Kosovo je i srpsko i albansko, naše naslijeđe je zajedničko, poručio je umjetnik Uroš Đurić, uz ocjenu da, trenutno, ipak, ne vidi prostor za kompromis po pitanju Kosova, jer je - po njegovom sudu - odnos snaga, kada je riječ o tamošnjem stanovništvu 9:1.

“Kosovo je danas de jure Srbija, ali de facto nije”, rekao je Đurić za FoNet.

Svoj pesimističan stav kada je riječ o izgledima za postizanje kompromisa potkrepljuje sportskim i životnim metaforama.

“U ovom trenutku vi imate činjenicu da je odnos snaga na samoj teritoriji oko 9:1, po broju stanovnika. Kada igrate fudbal 9:1, vi sigurno nećete moći da postignete nikakav kompromis. Vi u tuči 9:1 ne možete da postignete kompromis”, objašnjava Đurić.

On upravo umjetnost i kulturu vidi kao nešto što Kosovo jako dobro koristi i sebe na taj način promoviše. Kao primjer navod pop zvijezde poput Ire Istrefi i Bebe Redža, ali i veoma zapaženo učešće Kosova na manifestaciji Venecijansko bijenale.

Razgraničenje je za njega “sumanuta ideja”, pa postavlja pitanje – šta se to razgraničava?

“To znači da vi sve vrijeme lažete kada kažete da želite Kosovo u okviru svoje teritorije, da je ono nedjeljivo i cjelina”, primjećuje Đurić.

Istovremeno, ukazuje kako bi Srbija, integrišući kosovske Albance, kojih je, kako procjenjuje, blizu dva miliona, trebalo da im osigura mjesta u parlamentu i neke čelne državne pozicije.

“Da li biste prihvatili da vam Albanac bude premijer ili ministar spoljnih poslova?”, pita Đurić.

On smatra i da je način na koji se vodi put do sporazuma, zapravo, način da se održi zamrznuti konflikt.

“Nikakvog sporazuma suštinski nema i ne može biti dok postoji ogromni vojni kompleks u blizini Urševca – Bonstil”, ocjenjuje Đurić .

On navodi da je riječ o vojnoj bazi strane države na, još uvijek, teritoriji Srbije. A na toj teritoriji, primjećuje on, ne postoji nijedan izvršni organ koji sprovodi zakone države Srbije, nemamo ni vojsku ni administraciju.

On i pitanje da li je za međunarodnu konferenciju ili dijalog povezuje sa američkom vojnom bazom.

“Nas su uspjeli da ubace u crvotočinu vječitog dijaloga u situaciji u kojoj se Bondstil kao činjenica nigdje ne pominje, a za mene je Bondstil ključ cijele priče. Jer da je Bondstil dogovoren 1998. godine svega ovoga ne bi bilo”, smatra Đurić.

Stolica za Kosovo u Ujedinjenim nacijama bi, prema njegovom mišljenju, u praksi značila da je stvorena država i da je međunarodno priznata.

“To bi značilo da smo tu bitku izgubili. To je naša bitka sa samima sobom”, upozorava Đurić i dodaje da kako bismo mogli da zadržimo Kosovo, prije svega, treba da se zapitamo kakvo smo to uopšte društvo?

Referendum o Kosovu za njega nije lako pitanje.

“To vas određuje na 1001 način. Ja mogu da kažem da nisam za Kosovo kao državu, ali moje mišljenje ne znači ništa”, konstatuje Đurić.

On sa Kosova ima i jaka lična iskustva, pa se sjeća 1987. godine, kada je kao mladić tamo boravio i upoznao braću Ljokaj iz Dečana, koji su kao crtači i umjetnici radili na odbnovi srpskih manastira, koju je organizovao Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture.

“Oni su doživljavali to srpsko – vizantijsko kulturno naslijeđe kao dio njihovog habitusa, to se nije postavljalo kao pitanje”, prisjeća se Đurić.

Ističe da se na Kosovu zaista osjeća da život neprekidno traje već 5.000 godina.

“Sličan osjećaj imao sam na Svetoj gori. Posebno zrači i to nije samo mit”, zaključuje Đurić.

Strogo je zabranjeno preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez dozvole. Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad