Kako sistem gubi djecu prije nego što odrastu?

Ćatović i Zubić kazali su kako su osjetili osjećaj tuge, ali su bili i "zabezeknuti" kada su čuli za ovaj događaj u Grazu. Vratio ih je na sve one koji su se proteklih godina dogodila u Srbiji, Hrvatskoj pa BiH.

"Pitala sam se koliko mi zaista posvećujemo vremena i pažnje djeci, a onda vodila sam se tim razmišljanjem kakav je u suštini obrazovni sistem, koliko i prosvjetni radnici imaju vremena i prostora da se pored te obrazovne komponente bave i tom odgojnom i emocionalnim razvojem. Jer škola nije samo mjesto gdje se uči. U suštini djeca kroz obrazovni sistem razvijaju i druge veoma važne vještine, kao što su emocionalne, socijalne i oni stvaraju, odnosno kroz školu grade svoj identitet. Tako da je u suštini ovaj događaj potakao masu nekih pitanja, a na kraju opet se sve to svodi na tugu i na onaj osjećaj ponovno su stradali oni koji nisu bili apsolutno ni krivi ni dužni, oni koji su išli u školu tamo gdje bi se trebali osjećati sigurno i zaštićeno. Jer škola je, pored porodice u kojoj djeca provode najviše vremena, institucija u kojoj oni provode jedan dobar dio svog aktivnog dana i dobar dio svog života i trebalo bi da bude sigurno i zaštićeno mjesto", kazala je Ćatović za N1.

"Zaboravili smo odgoj: Gdje su nestali empatija i razgovor s djecom?"

Zubić je kazao, kako nažalost, većinom postoji isti obrazac - da se bivši učenici "svete" za nešto što su doživjeli tokom školovanja i to na djeci koja nemaju veze s tim.

"U suštini možemo konstatirati, da škola možda nema vremena, nekog obrazovnog segmenta priče da se bavi malo više odgojem emocijama, socijalizacijom i empatijom, koja nekako nestaje iz ovog prostora. Naravno, nije samo škola kriva, ili bolje rečeno, škola je zadnji krivac svega što se dešava unutar mas-medija, društvenih mreža, društvene zajednice. Pa evo, ako hoćete, i generalno roditelja, koji možda malo manje razgovaraju sa djecom, pokušavaju materijalnim sredstvima nadoknaditi nešto, nešto koje je odgovorno novog mobitela ili plaćanjem vozačkog ispita, a malo manje razgovaraju sa djecom. Evidentno da smo zaboravili ovu odgojnu komponentu, a ja napominjem, škole su odgojno-obrazovne institucije. Kod nas je to dešavalo, imali ste pucnjavu ispred škole, metalska zanimanja prije nekoliko mjeseci, gdje je učenik prvog razreda ranio učenika trećeg razreda. Imali smo jedan događaj u Sanskom Mostu. Ovo kod istočnih susjeda, da ne spominjem. Bio je Vladislav Vrbnikar čuveni slučaj prije dvije godine, i mene je odmah na to asociralo. Dakle, opet se radi o nekom obliku sprovođenja pravde, da je dijete to zamišljalo jer nešto njemu nije odgovaralo u toj školi. Govorimo o malom Kosti. To je nevjerovatno da dijete od 13-14 godina takve stvari radi. Ali kad pogledate cijelu društvenu zbilju, koja je puna agresije, koja je puna veoma loše i neadekvatne komunikacije, počev od roditelja u automobilu, u prometu, koji psuje dok mu je dijete iza njega, pa do, ne znam evo, ako hoćete, mas-medija, to znači da mi bukvalno možemo vidjeti svaku moguću nesreću koja se dešava. Djeci, u tim godinama, to postaje sasvim normalno prihvatljivo ponašanje i prihvatljiva slika", kazao je Zubić za N1.

"Kako niko nije uvidio traumu kod učenika"

Istakao je kako se u slučaju npr. zemljotresa ne trebaju prikazivati fotografije poginule djece ili uživo emitovati vojne sukobe. Jer sve to, naglašava, ne razvija empatiju kod djece.

"Mi smo u zrelim godinama, pa možemo nešto rezonovati. Kako na te slike reagira dijete. Dakle, imamo čitav niz stvari, prije same škole, koje moramo regulirati. A na kraju krajeva, škola nije izolirani segment priče. Škola je sastavni dio naše društvene zajednice. Ja bih slobodno rekao, i prikaz je ogledalo onoga što se dešava u društvu. A vidite do koje mjere smo se mi doveli. Kada je bio događaj krajem prošle godine u Zagrebu, ne znam, vjerojatno se svi sjećamo, momak koji je psihički poremećen, ima devijantno ponašanje, ušao u jednu školu, ubio jedno dijete, ranio učiteljicu i još neke učenike. I koja su rješenja? Aha, haj'mo zatvoriti, blindirati škole, staviti njima zaštitare, a ovi će se slobodno kretati. Mi imamo zamjenu teza. Sad mi da imamo neke zaštitare u školama kao da je banka ili neka diskoteka u dva ujutro. Ni to mi nije konačno rješenje. Može donijeti trenutno neko rješenje, odnosno učenici i nastavnici se osjećaju sigurno. Ali kada vam dođe bivši učenik, kod nas stalno dolaze bivši učenici, kakvu traumu je imao on? I na kraju krajeva, kako niko nije uvidio da on ima traumu, jer da je neko uvidio da on ima traumu, on ne bi mogao legalno posjedovati sačmaricu i pištolj Glock", kazao je Zubić.

Evidentno je, dodaje, da u nekim stvarima moramo mnogo više povesti računa nego o nastavnim jedinicama, lekcijama i sl.

Autoriteti koji oblikuju identitet

Na pitanje da li škola, obrazovni proces sam po sebi ovakav kakav je danas u BiH, regiji i svijetu može stvoriti zapravo mentalne probleme kod djeteta, Ćatović je navela značaj škole u odgoju i odrastanju djece.

"Djeca pored porodice jako veliki dio svog vremena, svog produktivnog dijela dana provode u školi. I škola je mjesto gdje se pored te obrazovne komponente, kao što sam ja već u uvodu rekla, a evo i sugovornik je tu, i djeca kroz taj sistem razvijaju svoje emocionalne, ali socijalne i identitete, tako da emocionalno oni se zrijevaju prepoznajući i imenujući emocije kroz interakcije sa vršnjacima i sa nastavnicima. Kada uzmete evo manju djecu i kada ih pitate koja je najznačajnija osoba pored roditelja, obično navest će učitelje ili trenere, jer učitelji i treneri su jedan autoritet, nešto na što se djeca obično ugledaju i pogotovo u tim ranim fazama razvoja su jako bitne figure za djecu. I ukoliko su one pristupačne, ja sa jednim dijelom bih se složila sa kolegom s druge strane, baš i ne da škola nije toliko odgovorna, jer pristup je jako važan i bitan. Pogotovo ukoliko djeca nemaju adekvatnu potporu u porodici, vrlo često će tražiti u školi to neko sigurno mjesto. Isto tako djeca, iako imaju adekvatnu podršku unutar porodice, škola je to mjesto gdje će one, pored tih emocionalnih, razvijati socijalne vještine, a isto tako i svoj identitet, razvijati svoje samopouzdanje i samopoštovanje kroz odnos sa autoritetom. A autoriteti su svakako prosvjetni radnici, učitelji i nastavnici, ukoliko je njihov pristup adekvatan. Ocjena nije mjera znanja", kazala je Ćatović.

Detalje pogledajte u videu:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad