Intenzivna terapija. Mjesto gdje dolaze najbolesniji. Kada maska za kiseonik nije dovoljna, kada pluća nemaju svoju funkciju, pacijenti se priključuju na respirator. Više sedmica su u vještačkoj komi. Aparati ih održavaju u životu i omogućavaju da tijelo dobije dovoljno kisika kako njihovi organi ne bi odumirali. Četvrtina ih ne preživi. Oni koji se probude nisu bez posljedica. Zdravstveni radnici brinu o njima 24 sata dnevno, uz njih su kada se zakomplikuje, uz njih su kada umiru, uz njih su kada se probude. Bili smo na odjelu intenzivne njege mariborskog kliničkog centra. Jučer je hospitalizovan 181 pacijent, od kojih je 49 trebalo intenzivno liječenje. Njihov broj i dalje raste.

Covid odjel nije odjel, već nekoliko odjela, hodnika i prostorija improvizovanih za liječenje životno ugroženih pacijenata. Tu doslovno vidite šta znači kada su zbog epidemije ugroženi svi ostali pacijenti. Podrumskim hodnicima odvoze nas do prostorija iznad kojih je natpis “Odjel za vaskularnu hirurgiju”.

Ovdje nema vaskularne hirurgije, preko vrata je okačen natpis “Covid+”, upozorenje za obavezno nošenje potpune zaštitne opreme, o tome da su tu covid pozitivni pacijenti. Do njih medicinsko osoblje ulazi kroz dupla vrata, takođe improvizovana od plastične cerade. Doktori obučeni u zaštitna odijela osoblju daju upute kroz prozore, obložene ljepljivom trakom, kako bi se osigurala sigurnost onih s druge strane.

“Intenzivna covid njega zauzima dva sprata hirurškog nebodera, odjel za neurohirurgiju i odjel za kardiohirurgiju, koje je izmješteno na dvije lokacije”, kaže šef odjela intenzivne njege UKC Maribor dr. Alenka Strdin Košir.

“Zauzimamo i cijeli jedan sprat psihijatrijskog odjela, koji je nekada služio za liječenje od ovisnosti. Za njih trenutno nema bolničkog liječenja u Mariboru”, rekla je doktorica Strdin Košir, naglašavajući da su sada prioriteti negdje drugdje.

Pedijatrijski hirurg za pacijente sa covid-19

Medicinsko osoblje također dolazi sa svih odjela. Naš sagovornik je Jan Mlakar, doktor specijalizant dječije hirurgije. Već nekoliko mjeseci više ne pomaže mališanima, već covid pacijentima.

“Posao je drugačiji, pacijenti su teži. Većina pacijenata na dječijoj hirurgiji je zdrava, potreban im je samo hirurški zahvat. Ali ovdje je mnogo stresnije, jer se vaš pacijent može srušiti u bilo kojem trenutku”, govori Mlakar.

Najteže je, kaže, kada se neko od pacijenata već skoro oporavi, a onda se zakomplikuje. Covid-19 je podmukla bolest.

“Posljednji put sam došao u sobu pacijenta, koji se već toliko oporavljao da smo ga namjeravali premjestiti na obični odjel. Nije reagovao, neko vrijeme smo ga oživljavali. Pretrpio je plućnu emboliju, kakvu još nikada nisam vidio na snimanju. Još uvijek se trudimo, još uvijek se bori da preživi. Ima 44 godine”, naglašava Mlakar.

Malo ko je stariji od 70 godina. Njih 85 % su nevakcinisani.

“Imamo i vakcinisane, neki su imuno komprimirani ili su jako bolesni, neki su bez pridruženih bolesti, ali ih je vrlo malo. Imam osjećaj da je kod njih blaži tok bolesti”, kaže dr. Strdin Košir.

“Matematika je jednostavna. Kada bismo liječili samo 15 % pacijenata koji su ovdje, mogli bismo to učiniti bez ikakvih problema”, naglašava on.

Nakon prošlogodišnje teške jeseni i zime, svi su s nadom gledali u ljepšu budućnost za ovu godinu, koju je obećala vakcinacija. Danas im je teže nego prošle godine. Kako nema zatvaranja društva, liječenje više treba pacijentima sa drugim respiratornim bolestima, više je povrijeđenih i više je hroničnih pacijenata čije se stanje toliko pogoršalo tokom epidemije da moraju u bolnicu.

“Nikako nismo mislili da ćemo to za godinu dana ponovo doživjeti, čak i u većem obimu nego prošle godine. Svi smo vjerovali da će vakcinacija promijeniti tok epidemije, da će ljudi shvatiti da će biti provakcinisani i da će dolaziti samo pojedini slučajevi covida-19. Znali smo da nećemo moći u potpunosti ukinuti covid intenzivnu njegu, ali smo vjerovali da ćemo to moći sa 5 do 10 kreveta. Nažalost nije tako”, razočarano kaže šefica odjela.

Jučer je hospitalizovan 181 pacijent, od kojih je 49 trebalo intenzivno liječenje.

Kad se probudiš iz kome

Pacijenti leže dugo na odjelu intenzivne njege, nekoliko sedmica, čak i mjesec dana.

“Ako je pacijent koji je uspavan, na mehaničkoj ventilaciji duže od dvije sedmice, primjenjujemo traheotomiju. Ovo je hirurški otvor u dušniku kroz koji nastavljamo održavati prohodnost dišnog puta pacijenta”, objašnjava šefica.

Duga intubacija i vještačka koma same po sebi ostavljaju posljedice.

Nakon nekoliko sedmica su oni, kojima uspije, iscrpljeni.

“Ovo nije lijep prizor”, kaže Jan Mlakar.

“Potpuno su iscrpljeni, praktički više nemaju mišićnu masu, moramo ih smirivati jer su zbunjeni, dobijaju sedative. Većinom ne znaju šta se dešava, mora im se više puta ponavljati”, dodaje on.

Uroš Kokol, N1

Uroš Kokol, N1

Uroš Kokol, N1

Dok je pacijent u komi i priključen na aparate, stalno je pod nadzorom medicinskog osoblja. Sve sobe se prate putem video kamera, kod pacijenata su “elektronske dadilje”, koje koriste roditelji beba. Kada uređaji počnu pištati, oni ih čuju i odmah reaguju.

“Sa pacijentom smo 24 sata, brinemo o njemu, mjerimo mu vitalne funkcije, dajemo terapiju, prevrćemo ga, radimo razne zahvate, sve po uputstvu doktora”, svoj posao opisuje diplomirani zdravstveni radnik Nemanja Spasovski.

“Najteži dio je svakako svaka smrt pacijenta, posebno mlađih pacijenata”, kaže on.

“Moj subjektivni osjećaj je da u ovom talasu ima više mladih koji umiru nego u prethodnom talasu. Apsolutno”, dodao je Spasovski.

U zaštitnim odijelima, skafanderima, zaista izgledaju kao astronauti našeg vremena.

“Do sada smo se na to navikli, ali istina je da nije lako”, kaže diplomirana medicinska sestra Tanja Zadravec.

“Gore je bilo ljeti, kada je bilo strašno vruće, a naši ventilacijski sistemi su morali biti ugašeni kako bi spriječili širenje virusa po bolnici”, dodaje sestra Zadravec.

Kada će biti kraj?

Većina pacijenata, nakon što se probude iz kome i shvate gdje su i šta se dešava, kažu da im je žao što se nisu vakcinisali. Ali ne svi.

“Ima ljudi koji se bore za dah i istovremeno tvrde da covid-19 ne postoji”, kaže Mlakar. Za sve koji su tamo zaposleni potpuno je neshvatljivo da je to moguće.

Kada ih pitamo o njihovim stavovima o projekcijama epidemije koje predviđaju širenje infekcija i invazije na bolnice, odgovaraju da su čuli mnoga predviđanja.

“Meni je uostalom svejedno kako velik će biti taj talas, samo neka se završi što prije, jer smo zaista umorni”, kaže dr. Strdin Košir.

“Najveća tuga i ono što nas najviše brine je to što se već duže vrijeme borimo sa oboljelima od covida, a šira javnost ne prepoznaje da je covid-19 ozbiljna bolest koja je zahvatila širu populaciju. I da više puta izgubimo neke živote”, opisuje njihova osjećanja diplomirana medicinska sestra Anja Hameršek.

Kada dođe s posla, u slobodno vrijeme suočava se sa ljudima koji se protive vakcinaciji i mjerama i ravnodušni su prema katastrofi koja se u međuvremenu dešava u bolnicama.

“Ponekad odgovaram šutnjom, nekad neodobravanjem, ponekad čak i tugom. Najradije bismo da se već jednom završi ovaj covid-19. Nedavno sam čula rečenicu koja je definitivno tačna. Virus koji iza sebe ima takav narod, sigurno se ne mora bojati za budućnost”, rekla je Hameršek.

Naglašava da želii da ljudi konačno osjete važnost testiranja, vakcinacije i poštovanja mjera.

Pripremio: Staš Zgonik

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad