U Sisku u domu supruge smaknutog humanitarca Davida Hainesa i njihove petogodišnje kćeri snimili smo razgovor u kojem je, prvi put nakon objavljivanja identiteta Jihadi Johna, odnosno Mohammeda Emwazija, Dragana Haines EKSKLUZIVNO za N1 progovorila o ubojstvu svog supruga Davida, ali i o nadi da može nastaviti živjeti bez straha.

Kako se nosite s boli i strašnim gubitkom?

“Dan za danom, jedan po jedan dan. To je nešto što ostaje, što je obilježilo mene i moje dijete do kraja života. Sam način na koji je suprug uzet od nas je zastrašujući. Smrt je sama po sebi težak događaj, ali način na koji smo mi izgubili Davida je prestrašan.”

Sjeća li se kćer Athea Davida?

“Da, jako često ga se sjeti i pita za njega. ‘Tata, tata David. Tata je radio ovo, ono sa mnom’, govori. Sjeća se jako ranih uspomena. Imao puno fotografija i video snimaka gdje su njih dvoje zajedno. Drago mi je da ga se sjeća i nadam se da će ona na neki način nastaviti njegovo djelo.”

Jeste li je uspjeli zaštititi od svih tih strašnih snimaka i medijskih izvještaja?

“Da, jesam. I ja sam propustila puno tih izvještaja, ali bih kasnije tražila po internetu. Kad bi se nešto pojavilo na TV-u, promijenila bih program. Ne želim da njezino sjećanje na njega bude u onom narančastom odijelu s onim zlikovcem iza njega. Imamo puno ljepših uspomena na njega tako da nema potrebe da ona to vidi. Vjerojatno je da će vidjeti. No kad bude zrelija i kad bude mogla prihvatiti to što se dogodilo s njezinim ocem. Sada je dijete i treba uživati u svom djetinjstvu.”

David je bilo smiren i pokazao je izuzetnu hrabrost.

“To je njegova klasnična smirenost. Imao je dvije suprotnosti. Bio je David koji bi mogao ukrotiti i najdivljiju životinju, i David koji bi planuo na svaku nepravdu. Upoznali smo se ovdje kad smo radili za različite organizacije na ovom području i često smo odlazili na sastanke. Dosta često je znao burno reagirati prema autoritetima. Ljudi su ovdje dolazili i živjeli u teškim uvjetima, bez hrane i odjeće, dok su općinski načelnici uživali u svojim uredima.

Ja nisam uspjela pogledati cijelu snimku do kraja. No njegova smirenost me iznenadila, i možda zvuči ružno, no mislim da su svi oni prije egzekucije bili nakljukani opijatima jer onaj moj David, kojeg ja poznam, ne bi samo tako klečao i govorio to što oni traže od njega. S druge strane postoji ponos što je ostao smiren do posljednjeg trenutka. Vjerujem da su mu u tim zadnjim trenucima bile Athea i Bethany, njegove kćeri.”

“IS-u bi trebalo ograničiti pojavljivanje u medijima”

Što osjećate kad vidite da postoje ovakvi ljudi koji čine takvo zlo?

“Ono što bi trebalo napraviti je ograničiti njihovo pojavljivanje u medijima jer je to ono što oni žele, žele zaplašiti cijeli svijet. Čine strašne stvari, no dobivaju previše publiciteta.”

Može li Zapad učiniti više u obračunu s Islamsko državom?

“Mogu ja vas nešto pitati – želi li Zapad učiniti više? Meni je nevjerojatno da uz svu vojnu snagu koju imaju SAD, Velika Britanija, Francuska, Italija, Njemačka, da 30.000-ak islamskih boraca sije toliko zla. Postoji li volja da ih se zaustavi?”

Dok je David bio zarobljen, je li se moglo učiniti više? Jesu li Vlade trebale poduzeti nešto više?

“Da. Nevjerojtano je to što su Amerikanci priznali da su krenuli u akciju s nedovoljnom količinom informacija. To je bilo početkom sedmog mjeseca 2014. Bojim se da je ta neuspjela akcija potaknula sve ono što se naknadno dogodilo. Ako se kreće u akciju spašavanja, moraš znati svaki milimetar, no opet, ovo je bio kaubojski način.”

Jeste li dobivali sve informacije za vrijeme Davidovog zarobljeništva?

“Sve informacije koje sam dobivala su bile preko Davidovog brata koji je direktno kontaktirao s Foreign Office-om. Mene direktno nikad nitko nije kontaktirao. Sve informacije koje sam dobivala su bile iz druge ruke.”

Jedna od stvari koja je ostala otvorena je bi li plaćanje otkupnine činilo razliku. Neke zemlje su plaćale za svoje zarobljenike. Je li dobro popuštati teroristima? No ipak je to možda jedini način.

“Ako se i jedan ljudski život može spasiti, treba se spasiti, a s njima se onda treba obračunati na drugi način.”

S obziroma na malo informacija koje ste dobivali, jeste li se nadali i imali vjeru da je David živ?

“Naravno, do zadnjeg trenutka, do trenutka kad me Davidov brat nazvao. Nikad neću zaboraviti tu rečenicu. Prva stvar koju je rekao: ‘Dragana, oni mu ne mogu više nauditi’, i to je rečenica koja zauvijek ostaje. Do tog trenutka se budite s nadom da će se javiti, da će me nazvati i reći da su ga pustili i da se vraća kući, i tako svaki dan, iz dana u dan, 18 mjeseci. Čekala sam da me nazovu i kažu: ‘Izvkuli smo ga, dolazi’. Nažalost, nismo došli do tog dana.”

Premijer ni predsjednik me nisu posjetili

Jeste li imali podršku izvan obitelji. Jesu li vas nazvali premijer ili predsjednik države?

“Ne. Od predsjednika nisam dobila ništa, a od premijera Milanovića sam dobila pismo sućuti nakon Davidove smrti.”

Nitko vas nije posjetio?

“Ne. Ja sam čak preko Davidovog brata nudila da ja pokušam direktno doći do premijera ili predsjednika, budući da Britanci imaju pravilo da ne pregovaraju s teroristima i da ne nude otkupnine, kako bi Hrvatska sudjelovala u pregovorima, no poruka je bila: ‘Ne, nemoj ništa raditi. To samo može ugroziti njegov život.’ I onda sam se našla između dvije vatre kad želite nešto napraviti, a to može ugroziti njegov život. Što tada napraviti? To je nešto s čime ja moram živjeti cijeli život. Možda da sam ipak pokušala, možda bi pristali na otkupninu i možda bi David danas bio s nama.”

U jednom od razgovora, bez obzira na ljutnju, biste li voljeli da taj čovjek bude uhićen?

“Voljela bih da bude uhićen živ. Bio bi dobar primjer za ostale, da se ipak vidi da je civilizacija koju mi njegujemo ipak humana, za razliku od njih.”

“Nije hrabrost odrezati glavu čovjeku koji bespomoćno kleči svezanih ruku ispred vas”

Biste li mu pogledali u oči? Što biste mu rekli?

“Ne znam bi li ga mogla nazvati čovjekom. Pogledala bih ga u oči svakako da vidim ima li tu uopće kakve iskre, neke ljudskosti. Teško je prihvatiti da postoji takva osoba. Čak i da je najneobrazovanija osoba i odgajana u ne znam kakvim uvjetima, opet postoji mrvica ljudskosti koja te sprečava da ozlijediš životinju, a kamoli da naneseš bol jednom bespomoćnom ljudskom biću koje kleči ispred tebe zavezanih ruku. To nije hrabost. Hrabar čovjek će skinuti masku, i sa svojim imenom i prezimenom i stajat će iza onoga što čini. I neće odrezati glavu bespomoćnom čovjeku koji kleči ispred njega svezanih ruku. To hrabar čovjek ne čini.”

Da postoji neko čudo i da nas David može vidjeti kada razgovaramo u ovom trenutku, što biste mu rekli?

“Rekla bih mu da može biti izuzetno ponosan na našu kćer koja je jedno izuzetno malo stvorenje s izuzetno puno percepcije i puno radoznalosti i koja je moj mali David po svemu. Živahna kao on, prelijepa kao on i velikog srca kao on. Tako da znam kad bi mogao nas vidjeti, bio bi ponosan i presretan zbog načina na koji ona odrasta i kakva osoba postaje.”

Cijeli ekskluzivni intervju s Draganom Haines pogledajte u ponedjeljak, 2. marta u emisiji N1 na 1 u 21:30 sati.

Program N1 možete pratiti uživo i putem portala n1info.com.