Selo Golubić u Hrvatskoj prema riječima mještana-povratnika predstavlja primjer za skladne međunacionalne odnose. U tom etnički čisto srpskom velebitskom selu od nekada 500 danas živi između 70 i 80 ljudi.

Vinko Dragičević se u Golubić koji pripada Gradu Obrovcu vratio 2000. godine, pet godina nakon akcije Oluja u kojoj je selo teško stradalo. “Tu sam stalno, svaki dan. Imam stoku, imam blago, imam koza oko 200 komada, imam pčela 60 košnica, četiri krave, imamo svoje domaće proizvode. I prodamo mi to, i jarad, i mlijeko… Proda se sve, nije baš lako, ali ide… Imamo dobar državni poticaj i na blago, i na zemlju…” Zdravo je mjesto, priča nam Vinko, nema vlage, zrak je čist, sviđa mu se što bura često puše. Ima dvoje djece i žena mu je trudna, očekuju sina na jesen, u listopadu: “Lijepo nam je, djeca su mi jako zdrava, igraju se, a često smo i u gradu Zadru, u Benkovcu, svuda. Tako da mi djeca isto imaju šansu vidjeti sve.”

“Tenzije su opale”

Neposredno nakon povratka, kaže Dragičević za DW, bilo je malo problematično, jer nije bilo sigurno kao danas. “Te tenzije su opale u posljednjih dvadesetak godina, tako da sam ja ovdje potpuno slobodan, kao čovjek, kao pojedinac. Nisam primijetio nigdje nikakve probleme. Korektni su prema nama i u službenim institucijama, imamo jednaka prava”, navodi naš sugovornik.

Veli da bi loše vijesti o međunacionalnim incidentima u Hrvatskoj “možda prije trebalo prešutjeti, nego ih emitirati u medijima”. “Nije dobro ako se uvijek priča o nekim sukobima, to se onda prenosi u manje sredine. A mene tu nitko ne dira, meni je stvarno lijepo. Sin mi ima godinu dana, curica ima tri i pol godine i nju sam upisao u vrtić u Obrovcu. Ja živim za svoju djecu. Ne mislim nikada ići odavde, jer bilo kuda da krenem bilo bi mi samo gore. Tu mi je i mama, ona ima 82 godine, i ona pomaže, naloži vatru, spremi jelo, očisti blago, pripazi malo stoku. Imam i čobana angažiranoga, on je s nama veliki prijatelj, nekad on čuva stoku, nekad ja, mijenjamo se. Dakle, ovdje sam sretan, ovdje sam se rodio i ovdje mi je lijepo”, određen je Vinko Dragičević.

Novi početak zahvaljujući turizmu

Milan Veselinović Mićina je u Golubiću živio do rata, gdje je 30 godina radio kao trgovac, a danas se počinje baviti turizmom u rodnom selu. “Poslije ove nesreće, ovog rata, poslije Oluje, mi smo otišli za Novi Sad kao i mnogi drugi. Gore smo proveli desetak godina, snalazili se kako tko, netko se snašao, netko nije. Vrlo mali dio se vratio.” Milan se vratio 2002. sa svojom suprugom i obnovio kuću u koju je sada počeo primati turiste. Ide im, kaže, dosta dobro. Turisti uživaju u miru, a mir je danas, shvatio je Milan, postao skup.

Ukazuje nam da su se u Golubić vratili uglavnom stariji ljudi, jer je mlade vrlo teško vratiti. “Jedan dio se bavi kozarstvom, stočarstvom, a jedan dio se bavi turizmom. Moji žive u Novom Sadu, gore smo se snašli, napravili kuću. Dođu ovamo povremeno ljeti, unučad, sinovi, snahe…” Ocjenjujući međunacionalne odnose u Gradu Obrovcu Milan upućuje na to da postoji zajednička vlast. “S obzirom na sve ovo što se nažalost dešava u hrvatskoj državi, mi imamo ovdje vrlo dobre odnose, međuljudske, međunacionalne. Vidite da je i danas ovdje i gradonačelnik Obrovca, i zamjenik je naš, sa strane srpske zajednice, tako da Obrovac prema meni treba služiti za primjer u Hrvatskoj po pitanju međunacionalnih odnosa.” Ovaj kraj, vjeruje, ima perspektivu prije svega zahvaljujući turizmu. Problem je, međutim, što je jakoteško vratiti mlade ljude u ovaj kraj. “Oni mladi što su otišli, oni su se na neki način već gore adaptirali pa se teže vraćaju, a ne može svatko u turizam i mnogi nisu za stočarstvo.”

Više sahrana nego krštenja

Svećenik Srpske pravoslavne crkve Dragan Božić prije godinu dana došao je na službu u Obrovac. Kaže da nema nikakvih problema niti incidenata, ali naglašava da veliku muku predstavlja manjak stanovništva. “Obrovac je jako ugodno i dobro mjesto za život, ali je demografska slika najveći problem. Nema ljudi, sahrana je uglavnom više nego rađanja i krštenja. A i ovo ljudi što ima uglavnom odlazi zbog ekonomske situacije, jer nemaju perspektive. A s druge strane, što se tiče međuljudskih i međuetničkih odnosa, to je na vrhunskom nivou. Prema meni, u Hrvatskoj je to možda i najbolji primjer. Ja kao svećenik niti jednog trenutka nisam imao problem za ovih godinu dana otkada sam tu”, naglašava Božić.

Gospođa Dara ne želi da joj objavimo fotografiju, niti prezime, očigledno je sramežljiva kada su mediji u pitanju. Ona se u Golubić vratila prije 13 godina kad je još, kako kaže, bilo jako teško: “Kad je čovjek zdrav, onda sve lakše podnosi. Vratili smo se 2006. godine. Onda je bilo baš grozno i pakleno, a sad je malo bolje, malo smo se bolje snašli i što drugo da kažem.” Odlučila se vratiti, jer joj se u Golubić vratio djed i jer im je tu kuća. Djeca su, priča, “ostala gore”, svatko ima svoju obitelj, svoju djecu. Ali ih posjećuju. Ljeti je puna kuća, jedni odlaze, drugi dolaze. “Mora se živjeti, rasporedimo kako možemo, živimo od penzijice, socijale, pa malo od toga, malo zaradimo. Nitko nas ne maltretira, nitko nas ne dira, super je, još uvijek kuću držimo otključanu noću, kao i prije rata. Nikad ne zaključavamo, ne bojimo se i ne strahujemo ni od koga”, kaže naša sugovornica.

U Golubiću je 23. kolovoza održan i dvanaesti po redu međunarodni znanstveni skup “Hrvatsko-srpski odnosi” koji su organizirali Centar za povijest, demokraciju i pomirenje iz Novog Sada i Udruga za povijest, suradnju i pomirenje iz Golubića. Povjesničari su govorili na temu: “Osamdeset godina od početka Drugog svjetskog rata i utjecaj na hrvatski i srpski identitet”, a održan je i još jedan okrugli stol kojem su nazočili i poduzetnici iz Golubića i okolice da bi razgovarali na temu “Umrežavanje subjekata turističke ponude i primjena pozitivnih iskustava za razvoj ruralnih sredina u Sjevernoj Dalmaciji”. U cilju poticanja održivog razvoja, po drugi put je organizirana izložba domaćih proizvoda iz tog kraja.

Profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu Janko Veselinović, koji je aktivan i u politici u Srbiji, idejni je autor održavanja skupa o srpsko-hrvatskim odnosima. Veselinović je također rođen i odrastao u Golubiću, a zahvaljujući tim znanstvenim skupovima, obnovljena je i osnovna škola u Golubiću. Ona, međutim, još uvijek ne radi, jer u golubićkom kraju ima premalo djece.

“Odnosi između građana u dvije države su mnogo bolji nego odnosi između političara. Potpuno je jasno da nas jedna manjina od maksimalno desetak posto ljudi maltretira. To i nisu ljudi nego idioti koji nam zagorčavaju život sve ove godine i ne dozvoljavaju da se normalno živi“, bijesno kaže Veselinović.

Na skupu se čulo i da obrovački kraj ima mnogo potencijala, ali je najveći problem što ima manjak stanovništva, zbog ratova iz devedesetih godina prošlog vijeka. Zaključak je da ukoliko ne bude naseljavanja mlađeg stanovništva, ti krajevi u čijoj su blizini i more i tri rijeke i gdje je odlična klima – nemaju budućnost.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad