Novinari i kolumnisti Boris Dežulović i Predrag Lucić bili su gosti Novog dana TV N1.

Pitanje koje je obilježilo Motovun Film Festival, gdje ste bili 2016. Pa, gdje ste bili?

Boris Dežulović: Mi ne bismo puno pogriješili, kad bismo rekli da smo lovili Pokemone, još ih lovimo. Fali nam ih još 150 za Sabor.

Predrag Lucić: Trebat će ministara nahvatati. Mi smo amateri, diletanti, super to ide ovim tehničkim lovcima na Pokemone. Uspijeva im nahvatati toliko ljudi i rasporediti ih po raznoraznim povjerenstvima i uredima. Mislim da su svjetski prvaci u hvatanju živih Pokemona.

Zadnjih mjeseci živjeli smo pravi politički reality u Hrvatskoj… Kako je to izgledalo iz vaše novinarske perspektive?

Dežulović: Mi smo tu u prilično privilegiranom položaju. Često kažu da je nama što je gore to bolje. I ne samo novinarima, nego i ljudima koji rade u pravosuđu. Ima nekoliko struka u kojima je više posla što je Hrvatskoj gore. Mi se ne smijemo žaliti, ali ne znam o čemu bismo pisali da živimo u Luksemburgu ili Lihtenštajnu.

Lucić: Ova kratka vlada je bila preduga. Njen mandat je bio predug

Kako će izgledati ova nova kampanja?

Dežulović: Jučer mi je neko rekao da po nekim istraživanjima političko pamćenje ljudi traje par mjeseci. Ljudi su politički vrlo zaboravna bića, a Hrvati nisu izuzetak ni u čemu, pa ni u tome. Sjetimo se kakvo je bilo raspoloženje, što su ljudi govorili i prije mjesec dana. Hrvati su skloni zaboraviti Čini mi se da će se sve resetirati. Obećanja o radnim mjestima, slušali smo već 20 godina.

Lucić: I ova obećanja o smanjivanju PDV-a, o zapošljavanju, rastu izvoza, to su samo fragmenti onog velikog obećanja, na koje ne smijemo zaboraviti, da će Hrvatska postati jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, nismo ga tako davno čuli.

Kakav je ovogodišnji Motovun?

Dežulović: Motovun je uvijek dobar kad je riječ o filmovima. On može birati iz ogromnog bazena umjetnosti, koje ne zanima oficijelna festivalska kultura, ne može se pogriješiti kad se na MFF dođe gledati filmove. On je i počeo kao jedna vrst pokreta otpora, onda nakon 10-15 godina postao klasični mali off – festival i sad se opet vraća i ta njegova funkcija živog pokreta otpora kao i kasnih devedesetih kad je počeo. Valjda su to ti povijesni intervali.

Kako je ove godine bilo živjeti sa Zlatkom Hasanbegovićem, kao ministrom kulture?

Lucić: Predivno! Nitko nikad nije bio tako kreativan u kadroviranju. Njegovo će doba biti poznato, možda ne kao Zlatno, ali kao Zlatkovo doba definitivno.

U kakvom je stanju novinarstvo i kultura u Hrvatskoj?

Lucić: U stanju rasula. Neki se bore koliko mogu i koji se imaju gdje boriti, koji se nisu morali izmjestiti u virtualu, ali prilično je žalosna slika i u medijima i u kulturi koja je pod udarom jedne konzervativne revolucije i tu nije bilo bitno ništa osim ispunjavanja novih kriterija podobnosti, a oni su tako stari i konzervirani da je to već dosadno.

Dežulović: Radi se i o ideološkom obračunu, ali i o obračunu s kulturom kao takvom, ne samo s lijevom kulturom. Ova konzervativna vlada i konzervativni ministar su cementirali opću percepciju kulture kao potrošača novca koji je suvišan. Ne samo da je kultura po defalultu lijeva, nego je i lopovska, jer troši novac poreznih obveznika, pa postoji opći javni animozitet prema kulturi. Tu se radi o klasičnoj kulturnoj reovoluciji.

