon Hladnog rata, kada su se promijenili odnosi velikih sila, a nuklearna proliferacija, regionalni sukobi i nove sigurnosne prijetnje otvorili drugačija pitanja.

Koncept trećeg nuklearnog doba polazi od pretpostavke da dosadašnje razumijevanje nuklearnog odvraćanja više nije dovoljno za objašnjenje savremenih rizika.

Danas se nuklearna sigurnost ne može posmatrati isključivo kroz odnose Washingtona i Moskve. Kina širi svoje nuklearne kapacitete, dok druge države nastoje očuvati ili unaprijediti vlastite strateške arsenale. Istovremeno, cyberoperacije, umjetna inteligencija, napredni raketni sistemi i svemirske tehnologije otvaraju pitanja na koja tradicionalni modeli kontrole naoružanja nemaju jednostavne odgovore.

Šta znači nuklearno odvraćanje?

Nuklearno odvraćanje zasniva se na pretpostavci da država neće napasti protivnika nuklearnim oružjem ako zna da bi takav napad izazvao razoran odgovor. Tokom Hladnog rata ovaj princip bio je jedan od temelja strateške ravnoteže. Međutim, njegova učinkovitost zavisi od pouzdane komunikacije, procjene namjera protivnika i sposobnosti političkih lidera da spriječe pogrešne odluke u kriznim situacijama.

Nove tehnologije, stare opasnosti

Jedan od izazova savremene nuklearne sigurnosti jeste sve složenija povezanost nuklearnih arsenala s digitalnim sistemima. Cybernapadi na komunikacijsku infrastrukturu, pogrešno protumačena upozorenja ili nepouzdani podaci mogli bi povećati rizik od eskalacije tokom međunarodnih kriza.

Razvoj umjetne inteligencije dodatno otvara pitanje koliko se vojne odluke smiju oslanjati na automatizirane sisteme, naročito kada posljedice pogrešne procjene mogu biti nepovratne.

U takvim okolnostima opasnost nije ograničena na mogućnost da politički lideri svjesno odluče započeti nuklearni rat. Rizici proizlaze i iz nesporazuma, tehničkih propusta, pogrešnih procjena te eskalacije sukoba koji su prvobitno bili ograničeni.

Može li se izbjeći nova nuklearna katastrofa?

Futterovo istraživanje otvara pitanje jesu li međunarodne institucije i postojeći sporazumi o kontroli naoružanja prilagođeni novim okolnostima. Dodatnu zabrinutost izaziva slabljenje pojedinih mehanizama koji su decenijama ograničavali nuklearno nadmetanje.

Ipak, koncept trećeg nuklearnog doba ne znači da je novi svjetski rat neizbježan. On prije svega upozorava na promjene zbog kojih ranije uspostavljena pravila strateške stabilnosti postaju sve teže održiva.