Poruka Božića je uvijek poruka mira, ona koja se čula u Vitlejemu kada se Hristos rodio - slava na visini Bogu, a na zemlji mir, među ljudima dobra volja.
Mislim da nema ljepše poruke od te na ljudskim jezicima, pošto nije samo jedan ljudski jezik, poručio je u božićnom intervjuu mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, drugi po rangu među episkopima u hijerarhiji Srpske pravoslavne crkve, odmah nakon patrijarha srpskog.
Ta poruka je, kaže mitropolit, proslavljanje Boga, mir na zemlji i dobra volja među ljudima.
“Da bi bilo mira neophodna je dobra volja među ljudima, među svima koliko nas ima. A, svi ljudi na zemlji smo iz jednoga korijena, svi smo braća, kada se malo dublje pogleda. A to i jeste poruka Božića da i Bog, ne samo da smo mi braća, nego da i on postaje naš brat. Neizreciv je, neiskaziv je. Postaje ono što naš narod naziva Božić bata koji nosi kitu zlata, da pozlati vrata i oboja poboja, i svu kuću do krova. Kao što sam i ja naučio od svoje majke još u djetinjstvu tu pjesmu: Božić, Božić bata pozdravlja ga tata, dočekuje majka mila, sva nam djeco svijeta srećna bila. To je poruka”, navodi mitropolit Amfilohije.
Kaže kako se boji da komercijalno nadvaladava ono duhovno, ono suštinsko u Božiću. Navodi da je i to nešto što primamo sada i od Zapada od koga očekujemo svo izobilje i bogatstvo.
“Pa i to je taj Zapad. Na Zapadu je sve komercijalizovano još od ranije. Sada se to prenosi ovdje i kod nas. Ne može i bez toga, naravno, ali ako to preovlada i što se tiče Božića i Nove godine ipak, to onda nije ono pravo istinsko. To skriva suštinu samog događaja, kosmičkog, istorijskog, vremenu vječnog. Trebamo da se vraćamo dubljem smislu”, navodi mitropolit.
Hoće li strah od Allaha i Sudnjeg dana vratiti vjeronauku u školu
Bitno je, kaže, da se u školama ponovno vrati vjeronauka. Mislim, navodi mitropolit, da je u BiH ona vraćena. U tom pogledu u BiH, cijeni, ide se ispred Crne Gore.
“Crna Gora još je u okvirima onoga što ja malo grubo nazivam, ali tako jeste, bolesti zvane brozomora. Brozomora to je taj ateizam, bezbožništvo, bogoubistvo na kome se pokušalo da utemelji ljudska sreća, istorija, sudbina čovjekova. Što je govorio čuveni ruski socijalista 19. vijeka Bjelinski – čovjek je od majmuna, volimo jedni druge. Ne možete na majmunskom porijeklu temeljiti mir među ljudima i bratstvo i zajedništvo”, poručio je mitropolit Amfilohije.
Stoga, smatra, vraćanje tome, iskonskom, veoma je bitno. Veoma je bitno, smatra, da se “vraćamo toj najdubljoj istini života o čovjeku, o tvorevini Božijoj, o svijetu”. I da ta istina, kaže mitropolit, posvjedoči sveukupno ne samo hrišćansko iskustvo nego sveukupno ljudsko iskustvo, posebno religiozno, a posebno religija koje su izrasle iz onog Mojsijevog zakonodavstva, Deset božijih zapovijesti, a to je i judeizam, to je i hrišćanstvo, to je i islam na kraju krajeva.
“To je temelj toga. Promicanje toga iskustva vjekovnog, koje nije bajka, nije priča, nego realnost hiljada godina, na kojoj se temelji sve što je časno i čestito dato narodima, posebno evropskim, azijskim, amerikanskim, to je ono što je neophodno. Problem je recimo sada konkretno u Crnoj Gori. Mi smo i ovdje pokušali da uvedemo vjeronauku još od 90-tih godina, ali nažalost pošto je Crna Gora, odnosno crnogorska vlast bila baš nosilac bezbožništva to se nije uspjelo. Samo je Albanija Envera Hodže bila ispred Crne Gore. Sada ta ideologija još uvijek na neki način vlada prosvjetom u Crnoj Gori. Pošto sam poznat kao jezičar rekao sam sada je ministar prosvjete u Crnoj Gori musliman, Damir Šehović, i ako ima straha od Allaha i Sudnjega dana onda evo nama vjeronauke u Crnoj Gori. Ne znam da li ima straha od Allaha i Sudnjega dana. Jer, bez toga nema ni istinske prosvjete, ni napretka”, stava je mitropolit Amfilohije.
Za sve, pa i odlazak mladih sa prostora bivše Jugoslavije, smatra mitropolit, prvi grijeh “svih nas jeste upravo rat koji se dogodio u kome niko ne može da kaže da je bezgrešan u tome što se tu dogodilo”.
“Naravno, mi se sada pravdamo da je to bilo i vrijeme toga titoizma, kako da kažem, totalitarizma, pa je to bila jedna reakcija. Jeste jednim dijelom bila reakcija na to. Ali, sa druge strane nije bila samo reakcija na to nego je bilo jednim dobrim dijelom i povampirenje naših nesreća istorijskih, u nama samima, tih mržnji. Tako da je to ono što je rodilo i ono što rađa i ovo sada. To su rane, duboke rane koje ne mogu tako lako da se zamire i da se prevaziđu. Posebno mlađa pokoljenja prije svega su na gubitku. Jer, koliko je dobara, bez obzira kakav je bio taj sistem prethodni, sa svim manama, ipak, je u njegovo vrijeme mnogo šta urađeno, stvoreno u svim zemljama sada bivše Jugoslavije. Međutim, i samim tim nesrećnim ratovanjima mnogo šta je od toga uništeno i ne samo toga, nego i mnogo čega drugoga je uništeno”, kaže mitropolit Amfilohije.
A, onda, navodi, i to zajedništvo koje je tu na neki način dovedeno do određenog stepena. Ipak, i ono je ugroženo i ne može preko noći da se zamiri. Sve to, cijeni, je onda proizvod da ta mlađa pokoljenja ostaju prije svega osiromašena.
Poručuje kako bi političari morali, puno više da rade na pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije. I svi mi, cijeni mitropolit Amfilohije, morali bi da se više angažujemo i uključimo.
“To što vjerski lideri u BiH preuzimaju tu ulogu na sebe to nije od danas i od jučer. Ja sam učestvovao još od 90-tih godina u tim susretima u Cirihu gdje je bio prisutan i kardinal Franjo Kuharić nadbiskup zagrebački i patrijarh Pavle, gdje je bio i Jakub ef. Selimoski reisu-l-ulema Islamske zajednice Jugoslavije. Bili smo zajedno i pokušavali da posavjetujemo političare da nije to put za razrješenje tih nagomilanih problema, nego da je to najmračniji put ustvari”, navodi mitropolit Amfilohije.
Profit i trbuh postali bogovi
Nije trebalo da dođe, ocjenjuje, “komunizam da nas uči bratstvu i jedinstvu”. Smatra da se “komunizam i primio u onim zemljama gdje je to bratstvo i jedinstvo vijekovima potvrđivano, upravo praznikom Božića, Vaskrsenja…
“Vjera po svojoj prirodi neprekidno priziva ljude na mir. To je ono što vjera posebno hrišćanska crkva neprekidno podvlači. Pitanje je ko sluša? Treba da slušaju našeg Božijeg čovjeka patrijarha Pavla. Nikada ja od njega ružne riječi nisam čuo. On je u najtežim vremenima kada je bio rat, sjećam ga se, a bili smo u State Department, UN-u kod generealnog sekretara uvijek govorio o svima. Nikada on nije tamo branio Srbe, nego molio, govorio je – kod nas je rat bratoubilački, stradaju i Srbi i Hrvati, muslimani, svi stradamo tamo; dajte pomognite da se prekine to stradanje. To je bio njegov osnovni stav. I u Jerusalimu je to govorio. Sjećam se kada je bio u posjeti tadašnjem predsjedniku Izraela. To je govorio kada je bio i u Moskvi, a to je ponavljao iznova i u Vašingtonu i Njujorku. Nije samo on, nego i drugi. Ali, gdje su ljudi da čuju taj glas? Treba malo da operemo uši. Pa i naši političari koji čim uzjašu na vlast računaju da su oni tu mjera svega. A, nisu mjera. To istorija pokazuje”, ističe mitropolit Amfilohije.
Kaže za sebe kako u javnosti slovi kao kritičar Zapada. A, veli, nije kritičar Zapada kao Zapada, niti naroda na Zapadu nego upravo Zapada koji se u suštini odriče sebe i svojih iskonskih vrijednosti. To, kaže mitropolit Amfilohije, “takav Zapad, ni Rim, ni Berlin, ni Njujork, nije Zapad Petra i Pavla, apostola Zapada i Istoka, nije Zapad Franje Asiškoga, velike ličnosti, savremenika Svetog Save”.
“To nije Zapad Shakespearea, Dantea i drugih tamošnjih velikih ličnosti do de Gaullea. Njega bi posebno istakao u novija vremena. To je Zapad koji je sve podvrgao profitu. Nije čovjek kao vječna slika živoga Boga, ono što je bitno, nego je bitan profit, bitan je trbuh koji je postao Bog. A i apostol Jakov u svojoj poslanici, što je zapisao apostol Petar, a u isto vrijeme donio i u naša vremena govori o tome”, priča mitropolit Amfilohije.
Zapad nosilac gubljenja istinskih vrijednosti
Poručuje da su u zabludi i oni koji misle i da je to učestvovanje Zapada ovdje kod nas bila nekakva ljubav prema muslimanima, Srbima ili Hrvatima, kao što je to ista priča bila, navodi, i u toku Drugog, ali i Prvog svjetskog rata.
“To su interesi moćnika, kao i sada što se događa, što se dogodilo sa nama ovdje, posebno na Kosovu, što se dogodilo i događa u Ukrajini, Siriji na istoku. Je li to ljubav prema istočnim narodima? To je problem koji muči mene kao čovjeka. Nije pitanje Zapada ili Istoka nego pitanje da Istok ili Zapad ako izgubi osećanje za istinsko ljudsko biće, za njegov vječni smisao, neprolazni to je ono što je opasno. A, nosilac toga gubljenja jeste sada Zapad mnogo više nego li Istok, bez obzira da li se radi o istoku hrišćanskom ili islamskom ili čak Istoku hinduizma, bramaizma i budizma”, cijeni mitropolit Amfilohije.
Zapad jeste, kaže, s jedne strane zaista nosilac civilizacije jedinstvene u istoriji svijeta, ali s druge strane upravo je nosilac duha dubljeg raščovječenja čovjeka.
“To je ono što mene kao čovjeka prije svega zabrinjava. Ja sam, na kraju krajeva, živio na tom Zapadu još u vrijeme studentskih dana, prošao sam ga. Neki odavde, ovi naši sada političari čeznu za Zapadnim vrijednostima. A, bojati se da nemaju pojma šta su to zapadne vrijednosti. Za njega su zapadne vrijednosti upravo trbuh, profit. To primjenjuje i ovdje, a to nasleđuje i sa Zapada”, kaže mitropolit Amfilohije.
Govorio je i oštrim stavovima Katoličke crkve upućenih Srpskoj pravoslavnoj crkvi zbog ubistava i progona Hrvata u proteklom ratu.
“Posljednju riječ o svima nama i ono što govorimo ne pripada nama ljudima, niti zemaljskim sudovima i rasuđivanjima, bez obzira čiji su. Ipak, je Bog zadržao strašniji sud, konačni sud za sebe. To je bilo i to će tako i ostati. Prema tome i ta naša suđenja jednih o drugima, plod takvih suđenja i rasuđivanja je sve ono što nam se događa, a nije dobro. Prema tome, bojati se da i ta naša rasuđivanja jesu da mi time nasljeđujemo neke dublje diobe koje tu traju vijekovima, postajemo organi tih dubljih dioba umjesto da se vratimo sebi”, poručio je mitropolit Amfilohije.
Što se tiče kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca to je pitanje, kaže, o kojem u SPC-u nikada nisu dovodili pod sumnju da to pripada rimskom episkopu, papi.
“U tim razgovorima u kojima sam i ja učestvovao, a imali smo šest tih susreta, jedan od njih je bio u Podgorici, mi smo uvijek to podvlačili. Ali smo, u isto vrijeme, blagodarili sadašnjem papi Franji što je smogao snage, iako je po vjerovanju Rimske crkve nezabludiv, nepogrešiv u odlukama, da je on smatrao za potrebno da o tome vodi diskusiju. To mu služi na čast i mi smo to njemu i rekli kada smo predali pismo našega patrijarha Irineja njemu kao odgovor na prijedlog da Srpska pravoslavna crkva učestvuje u tim razgovorima o kanonizaciji Stepinca. To je prvi papa od 11. vijeka koji je tako nešto učinio. I sada mu blagodarimo, ne samo ja, nego sva naša Crkva”, navodi mitropolit Amfilohije.
Kroz kanonizaciju Stepinca sakralizuje se najtragičniji period hrvatskog naroda
To što, kaže, nisu mogli da se saglase u vezi te kanonizaciji, je na osnovu činjenica.
“Nismo mi mogli da je prihvatimo, prije svega, jer ta kanonizacija kako je ona zamišljena od onih koji su je planirali ona je u suštini nemoguća. Nije u pitanju ličnost samoga Stepinca, nego je u pitanju vrijeme u kojem je on živio, koje je on podržao. Jasno je da je on na neki način podržao Antu Pavelića, jednog od glavnih evropskih fašista i nacista. On je podržao i njega i tu državu, tu njegovu tvorevinu. Mi znamo kakvi su plodovi te države bili. Nije Stepinac učestvovao sam po sebi, ali je bio vikar te vojske i to je veoma značajno da se podvuče. On je postavljao i dušebrižnike toj takvoj vojsci koji su se ispovijedali kod njega i kojima je davao oprost za ono što su radili ili što su sami blagoslovili”, upozorava mitropolit Amfilohije.
Navodi da je činjenica da je Stepinac jedna složena ličnost i da su to i govorili. Nema nikakve sumnje, kaže mitropolit Amfilohije, da je on iz jedne čestite porodice iz Krašića, od osmero djece koliko ih je bilo iz drugog braka, da je majka njegova izuzetno čestita i on po svom životu. Imao je, veli mitropolit Amfilohije, čovjekoljublja kao ličnost.
“Međutim, njegova kanonizacija je neka vrsta sakralizacije tog najtragičnijeg perioda u istoriji hrvatskog naroda. Sakralizuje se sve to. Razumijem jedan broj potomaka tih ustaša kod Hrvata, da je to njima veoma bitno. Samo mi smo to njima i govorili – zar je moguće da u tom vremenu između 1941. i 1945. jedina ličnost koja zaslužuje u hrvatskom narodu, katoličnom je Stepinac. Ima toliko divnih i čestitih ljudi. Mi smo pominjali posebno Dianu Budisavljević koja je spasila 12.000 djece iz Mlake i Jasenovca u to vrijeme. Ona je zaslužila. Mi bi za nju potpisali bez daljnjega da bude kanonizovana. A, za Stepinca ne možemo. Ne što se tiče prosto njegove ličnosti, nego što se tiče tog njegovog učešća i u tim zbivanjima, najtragičnijim u istoriji hrvatskog naroda, koji su ostavili strašne tragove. Tome svjedoči Jadovno i Jasenovac. Mislim da ne treba svjedoka većih i strašnijih od toga”, navodi mitropolit Amfilohije.
Vjernici u Crnoj Gori, kaže, nisu podijeljeni zbog postojanja dviju crkava. Mitropolit Amfilohije navodi da je i sam svjedok toga već 30 godina od kada se nalazi na toj poziciji.
