Trst, grad u zalivu kako ga je nazvao jedan od najznačajnijih Tršćana, nedavno preminuli Boris Pahor, je živahni sjevernoitalijanski grad. Nekada jedan od glavnih evropskih gradova dugo je bio zapostavljen a danas ovaj zanemareni kulturni biser ponovo otkrivaju ljudi iz cijele Evrope. Kao grad na mjestu dodira Italije i Slovenije, u kojem su živjeli i još uvijek žive i Slovenci, u slovenačkom društvu ima posebno mjesto. Slovenci ga oduvijek rado posjećuju, nekada zbog farmerica i kafe, danas zbog hrane i privlačnog živahnog primorskog ambijenta. Danas se sve više Slovenaca tamo i seli. Kakva je istorija ovog grada, slovenačka povezanost s njim… i kakav je moderni puls grada?

Trst smo posjetili sredinom sedmice, na radni dan kada je grad puno drugačiji od vikendaške atmosfere kada ulice napune turisti. Slan vjetar s mora, živahan promet, posvuda miris kafe.

Pored Velikog kanala gdje i turisti obično započinju svoje putovanje gradom, već ujutru je bilo raznoliko. Grupe školske djece koje su polazile na ekskurziju gradom, turisti i penzioneri

koji su živahno raspravljali u kafićima, Tršćani koji su žurili na posao i za svojim obavezama, ali su uprkos tome odvojili trenutak za važne stvari – zagrljaj, poljubac i šoljicu espressa.

Uprkos tome što su zbog uticaja bure Tršćani poznati kao pomalo sirovi, grubi ljudi, oduvijek su bili i ljudi mora, sanjari koji znaju uživati u životu i koji dopuštaju uživanje u životu, rekao nam je Mitja Tretjak, tršćanski Slovenac, novinar Primorskog dnevnika u Trstu s kojim smo se našli u jednom od tršćanskih kafića.

»Imamo mješavinu različitih kulinarskih i kulturnih tradicija i usuđujem se tvrditi da su Tršćani od svake tradicije uzeli ono najboemskije ili ono najbolje, kako bi stvorili način života na kojem zavide ljudi iz drugih krajeva.«

Kafa se smatra glavnim dobrom

Trst teško možemo zamisliti bez kafe. Poziv na kafu nikada ne odbijaš, rekao je Tretjak. Kafu često ispijaju stojeći, za šankom, dovoljno je pola minute da natoče espresso i razmijene nekoliko riječi.

Kafa je naime važan dio tradicije Trsta i svakodnevica njegovih stanovnika i smatra se glavnim dobrom, rekao je.

Naime, grad se smatra prijestolnicom kafe – ne samo zbog svojih brojnih istorijskih kafića, nego i zbog toga što se u tršćanskoj luci pretovari najviše sirove kafe u Italiji. Iz Trsta dolaze i svjetski poznati prerađivači kafe kao što su Illycafe, Hausbrand in Cremecaffe. Zbog toga ne čudi da Tršćani popiju dva puta više kafe nego bilo gdje drugo u Italiji.

Jedan od najpopularnijih načina posluživanja kafe je capo B – manji kapučino, poslužen u staklenoj čašici.

Zato je teško pronaći prikladnije mjesto za srkanje kafe od tršćanskih istorijskih kafića, nekada mjesta okupljanja kulturnjaka, umjetnika, pisaca, intelektualaca… Među najpoznatijim je kafić San Marco (na slici ispod), u kojem je također i knjižara.

Najširi pogled na Veliki trg odnosno Trg ujedinjene Italije nudi Caffe degli Specchi. On je posljednjih godina popularan prije svega među turistima, koji uz ispijanje kafe ili aperol spritza uživaju u pogledu na Veliki trg, za kojeg kažu da je najveći trg u Evropi koji se otvara prema moru.

Glavna palača na Velikom trgu koja privlači pažnju je palača općine Trst. Na njoj stoji toranj sa satom i zvonom po kojem udaraju Mihec i Jakec.

Razdoblje austrijske imperije

Prije Prvog svjetskog rata, a posebno u dugom 19. vijeku, Trst je bio jedan od glavnih centara života, privrede i politike, gdje se mnogo toga dogodilo prvi put i odakle su se širili trendovi, izjavila je antropologinja dr. Daša Ličen, koja se bavi izučavanjem Trsta u razdoblju Habsburgovaca i Austro-Ugarske. Kako joj je u vrijeme pisanja doktorata mentor dr. Božidar Jezernik više puta rekao, Trst je s Prvim svjetskim ratom u nekom smislu postao »zadnja rupa na svirali«.

Tamo su mogli prosperirati kako privrednici i trgovci tako i umjetnici, naučnici, zbog čega je bio privlačan za ljude iz cijelog svijeta koji su se masovno selili u Trst.

Među najzanimljivijim stanovnicima tog vremena bili su britanski plemići Richard in Isabel Burton, koji su se 1872. preselili u Trst. Burton je bio poliglota i avanturista kojeg je privlačilo sve što je egzotično. Između ostalog je prvi na engleski preveo i Kamasutru i 1001 noć. Sa suprugom je redovno posjećivao i Postojnsku jamu ili Lipicu i detaljno ih opisivao u svojim tekstovima. Burton je također bio prvi koji je vijest o otkriću ostataka mostiščara u Ljubljani prenio u britanski svijet.

U tom periodu u Trstu su se osnovala i brojna društva koja su bila centri društvenog života gradskog stanovništva – kao neki Facebook tog vremena, jer su zadovoljavala potebu da budeš viđen, objasnila je Ličen koja je u svom doktoratu preko društava proučavala kompleksnost gradskog života u Trstu.

Između ostalog su nastala sportska društva, društva za učenje jezika, pozorišna, prirodoslovna društva pa čak i društvo za kneippanje i društvo za zaštitu životinja, koje je bilo jedno od najranijih društava ove vrste na svijetu. U to vrijeme su životinje među građanstvom postale estetski predmet, saputnici, a ne više samo izvor preživljavanja. Isabel Burton sa jednom od ključnih uloga u tom društvu je recimo imala psa koji je spavao u kolijevci i dobivao lijekove, čemu su se mnogi u to vrijeme smijali.

U Trst je 1904. došao i irski pisac James Joyce, koji je neko vrijeme pisao i za italijanski časopis Il Piccolo. U Trstu je počeo pisati svoj najpoznatiji roman Ulikses. Na jednom od mostova kroz Veliki kanal stoji njegov kip.

Ostatke austro-ugarskog razdoblja nalazimo još i danas. Sve do 80-tih godina se prema riječima Daše Ličen u Trstu mogla osjetiti nostalgija za habsburškom imperijom, koja se vidi u izgledu grada, u nazivima restorana i lokala, u nazivima ulica, trgova, u novopostavljenim spomenicima i na kraju u imenima – također je sve više Tršćanki sa imenom Marija Terezija – i posebno još u kulinarstvu. Savijača, odnosno štrudla, krompir, svinjsko meso i kupus su još i danas snažno prisutni u Trstu.

Jedan od restorana iz kojeg svaki dan miriše na mesne specijalitete, je Buffet da Pepi (na donjoj fotografiji) u neposrednoj blizini berzovnog trga. Bife je danas u vlasništvu Italijana a nekada je bio u vlasništvu Pepija Tomažiča, oca Pina (Pinka) Tomažiča, koji je bio osuđen u Drugom tršćanskom procesu. Bife je među Tršćanima nekada bio poznat kao Pepi ščavo, koji se povezuje sa uvredom (ščavi ili robovi), kojom su nekada vrijeđali Slovence.

Tršćanske Slovence je najviše obilježilo razdoblje fašizma

Razdoblje fašizma, vrijeme ugnjetavanja kako slovenačkih tako i hrvatskih stanovnika na sjevernom Jadranu koje je počelo 1921. godine, je razdoblje koje je Slovence najviše obilježilo i urezalo se u njihovo kolektivno istorijsko pamćenje, razdoblje velike patnje, objasnio nam je prekogranični Slovenac, dr. Štefan Čok, istoričar, od prošle godine i vijećnik u Tršćanskom općinskom vijeću.

Sa dr. Čokom smo se susreli na odsjeku za istoriju i etnografiju Narodne i studijske biblioteke u Trstu gdje je zaposlen. Pored toga predaje istoriju i filozofiju na lieceju u Trstu.

Najsnažniju simboličku vrijednost za to razdoblje su po riječima Čoka imala prije svega dva događaja kojih se slovenačka zajednica izuzetno dobro sjeća: spaljivanje Narodnog doma 13. jula 1920. i I. tršćanski proces u septembru 1930., strijeljanje u Bazovici.

Između 1904. i 1920. je Narodni dom – palata, izgrađena po nacrtima Maksa Fabianija – bila najvažniji kulturni, politički i ekonomski centar tršćanskih Slovenaca. Uskoro će biti 102. godišnjica od kada su italijanski fašisti tu zgradu napali i spalili i druga godišnjica od kada su Narodni dom vratili Slovencima.

Narodni dom danas:

Kako je objasnio Čok, fašizam je italijanskoj državi nudio vrlo jednostavan odgovor na pitanje šta uraditi sa državljanima koji po narodnosti nisu Italijani: »Neka ih ne bude, neka nestanu!«

To su postigli tako da su Slovencima oduzeli pravo na očuvanje vlastitog identiteta, do jezika, bilo kakvog simbola koji bi mogao podsjećati na slovenstvo. Ukinuli su slovenačka društva i

ustanove, a osobe koje su najviše »smetale« – obrazovane kadrove, učitelje, advokate – su ili prisilili na bijeg u inostranstvo ili premjestili u druga područja Italije, ili ih zatvorili ili čak pogubili.

Oslobođenje Trsta 1. maja 1945. kada je partizanska vojska umarširala u Trst, je za većinu Slovenaca i mnoge Italijane predstavljalo trenutak oduševljenja, iako je te dane pratio i val nasilja.

Već u prvim poslijeratnim danima su bili uspostavljeni i temelji za ponovni procvat slovenačkog života – počele su oživljavati slovenačke organizaije, društva, ponovo su osovane slovenačke škole…

U Trstu postoji više arhitektonskih zapisa fašizma. Među njima je zgrada tršćanskog univerziteta, kojoj uprkos sjećanju na ideologiju fašizma, stručnjaci priznaju arhitektonski kvalitet. Ova monumentalna zgrada je djelo italijanskih arhitekata Raffaela Fagnonija i Umberta Nordia.

Zanimanje turista za Trst sve veće

Trst je danas grad uhvaćen između komplikovane prošlosti i želje za boljom budućnosti, za razvojem. Također je raskrsnica kultura, jezika, vejroispovijedi, zajednica i različitih pogleda, što je grad nekada obogaćivalo a ponekad dovodilo i do konflikata.

Upravo ta njegova slojevitost i raznolikost je ono što omogućava da ga možemo doživjeti i tumačiti iz raznih perspektiva. I upravo zato ovaj grad oduševljava toliko mnogo ljudi, objašnjava dr. Čok.

Primjećuje da se posljednjih godina zanimanje turista za Trst snažno povećalo – postaje prepoznatljiv, sve više ljudi ga posjećuje, pri čemu ih fascinira osjećaj da su u Italiji, a istovremeno im Trst nudi nešto drugačije, posebno.

Trst se snažno afirmisao i kao grad nauke i istraživanja, njegove istraživačke ustanove i instituti su značajni u svjetskim razmjerama.

Slovence Trst oduvijek privlači

Trst je oduvijek bio privlačan ne samo za Slovence, nego i za druge narode. Na kraju na to ukazuje i nazivanje cesta koje vode iz Beča, Graca, Maribora ili Ljubljane prema Trstu – sve su Tršćanske ceste (odnosno Triester Strasse).

