Busije su najveće izbjegličko naselje u Srbiji, sa oko 5.000 mještana izbjeglih tokom operacije "Oluja" i isto toliko životnih priča. N1 donosi priču porodice Vujanić koja je 1995. izbjegla iz Knina. Od onih su koji sa sobom nisu ponijeli ništa - osim dokumenata i svežnja ključeva kuće koju su napustili.

Svežanj rastavljen već 21 godinu od brava jedini je predmet koji je sa Vujanićima iz Knina, s “Olujom” došao u Busije.

“Ovdje iza mene je moja kućica skromna, 8 sa 9, koju sam gradio, sedam, osam godina. Tek pretprošle godine sam uspio da stavim krov, četiri godine sam bio pod pločom”, priča Mirko Vujanić, nekada profesor i diplomirani politikolog FPN-a u Beogradu.

Oko 2500 maraka 1995. koštalo je šest ari novog početka u Srbiji, priča.

“Ja sam lično zadovoljan ovom kućicom – to je za mene Hajat”, dodaje.

U “novi mali luksuz” Mirko naravno nije želio, nego je morao. Tuga za izgubljenim vremenom u Hrvatskoj nalazi se u zbirci pjesama i aforizama koje potpisuje.

“Neko voli da se igra loptom, neko kartama, neko poker aparatima, neko s ženama. A ja, eto, mučenik volim da se igram sa riječima. Volim da se one slažu, volim da se rimuju, volim da nešto kažu”, priča Mirko.

Kako kaže, život mu je, ipak, daleko od pjesme, iako i je i za najbolniju temu napisao stihove. Zato o “Oluji” ne govori već recituje. “Kad se toga sjetim, u glavi se vrti, pred očima slike pustoši i smrti…”

Mirkova žena Nada je nepokretna. “U Srbiji mi smo dobili, hm… Dobili smo pomoć od Danske humanitarne organizacije u iznosu od 1700 maraka tad”, priča ona.

I to je sve. Kasniji pokušaji da se domognu pomoći nisu dali rezultate.

U Hrvatskoj je Nada dobila mizernu penziju. Kuća im je ostala kažu ogoljena – jer su je tamošnji nadležni kategorisali kao takvu da ne zaslužuje obnovu.

“Priča se… Moraš imati vezu, to znam da mora se imati. To znam. Džaba svi prioriteti i poginuli član porodice i mala djeca, invaliditet i sve – da se mora imati veza i da se mora ili platiti – ja platila nisam nikome, niti znam ko je taj kome se treba platiti – možda bih i ja platila – posudila, pa platila da dobijem”, kaže Nada.

Vjeruju u sina i kćerku, najviše u unuka. U političare – slabo. Ipak, Mirko dodaje: za jedno su odlični – za rime.

“Jer danas biti političar u Srbiji je najprofitabilniji kadar, samo treba za laganje da imate dar. A laganje nije nasljedno, ono se u politici brzo uči i zato se poštenom čovjeku politika brzo smuči”, ocjenjuje Mirko.

Nekadašnji profesor, inače diplomirani politikolog beogradskog Fakulteta političkih nauka, radni dan je počinjao u 8 ujutru. Sada se u to vrijeme vraća kući, a na poslu je 12 sati ranije, jer radi cijelu noć.

“Radim u firmi G4S – obezbjeđenje. Raditi se mora, ostao bez ognjišta, diploma mi ne znači ništa. Posla nema, a raditi se mora – teško pitanje, tu nema odgovora. Ali, koliko god bilo neko beznađe, narod i voda uvijek izlaz nađu”, dodao je.

Volio bi da na posao ide asfaltiranim putem. Kaže i kanalizacija, vrtić, škola i groblje je ono što mještani Busija priželjkuju.

Misli da je naselje pravo mjesto za dan sjećanja i opisuje: skupljeni smo ovdje s koca i konopca – Dalmacije, Slavonije, Like, Korduna i Banije, BiH i Turcima mrske Republike Srpske.

Oko 5.000 je sličnih priča – koliko i mještana ovog naselja. O njihovim sudbinama uglavnom slušamo u medijima i to oko 5. augusta.

Detaljnije u prilogu Adama Santovca: