U Točki na tjedan sudac Ustavnog suda Mato Arlović komentirao je skoru presudu bosansko-hercegovačkim Hrvatima u Haagu.

Mnogi smatraju da Vaša knjiga ruši tezu o udruženom zločinačkom poduhvatu tijekom rata u BiH. Kršim li Deklaraciju o Domovinskom ratu ako vas pitam je li on imao elemente građanskog rata?

Teško je izaći s tezom da novinar krši Deklaraciju postavljanjem pitanja. To je veoma kompleksno pitanje i tražilo bi emisiju posvećenu samo tom pitanju. Nakon što je Republika Hrvatska raskinula sve veze sa SFRJ, prestala je svaka mogućnost da se rat klasificira kao građanski. Ako bi govorili o elementima građanskog rat, morali bi govoriti o državnom terorizmu nad građanima RH. Novinar može postaviti pitanje ako za takva pitanja postoji interes javnosti.

Kako komentirate presudu Ratku Mladiću?

Za Republiku Hrvatsku ovakva presuda nije i ne može biti satisfakcija. Nisu procesuirana i osuđena zlodjela na području Hrvatske. Tužiteljstvo nije uzelo u obzir dokumente koji su im dostavljeni i u Hrvatskoj ne može biti prevelikog zadovoljstva, a što se tiče kazne, dobio je najveću moguću kaznu i to je donekle satisfakcija žrtvama i njihovim bližnjima. Ostaje činjenica da je jedna od naših presuda osudila Mladića na 20 godina zatvora i nadam se da će naše tužiteljstvo nastaviti postupke bez obzira na Hašku presudu.

Znači li nešto tajming ovih presuda, Mladiću i bosansko-hercegovačkog šestorci?

Sud ima pravo utvrditi tajming i on prosuđuje u skladu sa zakonom.  

Bi li potvrda udruženog zločinačkog poduhvata u drugostupanjskoj presudi bila pečat na tezu da je Hrvatska bila agresor u BiH?

Gledajte, naravno, pitanje te presude ima više mogućih učinaka. Neki od naših pravnika smatraju da se ne može odnositi na Hrvatsku jer se ne sudi Hrvatskoj. Mislim da to nije točna teza. Ne sudi se Hrvatskoj, ali se u optužnim prijedlozima iznose dokazi o tome što se i kako su se države preko svojih legitimnih tijela ponašale u tom odnosu prema BiH i sukobe u njoj. Ako bi opstala prvostupanjska presuda i obrazloženje u kojemu piše da je Republika Hrvatska putem svog vodstva, konkretno Tuđmana, Šuška i Bobetka, zajedno s predstavnicima Herceg-Bosne, bila agresor, onda bi imali presuđenu stvar u čijem obrazloženju se to nalazi kao fakt i tko god bi htio tužiti Hrvatsku, on bi to mogao učiniti i to obrazloženje koristi kao dokaz da je Republika Hrvatska bila agresor s ciljem podjele teritorija i stvaranja velike Hrvatske ili stvaranja nove državne jedinice na teritoriju BiH koja bi bila u vezi s Hrvatskom.

Prvostupanjska presuda bh. šestorci motivirala Vas je da napišete knjigu o Herceg-Bosni u kojoj negirate udruženi zločinački poduhvat na čelu s hrvatskim državnim i vojnim vrhom. Je li ta knjiga pokušaj rušenja prvostupanjske presude?

To je moj pokušaj traženja istine. Knjigu sam pisao s ustavno-pravnog aspekta i nisam ulazio u interpretacije činjenica i političke odnose. Htio sam čitatelju predočiti odnose koji su vladali s ustavno-pravnog pogleda na to pitanje. Jednostanvno mi je bilo čudno da se zauzimaju stajališta na temelju rekla-kazala. Istovremeno, u medijima ne možete naići na dokumente o tome ili odluke koje se mogu pročitati, a koje podržavaju to.

Znači li to da negirate razgovor o podjeli Bosne u Karađorđevu?

Ne. Ako su takvi razgovori i bili, iza njih nije ostao dokument koji bi posvjedočio da je Hrvatska vodila politiku podjele Bosne i stvaranja velike Hrvatske, u granicama Banovine Hrvatske. Drugo, ako bi Tuđman i želio to činiti, nije to uputio prema jedinom nadležnom da donese takvu odluku. A samo je Sabor nadležan donositi odluke o promjeni granice. Treće, Sabor od 90. naovamo nije imao ni jedninstvenu dvotrećinsku većinu da bi mogao donijeti takvu odluku. Naša oporba u to vrijme ne bi prihvatila takvu odluku. Četvrto, da bi se to predložilo Saboru, dogodilo bi se nešto nevjerojatno: a to je da konstitutivne akte Hrvatska mora mijenjati da bi mogla donijeti takvu odluku. Sabor je donoseći odluku o suverenstosti jasno se odredio da sve republlike mogu biti samostalne i suverene. Hrvatska se jasno odredila da želi samo teritorij koji joj pripada i ništa drugo. Bez političke podrške Hrvatske, HDZ-a i Tuđmana, Bosne i Hercegovine ne bi bilo.

Je li Vas vaša knjiga od kandidata SDP-a pretvorila u knadidata HDZ-a za suca Ustavnog suda?

Ja mislim da to treba demistificirati. U ovom krugu ja nisam izabran niti kao kandidat HDZ-a niti kao kandidat SDP-a, već sam se kandidirao samostalno kao i 2009., sve su me političke opcije moge podržati ili ne.

Moje kolege iz SDP-a sam prozvao na promociju u Akademiji, ali, nažalost, nisu se odazvali, ali su spremeno počeli komentirati moju knjigu.

Mnogi sudionici javnog prostora kod nas iznose teze da su RH i Tuđman s Miloševićem sudjelovali u ratu u BiH. U knjizi ne tvrdim da je tih razgovora bilo ili nije i u kojoj mjeri, irelevantno je to i ako ih je bilo, već ova knjiga pokazuje da RH nije dijelila BiH i nije njen   teritorij željela pripojiti RH.

Nažalost, RH je od svih komponenata najveći stradalnik rata ne samo po žrtvama već i prognanicima, ljudi koj su izbjegli i od kojih se mnogi tamo još nisu vratili.

Bošnjačka strana je imala puno više žrtava.

Istina, bošnjačka strana je imala više žrtava, li broj protjeranih, prvenstveno s područja srednje Bosne, neusporedivo veći na hrvatskoj strani.