“Crna Gora jeste bila ateizirana i ta vlast crnogorska ostala je do sada nažalost ateizirana. Na tome gradi i budućnost Crne Gore. Ali, narod nije, jer ne bi se ovdje u toku ovih tridesetak godina obnovilo više od 600-700 crkava. Mi smo u ovo vrijeme sagradili najveći hram u istoriji Crne Gore, hram Hristovog vaskrsenja u Podgorici, hram Svetog Jovana u Vladimiru prvom svetitelju, pošto Crna Gora sebe smatra nasljednicom Duklje, dakle dukljanskom svetitelju. Tako da, što se tiče crkve, nema problema. Međutim, postoji jedna grupica ljudi koja je sebe proglasila za Crnogorsku crkvu. To nije nikakva crkva, prije svega. To što i sadašnja vlast, neke partije to podržavaju kao Crkvu, to ona nije. To je osnovna stvar. To je jedna interesna zajednica. Od kada je partija, te bezbožne ideologije su stvarale crkve. Tako je i sada. Mnogi od tih koji su bili osnivači Crnogorske crkve, ideolozi njeni, su deklarisani ateisti. Mi smo, smatraju, ateisti, ali hoćemo Crnogorsku crkvu. To je plod, ustvari, onog dijela crnogorskog stanovništva koje je bilo bezbožno i onog koji se pojavio na Trgu Josipa Broza da proglasi nekakvu autokefalnu Crnogorsku crkvu”, navodi mitropolit Amfilohije.
Odricanjem od Kosova crkva bi se odkrekla sebe
Ona, kaže, “nema nikakve veze s tom Crkvom crnogorskom, odnosno sa crnogorskom mitropolijom koja traje bez prekida osam vijekova”.
“Oni sebe prikazuju kao takvi, ali nemaju nikakve veze s tim. Prije svega, taj koji je na čelu on je lišen svešteničkog čina od carigradskog patrijarha kojem je pripadao u Rimu i stavljeno je na njega prokletstvo i na svakoga onoga ko od njega uzima blagoslov. To nije Crkva. To je jedna od nevladinih organizacija sa, rekao bih, religioznim obličjem. Ovdje su, kao i u BiH, nikle brojne nevladine organizacije. Samo, u BiH nema tog tipa nevladinih organizacija, pa su i u tom pogledu u Bosni napredniji od Crnogoraca. Otuda nema Srpska pavoslavna crkva nikakve problema što se tiče naroda. Ima problema upravo s tim nasljednicima te ideologije koja prvi put, takva ideologija stvara svoju Crkvu. To je Crkva te ideologije koja je ovdje vladala i koja i sada zvanično vlada u Crnoj Gori”, stava je mitropolit Amfilohije.
Srpska pravoslavna crkva, izričit je, nije i ne može promijeniti svoje stavove u odnosu na pitanje Kosova.
“Apsolutno to ne dolazi u obzir, jer ona bi time morala da se odrekne sama sebe. Pećka patrijaršija to je središte naše Crkve, vjekovno. Sada kome ono pripada? A, kome je pripadalo kroz vijekove? To je neshvatljivo. Ja sam inače egzarh trona Pećkog. Još 1750. ta titula je data crnogorskom mitropolitu Vasiliju Petroviću koji je sahranjen u Petrogradu (St. Petersbourgu). Na njegovom grobu i sada piše da je mitropolit crnogorski i egzarh trona Pećkog. Tako da Crkva, što se toga tiče, ne može apsolutno promijeniti stav o Kosovu i nema govora da će toga biti”, navodi mitropolit Amfilohije.
Ono što se dogodilo na Kosovu, što se događa i sada, a kao što je bilo i sa ostalim dijelovima bivše Jugloslavije, je, cijeni, jedna tragedija.
