Srbijanski glumac Predrag Miki Manojlović ni u 69. godini ne razmišlja o mirovini. Upravo u Berlinu predstavlja svoj najnoviji film „O strojovođi koji je tražio ljubav“ njemačkog redatelja Veita Helmera.

Radi se o modrenoj bajci, o azerbajdžanskom strojovođi, kojeg glumi Miki Manojlović, koji preko grudnjaka koji se slučajno zakačio za brisače njegove lokomotive, traži ljubav svog života. Osim neobične priče, film je po još nečemu specifičan: u njemu se ne govori.

Miki Manojlović: Baš mi je i to bio najveći poticaj da radim na ovom filmu. Zato sam i radio. Ovo je vrlo hrabar film. Polu bajka, polu stvarnost.

DW: Rekli ste jednom prilikom kako je Francuska jedina zemlja koja pokušava obraniti „autonomiju duha“. Pritom ste mislili na filmski izraz. Kakva je danas situacija? Je li Francuska još uvijek usamljena u toj borbi za europski filmski identitet? Ili tu i Njemačka u međuvremenu igra neku ulogu?

Manojlović: Pa u međuvremenu su to shvatili i Nijemci iako su u osamdesetima oni bili ti koje je pregazila američka filmska industrija. U osamdesetima je bila velika razlika koje ste filmove mogli vidjeti u Njemačkoj ili Italiji s jedne strane ili u Francuskoj koja se aktivno branila protiv tog vala koji je dolazio s one strane Atlantika i radili su na tom, europskom, filmu. A i dalje mnogi europski redatelji i glumci žele u Hollywood, jer je novac veći. No ja moram reći da ovaj europski novac uopće nije loš.

Daljnji problem je bilo ukidanje kino-dvorana i ti multipleksi u koje kad ulaziš kao da ulaziš u shopping mall. I kad izađeš iz kina tjeraju te da kupuješ. I tako se stvara novi čovjek s novim potrebama. Mislim da je film, i ovo uopće nije pretjerivanje, veliko oružje SAD-a.

DW: Europske kinematografije već odavno međusobno surađuju. U posljednje vrijeme je to i slučaj s kinematografijama iz zemalja nastalih raspadom Jugoslavije. I ove godine se na Berlinaleu pojavljuje nekoliko takvih filmova. Kako gledate na taj razvoj?

Manojlović: Pa to je jedni izlaz. Gledajte, u Jugoslaviji je jedan film, ako je bio dobar mogao imati i do dva milijuna gledatelja. Sad se tržište smanjilo i filmske dotacije su se smanjile. I sada se ta suradnja vraća, što je dobro jer jedino tako se mogu ostvariti neki projekti. Zato možemo kazati da kada je u pitanju područje bivše Jugoslavije nacionalne kinematografije više ne postoje. One postoje samo u okviru koprodukcije.

Ex-yu kinematografija je posljednjih godina u inozemstvu poznata više-manje po jednoj tematici –ratu, iako je od njega prošlo gotovo četvrt stoljeća. Kako to objašnjavate?

Manojlović: Prvo ta neka moda akcionog filma u kojem se na nasilni način napušta svijet, i koja je uvezena iz SAD-a i u što spadaju i ratni filmovi, je ostavila traga i u europskoj kinematografiji. A mislim i da ratne teme na nacionalnim nivoima lakše dobivaju novac. Ako pomislim na sve ratne zločince, one za koje znamo, i one za koje ne znamo, onda postoji osjećaj da ta nekakva pravda nije izvršena i da zato ostaje neka trauma iz rata. I o tome se i govori, rat je tamo još uvijek tema. A ako govorimo o interesu za rat izvana rekao bih da to ima veze s činjenicom da su i oni doprinijeli ratu. Ne toliko koliko mi, ali su ipak doprinijeli. Ja osobno nemam potrebu za ratnim filmovima, ja volim da čovjeka prikažem na drugačiji način.

DW: To je i jedan politički stav. Kako vi gledate na politički angažman glumaca i umjetnika općenito. Eto u Srbiji smo upravo svjedoci jednog takvog procesa.

Manojlović: Naravno da smo i mi politički umiješani. Evo dok se te stvari događaju u Beogradu, ja u Zagrebu igram Kralja Leara u Hrvatskom narodnom kazalištu. I to je politika. Otvaranje HNK u trenutku kada je desnica jaka.

Gledajte, za politiku su potrebni mnogi darovi, a glumci, ako su inteligentni, a ima i takvih, ne mnogo, ali ih ima, prije svega su senzibilni. Oni vide kada se nešto događa. Međutim glumci, i ne samo glumci nego i umjetnici, su i impulzivna bića ali politički djeluju nezrelo. Glumci su na početku prepoznatljivi i zato su svi bili iskorišteni. Devedesetih pa kasnije. Sve stranke su iskoristile umjetnike. A onda Demokrati (Demokratska stranka Zorana Đinđića, op. ur.) kada su došli na vlast su donijeli zakone kojim su uništili kazalište. Oni su išli na tržišnu kulturu, a to ne ide u tako siromašnoj zemlji. Odnos prema kulturi je odredio njihov kasniji poraz. Demokrati ne vole kada čuju takvu kritiku, ali to je tako. Dakle umjetnici se iskorištavaju na početku. A tako će biti i sada. Ne želim ništa mnogo da kažem ali: opozicija sada, ona nema program. Tako da je njihov protest uzaludan. Oni prosvjeduju zbog 31 stvari.

DW:  Spomenuli ste jednom anegdotu kako je vaša baka, Francuskinja, bila ljuta kada je Francuska dala nezavisnost Alžiru i priznala ga. Kako biste Vi reagirali da Srbija prizna nezavisnost Kosova?

Manojlović: Sjećam se toga, baka je bila jako ljuta. Ja ne bih bio ljut da Srbija prizna Kosovo. Drugo, mislim da sa svim greškama koje su pravljene u posljednjih 110 godina sa srpske strane prema Albancima i obratno, sa svim albanskim i srpskim slabostima, politika nasilja nikada ne dovodi ni do čega. To se i pokazalo. Ovo što se sad događa nije kraj. To je never-ending-story. Treba naći neko rješenje, ali ga trenutno nema na vidiku. Teško je to. Ne smijemo zaboraviti da je srpska država tamo stvorena. Mi plaćamo danak kada je u Balkanskim ratovima srpska vojska došla do Drača i radila tamo zločine, pa onda napadi Albanaca na srpsku vojsku krajem Prvog svjetskog rata, itd., itd., dakle imamo tu problem kokoši i jajeta. I onda nasilje Rankovića kasnije. Ništa se ne rješava nasiljem. I zato smo došli do ovoga gdje smo sad.

N1 pratite putem aplikacija za Android| iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter| Facebook|Instagram i UŽIVO na ovom linku.