Situacija u Šidu, nakon prvih nedjelju dana od kako su djeca iz izbjegličkih kampova sela u klupe lokalnih škola - znatno se promijenila. Ružne slike građana koji protestuju ispred škola - više nema, a čini se da su promijeni svijesti najviše doprinijela – sama djeca.

Majka devetogodišnjeg Šuiba i osmogodišnje Sataiš u Afganistanu je predavala engleski. Sopstvenu djecu, međutim, nikad dosad nije spremala za školu. Za dvije godine, koliko traje njihovo izbjeglištvo, prekočili su prvi i drugi razred.

“Kada se vratim u sobu nakon što ih ispratim, počnem da brinem, jer moja djeca nikad prije ovoga nisu bila u školi. Ali poslije toga, budem sretna, jer je njima to preko potrebno”, navodi Ferhat, izbjeglica iz Afganistana.

U dvorištu prihvatnog centra u Principovcu još tridesetoro djece. Užina je u torbi, a glavna tema za razgovor su novi drugari iz škole.

“Tamo su sve dobri dječaci i dobre djevojčice – prilaze da me pitaju da li mi treba knjiga ili olovka. Kažu mi – nemoj da se stidiš, mi smo ovdje svi kao iz jedne zemlje. Stvarno mi je lijepo”, priča Moin, izbjeglica iz Afganistana.

Djeca iz prihvatnih centara u školu idu organizovanim prevozom. Volonteri, od kojih je svaki zadužen za jednu grupu djece, pažljivo brinu da neko ne izostane.

Kada majke djecu isprate i obavezno upozore da je napolju hladno, đaci se okreću domaćem zadatku – učenju srpskog jezika. Neki od njih kažu da im lakše ide pjevanje nego pričanje.

U školu stižu na vreme, nakon čega se đaci dijele po razredima. Najviše djece iz prihvatnog centra su osmaci, a oni s kojima dijele školske klupe uglas kažu – novi drugari su se odlično uklopili.

“Deca iz naše škole su se skroz OK ponela prema njima i stvarno ih sad gledamo kao na članove naše porodice”, kaže jedna učenica.

“Ne shvatamo koliko volimo svoj dom, a s njima kad pričamo shvatimo koliko im to sve nedostaje”, dodaje druga.

Svemu ovome prethodili su protesti roditelja pojedinih đaka, koji nisu željeli da izbeglička djeca idu u školu zajedno sa njihovom. U školi kažu, nakon što su djeca roditeljima objasnila da problema nema, bura je utihnula.

“Ti protesti su bili samo iz neobaveštenosti i nepripremljenosti. Mislim da se to stišalo i da toga više neće ni biti, i da Šid u onom svetlu u kom je ranije bio prikazivan više ne bi trebalo da bude”, navodi Dalibor Farbaš, direktor OŠ “Branko Radičević”.

Kad zvoni za kraj, svako dijete ide kući – neki u Šid, a neki u izbeglički kamp.

Jedini problem s nastavom, koji djeca iz prihvatnih centara kažu da imaju, je u tome što traje prekratko. Naime, po planu, oni imaju samo dva školska časa dnevno. Nakon toga, autobus ponovo dolazi po njih i vozi ih nazad u prihvatni centar.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook i UŽIVO na ovom linku.