Dok je naša majka ležala na samrti, moja sestra i ja smo sjedili uz nju, držali smo je za ruku i šaputali riječi utjehe dok uređaj u bolnici nije pokazao ravnu crtu. Čuli smo da ljekari često svjedoče pozitivnim reakcijama kod pacijenata ako voljeni razgovaraju s njima u tim posljednjim trenucima.

Intuitivno smo pomislili da bi nas majka možda mogla čuti. Niko sa sigurnošću ne zna šta se dešava dok umiremo, ali istraživanja nekih neuronaučnika pokazuju da bi naša intuicija mogla biti u pravu, ispričao je dr. Bryan E. Robinson, američki književnik, psihoterapeut i profesor na Univerzitetu Sjeverne Karoline u Charlotteu.

“U posljednjim satima prije očekivane prirodne smrti, mnogi ljudi ulaze u periode nereagiranja kad više ne reagiraju na vanjsko okruženje. Anegdotska izvjetaja iz iskustava bliskih smrti obično uključuju priče o umirućoj osobi koja čuje neobične zvukove ili čuje kako je proglašavaju mrtvom. U revolucionarnoj studiji iz juna 2020. godine objavljenoj na Scientific Reports, neuronaučnici su otkrili prve empirijske dokaze da neki ljudi mogu čuti šta se događa oko njih tokom te faze negiranja, nekoliko sati prije smrti”, pojasnio je.

Radi se o istraživanju neuronaučnika sa Univerziteta Britanske Kolumbije koji su pomoću EEG indeksa mjerili električnu aktivnost u mozgu pacijenata iz hospicija u bolnici St. John's kad su bili pri svijesti i kad su prestali reagirati.

Također, u istraživanju su koristili i kontrolnu skupinu mladih, zdravih sudionika. Pratili su reakcije mozga na tonove i otkrili da su slušni sistemi umirućih pacijenata reagirali slično onima kod mladih, zdravih ispitanika, i to samo nekoliko sati prije nego su preminuli.

Zaključili su da ‘mozak koji umire reagira na zvučne podražaje čak i tokom nesvjesnog stanja te da je sluh posljednje osjetilo koje ulazi u proces umiranja’.

Mnogi ljudi koji su imali iskustva blizu smrti opisuju to kao osjećaj strahopoštovanja ili blaženstva, kao i to da su se nevoljko vratili u svoja tijela.

Dr. Jill Bolte Taylor, američka naučnica koja se bavi istraživanjem mozga, opisala je vlastito iskustvo nakon što je doživjela moždani udar u svojoj knjizi ‘My Stroke Of Insight’. Kako prenose 24 sata, kaže da je osjetila strahopoštovanje dok je umirala nakon što je došlo do krvarenja u lijevoj polutki njezinog mozga, a to se širilo toliko brzo da je nakon četiri sata bilo veličine šake.

“Ulazila sam i izlazila iz svijesti svojom desnom polovicom mozga. Kad sam stigla u bolnicu, krvarenje je bilo približno veličine šake u lijevoj polutki. Tokom jutra sam ušla u neku blaženu euforiju, svijest moje desne strane mozga. A onda bih se vratila i bavila detaljima o tome kako si pomoći”, ispričala je i dodala da je tokom te borbe za život upadala naizmjence u nesvjesno i svjesno stanje tokom kojeg je znala što se događa s njom i oko nje, ali osjećaja straha nije bilo.

“Bila sam vrlo blagoslovljena. Nisam se nimalo bojala. Ležala sam tamo u blaženoj euforiji u desnoj strani mozga. Ili sam bila u lijevom mozgu, zaokupljena pokušajima shvaćanja što trebam učiniti da upravljam vlastitim spašavanjem”, prisjetila se iskustva koji joj se urezao u pamćenje za cijeli život.

“Moždani udar me je promijenio sto posto. Udaljilo me od vjerovanja da sam središte svijeta i da je važno samo ‘ja i moje’. Cijeli taj krug, svijest o meni kao pojedincu, je nestao, a u nedostatku fokusa na sebe prebacila sam se u svijest da sam dio čovječanstva. Postala sam otvorenija, ekspanzivnija i fleksibilnija prema mogućnostima, za razliku od ‘evo što želim, a ovo su koraci koje ću poduzeti da bih dobila ono što želim’. Odmaknula sam se od linearnog načina gledanja na svijet i svojeg odnosa prema njemu. Živim otvorenije prema mogućnostima onoga što može biti i što mi najbolje odgovara”, kaže dr. Jill Bolte Taylor.

Kaže i kako je na smrtnoj postelji shvatila što je zapravo važno u životu, tako da su joj danas prioriteti sasvim drugačiji nego prije moždanog udara.

“Autentično ja je dio nas za koji čvrsto vjerujem da se pojavljuje u posljednjih pet minuta našeg života. Kad smo na smrtnoj postelji, lijevi dio mozga se počinje rasipati, a mi se odmičemo od svih akumulacija i vanjskog svijeta, jer to više nije vrijedno. Vrijedno je ono što smo kao ljudi i što smo svojim životima učinili da bismo pomogli drugima. Svi se suočavamo s tim i mislim da je to ‘sudnji dan’, ali mislim da to nije prosudba nečega što je izvan nas, to je prosudba nas samih”, nastavila je.

Obzirom da je po neuronaučnicima sluh osjetilo koje među posljednjima nestaje, a kao što kaže dr. Taylor, blaženo iskustvo može zamijeniti strah od umiranja, ove bi informacije mogle biti korisne za pružanje utjehe porodici i prijateljima i usmjeriti ih kako da se ponašaju dok stoje uz postelju voljene osobe kojoj nije preostalo puno života, prenosi psychologytoday.com.