Slovenci ga se iz vremena Jugoslavije sjećaju prije svega kao grada kupovine, koji je predstavljao kontakt sa Zapadom. Na Crveni most ili Rusi most, odnosno Ponterosso ili Ponteroš, koji je ime dobio po obližnjem mostu, nekada su masovno dolazili po farmerice, kafu i drugu robu koju kod kuće nisu mogli nabaviti. Rusi most je zato za mnoge mjesto nostalgije snažno usidreno u istorijskom sjećanju ne samo Slovenaca, nego svih jugoslovenskih naroda.

Na trgu je svoj štand imao i otac Borisa Pahora, zbog čega se ovo mjesto često pojavljivalo u Pahorovim djelima.

Još i danas mnogi dolaze u Trst po hranu, koja je ovdje često jeftinija nego u Sloveniji, italijansku modu, pa i po jeftinu robu. Najveća i napopularnija trgovina sa jeftinom robom je sigurno trgovina Mirella, koja se nalazi vrlo blizu željezničke stanice.

Nakon osamostaljenja, kada Trst iz tog vidika nije više bio zanimljiv, Slovenci su ga donekle otpisali. Sada ga počinju ponovo otkrivati kao veliki grad koji im može mnogo ponuditi, zapaža Tretjak.

Sve više Slovenaca se seli u Trst

Trst je posljednjih godina postao popularan kraj doseljavanja Slovenaca, ne samo iz pograničnih područja, nego i iz drugih dijelova Slovenije. Tamo se sele i oni koji su u Trstu bili samo nekoliko puta, koji ne poznaju istoriju ovog grada ili italijansku kulturu, koji i ne govore italijanski.

Zanimanje za kupovinu stanova u Trstu i okolini je u posljednje vrijeme izuzetno, kaže agentica za nekretnine dr. Maja Vrtovec, Goričanka koja živi u Trstu. Neki traže stan za investiciju, drugi za bijeg krajem sedmice, treći se u grad žele i preseliti. Njeni klijenti su raznoliki – od gospođe koja se prilikom penzionisanja preselila u Trst sa željom da započne novi život, do umjetnika, muzičara, privrednika i porodica.

Privlači ih kozmopolitska, multikulturna priroda Trsta, koji zbog arhitekture pruža osjećaj velikog grada, sličnog Beču. Istovremeno su u Trstu svo vrijeme u kontaktu sa italijanskom dinamičnošću, trendovima, kulturom, a zbog blizine Slovenije imaju osjećaj odomaćenosti. Posljednje ali ne manje važno, Trst je proglašen i za italijanski grad sa najvišim kvalitetom života.

Velika privlačnost Trsta je i njegov primorski položaj. Trst je grad koji živi i diše sa morem, rekao je Mitja Tretjak. Tršćani i zimi rado idu u šetnju pored mora, a ljeti kada imaju pauzu za ručak se bace u vodu. Na kraju krajeva, u Trstu se održava i najveća regata na svijetu – Barcolana, koja je dobila naziv po tršćanskoj četvrti Barkovlje. Na gornjoj slici je među Tršćanima vrlo popularna plaža u Barkovlju.

Ključne za kupovinu stana u Trstu su naravno i cijene stanova, koje su u poređenju sa Ljubljanom ili obalnim gradovima niže.

Cijene u Trstu po riječima agentice za nekretnine kreću se od 1.000 do 6.000 eura po kvadratnom metru, zavisno od lokacije. Cijena stana od 60 kvadratnih metara se kreće od 60.000 eura na Svetom Jakobu (živahno naselje uz rubove centra Trsta) do 180.000 eura za renoviran stan u centru grada ili starom dijelu grada. Pored cijene treba uzeti u obzir još i poreze prilikom kupoprodaje i godišnji porez, pa čak i više troškove struje i plina, upozorila je.