“Posebno pitanje Kosova. To je jedna od nesreća za sve one koji živimo okolo sada i posebno za one koji žive na Kosovu. To se vidi. Ta nesreća je započela poodavno, a naročito je krenula da se manifestuje tokom italijanske okupacije 1941. godine, kada je bilo protjerano više od 100.000 pravoslavnih Srba s Kosova. Pa onda redom to protjerivanje je išlo. Treba pročitati o tome. Patrijarh Pavla, on je tamo bio 34 godine episkop i svake godine je podnosio izvještaj Saboru, s mudrošću i poštovanjem prema svima i vlasti koja je tada bila, ali govorio je realno šta se događa. Tamo 700 sela, koja su bila naseljena pravoslavnim, srpskim življem, sada nema niti jednog uha pravoslavnog. Ne može to imati božijeg blagoslova za bilo koga. Da ne govorimo i o našoj braći Albancima koji su tamo. Nije to ni za njih sreća”, tvrdi mitropolit Amfilohije.
Pomjeriti granice u sebi
Prije svega, tamo je, na Kosovu, kaže, nezaposleno 60 posto osoba i to je najgora nezaposlenost, kako ističe, u bivšim jugoslovenskim državicama i pokrajinama.
“To je jedno, a drugo to je narod patrijahalni, koji je bez obzira da li su ostali hrišćani ili su postali muslimani, ipak sačuvali jednu patrijahalnost. A, sada tamo vlada prostitucija, živi se od droge. Na šta je sveden taj narod i kakva je budućnost?! To je isti onaj problem koji smo pomenuli te takozvane evropske vrijednosti koje razaraju, kako se sada to događa i bombama, tako da kažemo bombardovanjem. Ne može se na tom nasilju graditi budućnost. Ta grupa ljudi koji su stvorili ovo sadašnje Kosovo nisu to, neka mi oproste i oni i svi drugi, pravi i čestiti Albanci Kosova. Ja znam njih na desetine takvih koji su i ubijeni zato što nisu prihvatali taj i takav metod i put stvaranja svoje države. I sami su ugroženi i moralno i duhovno, kao narod, a u isto vrijeme to je rađeno na zločinu s ljudima, s narodom s kojima žive vijekovima, sa kojima su upućeni jedni na druge. Na tim zločinima graditi budućnost svoje djece nije to dobro. To je, pominjali smo i nesrećnog Antu Pavelića, ti zločini u ime naroda, Crkve, koji su izvrešni u Drugom svjetskom ratu ne može Hrvatska, odnosno ako na tome gradi svoju budućnost onda je to tužna i jadna budućnost”, smatra mitropolit Amfilohije.
A, isto je, cijeni, i slučaj i s ovim stanjem koje sada imamo na Kosovu. Ne može se, tvrdi, na tome graditi ničija budućnost.
“To nije čovječna budućnost, nije budućnost niti jednog naroda. A, tamo ima hljeba i zemlje. I tamo se umanjuje natalitet i kod Albanaca na Kosovu. To su plodovi. Sada je borba hoće li biti u UNESCO-u ili neće biti, odnosno gdje će biti. Kada razaraš svoje osnove, svoje biće bez obzira gdje si i kako si nema tu vajde ni sreće”, ocjenjuje mitropolit Amfilohije.
Smatra da bi, prije svega, bilo najsvetije da se pomjere granice između čovječnosti i nečovječnosti u nama.
“Moramo ih pomjeriti. Ne smijemo na nečovječnosti, na zločinu graditi i praviti bilo kakve granice. Patrijarh Pavle je i sam govorio protiv i velike Srbije i male Srbije, ako se gradi i na jednom zločinu. Granica koja se pravi na zločinu ona nema budućnost. Uostalom mi ovdje na Balkanu koliko smo puta mijenjali i mijenjamo te granice. Tako, granice ovdje nisu nikada bile neka sveta priča, ali bitno je da iskustvo ove tragedije i jučerašnje i današnje, da nas uputi da imaju neke vrijednosti koje su važnije od granica. Da nas uputi na Božje granice među nama, a to su granice među braćom i da braća bez obzira koju vjeru ispovijedaju i kako bogosluže i u kojim granicama se nalaze da shvatimo da smo mi prizvani da budemo jedan narod, Božiji narod. Svi zemaljski narodi su prizvani, to je tajna Hristovog rođenja. To je ono što nas veže i ako to ne shvatimo i ako to ne prihvatimo, nego se otimamo za tuđe nema tu budućnosti”, poručuje mitropolit Amfilohije.