Na MFF-u će se emitirati i film Gazda. Autor tvrdi da se ne radi o Ivici Todoriću, nego o fenomenu gazda. Koliko je fenomen gazda u Hrvatskoj?

Dežulović: Uvijek ima poluurbana legenda o 200 obitelji koje nam je Tuđman obećao. Hrvatska počiva na instituciji gazde, političkog, vojnog, ekonomskog gazde, gazda naših života. Gazde mi ne biramo, gazda se nasljeđuje. To je feudalizam kapitalističkog tipa.

Lucić: Vidimo i karikaturalne primjere, kao onaj nedavni iz Slavonije. Ljudi se brutalno iskorištavaju radeći u ropskim trgovačkim lancima i ono što nigdje ne bi bilo normalno, smatra se najnormalnijim, a to je da se troši gdje se radi, jer je gazda feudalac i gospodar plaće. Potpuno poniženje čovjeka, ono što se nazivalo radnikom, ne postoji, za njih su ljudi niža bića koji nisu zaslužili plaću, nego je dobivaju.

Sad imamo gazde u nogometu. Zdravko Mamić formalno je otišao iz HNS-a. Koliko će se osjećati te posljedice?

Dežulović: To će tek trajati. Ja ne vjerujem da je Mamić otišao iz hrvatskoga nogometa. On može iz HNS-a ili iz hrvatskog nogometa, ali ne može hrvatski nogomet iz njega. On se sad povlači, da se posveti sudskim procesima koji ga čekaju. Potpuno je jasno da on ne reže sve veze s hrvatskim nogometom i da on ne ostavlja hrvatski nogomet bez svog dragocjenog iskustva i pameti. Slične su stvari u politici. Čitava je galerija takvih likova prošla kroz naše živote. Ja ne vjerujem da će se tu nešto spektakularno promijeniti.

Imamo i svojevrsnu šizofrenu situaciju, imamo one koji skandiraju ustaške pozdrave, i ljude koji kažu da će to iskorijeniti…

Lucić: To je igra na 0:0. Na kladionicama se niko ne bi pretjerano obogatio. Niski su koeficijenti kad se kladimo što će hrvatska politika napraviti u hrvatskom nogometu. Oni se malo zgranu kad se neki strani ambasador javi.

Dugo godina je stizala optužba da ljevicu vodi “briselski Zoka”. Na desnicu je stigao “briselski Andrej”. Kako će izgledati sučeljavanje njih dvojice?

Dežulović: To će biti spektakularno. Imat ćemo europski derbi. To će biti sudar sličnih birokratskih politika. Oni se samo kozmetički razlikuju, cijela logika, filozofija i smisao hrvatske politike je smještanje ljudi. Bez obzira što je to ljevica. Hrvatska nema ljevicu, to je osnovni nesporazum. Svi su u centru. Problem nije ekstremna ljevica ili desnica, nego ekstremni centar. I tu će se dogoditi najveći sukob.

Lucić: U tom sukobu profitira ekstremna stražnjica.

Što je ostalo od Feralovog nasljeđa? Postoji li ono uopće?

Lucić: Ne treba to opterećivati niti nas niti bilo koga. Feral je izlazio dok je izlazio. Neki mlađi novinari su se školovali na Feralu, to nije bio projekt i nije bio cilj da to sve bude okupljeno. Ima sjajnih mladih novinara u Hrvatskoj, po portalima i kojekuda, neki su i po oficijelnim medijima. Nešto što ljudi priželjkuju kao novi Feral, mi koji smo radili tamo ne trebamo utjecati. To će napraviti mlađi ljudi, sa svojim autentičnim potrebama. Njima je teže nego što je bilo nama. U ratno je vrijeme bilo lakše otvoriti novine nego danas.

Dežulović: Potreba i ta obnovljena priča o Feralu o kojemu se priča zadnjih godinu dana, ta priča više govori o trafici na kojoj Ferala nema, nego o Feralu samom.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.