Stanovi su većinom stari, zbog čega pripadajućeg parkinga ili garaže nema što bi u centru grada mogao biti veliki problem, jer nema mnogo garaža. Ali su dobre autobuske veze i nešto biciklističkih staza, dodala je Vrtovec.

Jedan od razloga za to da je u Trstu na raspolaganju mnogo i relativno povoljnih stanova je u tome da je Trst grad u kojem preovladava starije stanovništvo, a mladi se iseljavaju u inostranstvo. Na taj način nakon smrti starijih stanovnika ostaje mnogo praznih stanova.

Prije pet godina su cijene u Sloveniji bile niže i bio je obrnut trend – tada su Italijani kupovali nekretnine u Sloveniji, prije svega na Krasu.

Trenutno na tršćanskom tržištu nema više toliko zanimljivih i povoljnih stanova kao što je bilo ranije jer su se prodali, izjavila je Vrtovec. Zbog toga agentica za nekretnine procjenjuje da će Trst za dvije godine po visini cijena već biti na nivou Ljubljane.

Za doručak kafa, cigarete i egzistencijalni problemi

Jedan od Slovenaca koji se iz centralne Slovenije nedavno preseliio u Trst je dr. Peter Šušnjar. Prije skoro tri godine je bez znanja italijanskog jezika zajedno sa suprugom dr. Uršom Šušnjar za povoljan novac kupio i preselio se u jedan od gradskih stanova u širem centru grada.

Sa gradom ih je povezala nauka – supruga je tamo i prije kupovine stana radila doktorat, a kasnije je i sam kao doktor fizike pronašao posao u vrhunskoj naučnoj ustanovi Sinhrotron Elettra u Bazovici, gdje smo se sa njim i sastali.

Nakon povratka iz Njemačke, gdje je sa suprugom živio tri godine, nedostajao im je osjećaj nove okoline koji im je Trst ponovo pružio. Pored toga Trst je istovremeno i blizu i daleko, izjavio je Šušnjar. »Vrlo si blizu Slovenije, sa lakoćom možeš prisustvovati svim porodičnim slavljima /…/ a istovremeno si svo vrijeme u dodiru sa novom kulturom, što ti snažno obogaćuje život – počneš učiti novi jezik, novu kuhinju, nove običaje.«

Za njega je Trst s jedne strane most u novu, široku kulturu, a sa druge strane grad koji je ostao negdje u vremenu. Primjećuje da neke stvari koja nam se u modernim društvima ne sviđaju srećom još nisu stigle do Trsta.

Ljudi se na primjer ne druže toliko u velikim tržnim centrima, koji su u Sloveniji postali toliko popularna mjesta okupljanja i provođenja vremena. Još uvijek opstaju manje trgovine, manji lokali, objašnjava. »Nemate osjećaj da se sve događa po cijenu napretka, što nam se ponekad sviđa, a ponekad se čudimo kako su neke stvari okoštale. A ne možeš imati sve.«

Mnogo stvari se u Trstu vrti oko hrane, osim doručka, rekao je Šušnjar. Kako su ga u šali naučile italijanske kolege, italijanski doručak se sastoji od: kafe, cigarete i egzistencijalnih problema.

Nakon posla Tršćani se zaustave na aperitivu – čaši vina ili aperol spritza sa grickalicama. Aperitiv pomaže da se premosti vrijeme do večere, kaže Šušnjar.

Kako je još dodao, želio bi da još više Slovenaca kupi stan u Trstu, ali ne zato da bi tamo »parkirali« svoj višak na bankovnom računu, nego prije svega da bi u Trstu živjeli.