Kaže kako intervju biskupa dubrovačkog Mate Uzinića Anadolu Agency, koji je čitao, ukazuje na prave stvari.
“Veoma mudro je čovjek rekao. Borili se tamo oko zemlje, oko granica, a sada Slavonija, a to mi kaže i naš vladika Jovan propada. Prošle godine 20.000 ljudi otišlo je iz Slavonije, koja je hranila Evropu. Šta će bilo kome sada granice? Šta je uradio? Da ne govorimo o Dalmaciji, Liki gdje je narod prognan. Pomenuli smo, žale se Hrvati. Jeste tačno i sa ove strane je bilo nemalo tih zločina, ali u isto vrijeme stotine hiljada su prognani sa tih prostora Hrvatske. Sada kako mislimo mi pogotovo koji smo ljudi crkve Božije, da na takvim progonima može biti blagoslov za one koji tamo ostaju. Eto vidite, nema blagoslova Božijeg. Narod je to odavno znao da ono što nema blagoslova Božijeg to nema budućnosti. Tako i ovdje. Zato kažem bitno je da pomjerimo granice u nama samima. Te granice, to je ono što je nečovječno, što je sebično. To treba da iskorijenimo”, kaže mitropolit Amfilohije.
Patrijarh Pavle nije priznavao državu nastalu na zločinu
Navodi da, po njegovom shvatanju, postoji dvije vrste ljudi na zemlji. Ima mnogo naroda i narodnosti i granica, kaže, ali samo dvije vrste ljudi – imaju oni koji žrtvuju sebe za bližnje svoje, a to je tajna i Hristove ličnosti na kraju i ljudi koje žrtvuju druge sebi i svojim interesima.
“Nema treće vrste ljudi na zemlji. I to sve provijava i kroz ovakva zbivanja i kod nas i ne samo kod nas, nego širom svijeta. Kao što smo rekli za Zapad. Taj tip Zapada to je onaj tip koji je po svojim imperijalnim stremljenjima žrtvovao druge sebi, počevši od krstaških ratova do Napoleona, Francuske revolucije, do nacifašizma, boljševizma, pa i do ovih sadašnjih NATO-paktovskih, kako ih ja nazivam, granica. To je to. Ništa drugo. To je ta imperija, gospodarenje svijetom i otimanje od drugih. Bez obzira gdje ono započinjalo u mom srcu ili u ovoj ili onoj državi to nema sreće, nema Božijeg blagoslova. To se dogodilo, bar mi smo svjedoci toga. Ja sam računao da ćemo to iskustvo koje smo imali za vrijeme boljševizma da će nas poučiti. Nažalost ništa nas nije poučilo. To je boljševizam koji je bez Boga, bez vjere otimao, stvarao novog čovjeka. Sve je propalo. Bez Božijeg blagoslova sve će propasti i u mom životu, ličnom mom životu, životu moje porodice i moga naroda i mjesta gdje služim, a i u životu čitavog svijeta kada nema Božijeg blagoslova. Tu ne može biti budućnosti zvali ga mi demokratija ili ga zvali socijalizam ili kako drugačije”, ocjenjuje mitropolit Amfilohije.
Kaže kako tvrdnje da je SPC jedan od protagonista velike Srbije apsolutno ne stoje što se crkve tiče.
“Ja sam jedan od nosilaca crkvenog mnijenja ovih posljednjih 30 i više godina u ovim zbivanjima. Nikada u Crkvi nijedan od crkvenih ljudi nije govorio o tome. Imali smo mi i one koji su pominjali te takozvane ideje, da ih ne pominjemo velike Srbije, ali je to nekakva potpuno besmislena priča. Drugo je pitanje brige Crkve o svom narodu. Ona nije mogla da se odrekne brige o narodu ni u Drugom ni u Prvom svjetskom ratu. Uostalom, ako je neko i nastradao u Prvom i Drugom, i u novije vrijeme to je Crkva. U Prvom svjetskom ratu hiljade sveštenika su pobijeni, a u Drugom svjetskom ratu kada govorimo o Hrvatskoj četiri epsikopa su ubijena, nekoliko stotina sveštenika, pa čak i mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić, izuzetna ličnost. Crkva je prizvana da brani svoj narod, a narod Crkve je svaki čovjek, svaki narod na zemlji. To je poznato za onoga koji je malo dublje svjestan Crkve posebno ovdje”, poručuje mitropolit Amfilohije.
Patrijarh Pavle, kaže, i sam veli da je bio svjedok toga, ne samo što nije govorio o velikoj Srbiji, nego je upravo govorio bilo velika ili mala država ako je na zločinu zasnovana da to nije njegova država, da tu državu ne priznaje.
“I to je stav Crkve bio, istinskih crkvenih ljudi. A, bilo je onih koji su sebe proglašavali da su ljudi Crkve i drukčije mogli su da govore i da pričaju, ali ne u ime nas”, navodi mitropolit Amfilohije.
Trumpov potez nije razuman
Kada je u pitanju status Jerusalima, smatra da treba zadržati status quo, jer svako pomijeranje stanja “pali iskre”.
“Trebamo, prije svega, mi ljudi vjere, moramo prvo da zamolimo Boga da pomogne tamo. Bez Boga ni preko praga ne treba da se ide. Da nam Bog pomogne da počnemo da živimo kao ljudi i ovdje, i u Jerusalimu, i oko njega. Jerusalim je u vremenu Hristovom, a i prije toga za vrijeme Kira i drugih, jedini grad koji je dobio naziv i postao nebeski grad. Nema drugoga grada na zemlji iako nekada ovi koji su vezani za prvi Rim misle da je Rim glavni grad, ovi vezani za novi Rim da je to Carigrad ili oni koji su proglašavali Moskvu trećim Rimom. No, jedini grad koji je postao nebeski grad i tako nazvan to je Jerusalim. Zato nije čudo sve što se oko njega događa. Gledam i u savremenom svijetu i kroz prošle vijekove sve se prelamalo preko Jerusalima i preko onih koji žive u tom gradu. Neophodno je da shvatimo svi koliko nas ima značaj toga grada i značaj one poruke koju taj grad nosi. To je ono što nam treba, da živimo kroz tu poruku. Jevrejski narod je vezan pupčanom vrpcom, svim svojim bićem za Jerusalim, a onda i svi oni koji su rođeni u Jerusalimu, a svo hrišćanstvo je tu rođeno. A i islam je tu oko hrama Solomonovog, jer po predanju islamskom tamo je Muhammed bio. Tako da koliko je islam vezan za Mekku i Medinu toliko je vezan i za Jerusalim. I otuda Palestinci, nije u pitanju samo geografija, postoji ta jedna vezanost koja ne može biti ignorisana nikada ako hoćemo kao ljudi da govorimo i živimo”, poručuje mitropolit Amfilohije.
Potez predsjednika SAD-a Donalda Trumpa o priznavanju Jerusalima kao glavnog grada Izraela, navodi mitropolit Amfilohije, “nije razuman, očevidno”.
“On je pomalo, naime, to su i sadašnji i raniji predsjednici oni su nosioci tog imeprijalnog duha Zapada. To je ono što ja, govoreći o Zapadu, ne mogu da prihvatim kao mjeru ni Zapada ni Istoka, ni sebe. To je taj imperijalni duh gdje je njegovo ponašanje očevidno takvo ne samo prema Jerusalimu i prema tim zbivanjima, nego i šire od toga. Svi smo očekivali da će valjda taj Trump nešto da poboljša. Međutim, očevidno je da ništa nije boljega od onih prethodnih koji su tu bili donio”, poručio je mitropolit Amfilohije.