Slovenci su tu kod kuće

U Trstu danas djeluju mnoga slovenačka društva, udruženja, horovi, a u centru se mogu pronaći mnoge zgrade koje su od istorijskog značaja za Sloveniju – među njima su Narodni dom, Slovenačko pozorište, Tršćanski knjižni centar, Narodna i studijska biblioteka – centralna biblioteka slovenačke narodne zajednice u Italiji, zgrada u kojoj je Primorski dnevnik…

Ova prisutnost slovenačkih ustanova u gradskom centru i događaja kao što je festival Slovenaca u Italiji Slofest izuzetno je važna, naglasio je Čok. »Da bude jasno da su Slovenci u ovom gradu kod kuće, da nismo došli sada ili se pojavili tek tako, nego da živimo u ovom gradu koji je naš dom.«

Koliko Slovenaca danas živi u Trstu teško je odrediti, jer je granica između jedne i druge zajednice – zbog miješanih brakova, u kojima se ljudi opredjeljuju na različite načine – sve propusnija, rekao je Čok.

Nedaleko od Slovenačkog književnog, pored Slovenačkog privrednog udruženja, nalazi se frizerski salon poznat po posebnoj tehnici šišanja i farbanja kojeg vodi Elvis Hrobat, Primorac koji već 20 godina radi u Trstu. Frizera koji je prije ovoga radio u renomiranom salonu u Milanu, pored Italijana i onih blizu granice, posjećuju i Slovenci sa Obale ili iz Ljubljane, pa čak i Hrvati i Mađari.

Atmosfera odnosa između Italijana i Slovenaca u Trstu se posljednjih decenija promijenila nabolje. Još uvijek se može dogoditi da se nekome neće svidjeti da neko u centru Trsta razgovara na slovenačkom, ali je činjenica da je toga puno manje, objasnio je Čok.

Promjene dolaze i sa mlađim generacijama, koje su sve manje opterećene istorijskim odnosima i ne prihvataju nacionalizam. Sve češće se dešava da slovenačke škole pohađaju i italijanska djeca i obratno, stroge granice razdvajanja nema više. Uprkos tome ipak postoji i dio mladih koji su za Slovence već čuli, ali sa njima još nisu bili u kontaktu. Prvi kontakt sa Slovencem za njih je nešto neobično.

Sa druge strane to ne mora biti nešto negativno, rekao je Čok. Kada nešto ne poznaješ, onda možda nemaš ni predrasuda. To znači da možeš graditi ispočetka, od nule. I od nule možeš izgraditi i nešto pozitivno.

Jedan od najprepoznatljivijih je mol Audace, nekada mol San Carlo, na kojem je rado šetao i Srečko Kosovel i po kojem je Dragotin Kette nazvao ljubavni ciklus. S mola kada je lijepo vrijeme u daljini naziremo i Gradež i predalpska brda, na desnoj, iznad Barkovlja svjetionik pobjede u obliku grčkog stupa, a na vrhu kraškog platoa Marijansko svetište na Vejni.

Trst je naš! I šta s njim?

Više od odnosa između Italijana i Slovenaca pregogranične Slovence žalosti slabo poznavanje slovenačke prekoganične zajednice od strane Slovenaca, koji se oduševljavaju Trstom i posjećuju ga kao turističku destinaciju.

Uprkos tome da često čujemo Trst je naš, često se radi o ispraznoj paroli, u čijoj pozadini su veliko neznanje i nepoznavanje Trsta i slovenačke istorije, povezane sa ovim područjem, mišljenja je Tretjak.

Slovenci prilikom posjete Trstu često ostaju u užem pojasu oko obale, gdje se nalaze trgovine, kafići, okolna mjesta u općini Trst ne poznaju, isto tako rijetko posjećuju kulturne događaje koje grad nudi.

Također i Čok primjećuje da se prečesto dešava da mu rođak iz Slovenije kaže: Kako dobro govorite slovenački, kada ste to naučili, što ga kao slovenačkog Trščanina najviše boli, rekao je. To ukazuje na to da je poznavanje ovog prostora u centralnoj Sloveniji izuzetni loše, jer ne znaju ni to da u Trstu žive Slovenci.

Na nacionalnu parolu Trst je naš! zato odgovara sa: I šta s njim? Želi malo više pažnje i razumijevanja društva, šta danas znači živjeti na ovom prostoru, i prije svega promišljanja o tome šta slovenačko društvo od ovog prostora želi imati u budućnosti.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad