Piše: Tomaž Drozg

Slovenija se polako ali sigurno približava jednom od najvećih skandala od svoje samostalnosti – skandalu kad će država izabranima dodijeliti posao vrijedan milijarde, izgradnju drugog kolosijeka pruge Divača – Kopar. Dodjela posla bilo kome u svakom slučaju prouzročit će skandal.

Dok je cijela privatizacija bila sama po sebi jedan veliki skandal, sezona otvorenog lova na milijarde nekad državne imovine, dodjela posla za izgradnju nove pruge bit će samo šlag na vrhu bračne torte između slovenske pretežno “lijeve” politike i negativaca slovenske tranzicije. Pajdaška ekonomija doseći će svoj vrhunac.

Šlampavo tranzicijsko zakonodavstvo omogućilo je da cijela vrsta zlikovaca dođe do vlasništva poduzeća bez ijednog uloženog centa. Većina je taj svoj pohod okončala dezintegracijom i crpljenjem novca iz tih poduzeća, nastale su nepregledne hobotnice povezanih poduzeća i osoba, novac je završio u poreznim oazama, legendarne trgovačke marke su ugašene ili su za bagatelu prodane strancima. Dugove su zakrpali porezni obveznici s ne znamo ni točno koliko, ali svakako s previše milijardi eura. Kad bi barem te milijarde namijenili za “demografski fond” imali bismo dovoljno kreveta u domovima za umirovljenike, a prosječna mirovina bila bi veća za najmanje 200 eura, piše metropolitan.si. 

Gdje je zakonodavstvo bar na silu ograničilo beskompromisnu grabež, grabežljivcima su ruku ponudili politika i sudstvo. Skoro nikome od grabežljivaca nije se dogodilo ništa, bilo je nekoliko iznimki čisto za primjer da ljudi dobiju (pogrešan) osjećaj da se i velikima može nešto dogoditi. Zlikovci su odavno znali s političarima, političari sa sudstvom, tijela nadzora i progona su pak besramno prespavala tri desetljeća. Pretjerani imunitet sudaca, primjerice trajni mandat, je pak ugovor s vragom.

Tko vrti kotačiće države i zašto je dobro znati da to nije (samo) politika?

Novinari često postavljaju pitanja političarima o tome tko su ti koji uistinu donose odluke. Tko su ti koji drže uzde države, tko je ta nevidljiva ruka koja dijeli, vlada i štiti (od progona)? Pronalazimo pojmove kao što su “duboka država”, “stričevi iz pozadine”, “šaptači”, “oteta država”, a zapravo je riječ o običnom lopovluku. Slovenija je nakon tri desetljeća samostalnosti korumpirana do zadnje pore. Jedan srpski prijatelj mi je nakon jednog svog gorkog iskustva rekao: “Vi niste ništa bolji od nas, samo ste navukli bijele rukavice da izgledate bolje.”

Građani lako dobiju pogrešnu predodžbu da novinari ne znaju tko vrti kotačiće države. To je pogrešno. Novinari znaju jako dobro kako idu te svari. Često znamo i konkretna imena, konkretne poveznice između zlikovaca i političara, imamo njihove telefonske brojeve. No ne zovemo ih rado jer ni oni nas ne žele rado čuti, odgovori su uvijek jednaki – “o tome ništa ne znamo” ili “s tim nemamo ništa”.

Nažalost, razotrkivanje je najčešće teško, nemoguća misija, jer ti isti negativci ne vladaju samo politikom i sudstvom nego i medijima. Ne samo medijima kao takvima nego i distribucijskim kanalima, koji su presudna poveznica između medija i čitatelja. Kad neovisni medij počne ugrožavati kartel grabežljivaca, jednostavno mu presjeku priljev novca: povuku oglase, otežaju distribuciju, ako se ni tada ne smirite, pošalju nekakvu dobro orkestriranu inspekciju da vas zaposli na neko vrijeme.

Svi to znaju. I najveći licemjeri, gurui “vladavine prava”, znaju sve o tome jer im povremeno to kažemo u četiri oka. Ne dogodi se, naravno, ništa. U najboljem slučaju to su ljudi s figom u džepu, većinom su čak kooperanti.

Došlo je vrijeme da političari javno priznaju kako u stvarnosti oni ne odlučuju ni o čemu i da su samo servis u rukama pojedinaca koji imaju moć i novac (i samo to ih zapravo zanima), da u pozadini vrte sve pa i kotačiće države. Mnogi među njima u svojim snovima zamišljaju da u rukama drže mač s kojima mogu sijeći glave. S nekoliko telefonskih poziva dogovore si proračunska sredstva, zaustave istrage ili, još gore, zaustave tok novca da nekoga obore na koljena ili čak namjeste progon onih koji im se ne poklone dovoljno duboko. Tim procesima u potpunosti vladaju.

Danas započinjemo seriju članaka o jednom od “nedodirljivih”, Stojanu Petriču. “His way or no way” (bit će po njegovom ili neće biti). Čovjeku koji se vjerojatno ne boji nikoga, osim medija i ljudi koji se ne boje njega. Dobio je oboje istodobno.

Tko je Stojan Petrič?

Neki ga znaju kao dugogodišnjeg predsjednika uprave koncerna Kolektor, uglednoga gospodarstvenika, drugi kao medijskoga mogula koji vlada najvećom novinskom kućom Delom, treći kao slovenskog građevinca koji dobiva posao za poslom, kao čovjeka iz miljea nekadašnjeg predsjednika države Milana Kučana i jednoga od osnivača njegovoga Foruma 21, tijesno povezanog s miljeom Zorana Jankovića. Pripremali su ga čak za predsjednika vlade, ali to je srećom zapelo zbog partijskih frakcijskih borbi. Da, u svim navedenim točkama moguće je prepoznati Stojana Petriča. I u svim tim točkama moguće je prepoznati posljedice njegovog djelovanja.

Poduzeća povezana s njim u nekoliko su godina preko javnih natječaja za sve moguće poslove s državom i državnim poduzećima iz proračuna uzela oko milijardu eura. Milijardu eura od poreznih obveznika. Znate li koliko je to novca? Vašeg novca.

Sad je na redu pohod na drugu milijardu. Vašeg novca. Pohod kakvoga u razvijenoj demokratskoj državi nikad ne bi bilo.

Zaustavimo se na trenutak na Kolektoru

Idrijsko poduzeće Kolektor je 2002. godine postalo potpuno slovensko u vlasništvu više od tisuću dioničara, umirovljenika i zaposlenih. Zvuči fantastično, poduzeće u vlasništvu slovenskih radnika. No kroz desetljeće se pokazalo da je u menadžerskom otkupu Kolektora uistinu sudjelovalo oko tisuću pojedinaca, no većinski dio vlasništva u stvarnosti je dospio u ruke šačice najvidljivijih kadrova iz idrijske skupine, a najveći među njima je naravno Stojan Petrič. Privatizacija je potiho počela već nakon osamostaljenja Slovenije. Od nekuda se još pojavio i čarobni FMR. Tko s njim vlada? Pogađajte!

Kako je točno došao do vlasništva službeno se još uvijek ne zna, nagađalo se uz pomoć zajmova državnih banaka i spretnih odvjetnika. Svog novca nije imao jer ga nije imao otkuda imati, prije toga je dobivao samo plaću, slično kao stotine njegovih kolega u Kolektoru. U Kolektor je došao kao mlad ekonomist s rukama u (praznim) džepovima. Kolektor je osnovan 1963. godine, dok je Stojan još derao klupe u osnovnoj školi. S osnivanjem Kolektora nije imao ništa, za nastanak Kolektora dakle nije imao nikakvih zasluga. Materijalnih dokaza za gonjenje očito nije bilo dovoljno, možda nije bilo ni interesa, nešto se jest malo šuškalo, ali se sve na kraju razvodnilo, piše metropolitan.si. 

Kako bilo, Stojan Petrič je s godinama postao moćan, ali ne i dovoljno oprezan, bolje rečeno: sve manje oprezan. Dojam nedodirljivosti kod mnogih često prouzroči narcističke poremećaje, ljudi se počnu osjećati nedodirljivi i počnu raditi (kobne) pogreške.

Nakon kupnje poduzeća ETRA postao je ipak oprezniji. Nadzorni odbori postaju savjetnici, Nijemci im stvaraju Beirat, savjetodavno tijelo. Nadzornici odgovaraju sa svojom imovinom, savjetnici su pak samo nekakvi rekreativci, koji pomalo savjetuju. Stojanu Petriču su srcu bliži savjetnici, ali se tužiteljstvu i nadzornim institucijama to još nije prosvijetlilo?

Kriminalisti su 2016. i 2017. godine naime ipak stupili u njegove sobe. Riječ je o spornoj kupnji dobrostojećega poduzeća ETRA, kojeg je Kolektor kupio 2010. godine. Policija sumnja da je Stojan Petrič (zajedno s još četiri osobe) kao odgovorna osoba pri kupnji Etre zlorabio svoj položaj, omogućio milijunsku korist poduzećima s kojima je preuzeo Etru i navodno prouzročio milijunsku štetu.

Upravo je slučaj ETRA taj na kojem ćemo graditi buduće priče o Stojanu Petriču, vjerojatno ćemo s tim i započeti. I o stranputicama slovenskoga sudstva. Kad počneš po Idriji pitati o tome i o Petričevom epskom sporu s Edvardom Svetlikom, ljudi te još izdaleka izbjegavaju, zatvore škure na kućama i osjećaš se kao da si u nekom zabačenom sicilijanskom selu. Osjeća se strah. Hoće li o tome konačno progovoriti i Edvard Svetlik? Kažu ti da je Stojan Petrič opasan čovjek, boj ga se. Eh.

Slovenski sudovi i utjecajni pojedinci

Odavde pa dalje govori se o utjecaju ljudi, nevidljivim rukama stričeva iz pozadine, na slovensko sudstvo. Specijalizirano državno tužiteljstvo je u kolovozu 2017. na temelju policijske kaznene prijave zatražilo istragu protiv svih pet osoba radi sumnje na zloporabu položaja i pomaganje u kaznenom djelu u slučaju ETRA. Zahtjev je dospio u ruke sutkinje Okružnog suda u Kopru, koja je u srpnju 2018., dakle gotovo godinu dana nakon podnošenja zahtjeva za istragom, taj zahtjev tužiteljstva odbacila. Tužiteljstvo se žalilo višem sudu koji je predmet vratio okružnom sudu na ponovno odlučivanje. No senat okružnoga suda opet je, zbog protivljenja te iste sutkinje, odbio zahtjev za istragom. Tužiteljstvo se opet žalilo. U ožujku ove godine viši sud je odlučio – istraga će se provesti. Sad je opet na potezu tužiteljstvo da odluči ima li dovoljno materijalnih dokaza za optužnicu. To je tri godine nakon pretresa kuće. Deset godina nakon kupnje Etre. Vrijeme teče. No do zastare je još dovoljno daleko, dovoljno da još uvijek mogu škljocnuti lisice, ako bude takva presuda u ime naroda. Stojan Petrič navodno ne spava mirno. Zbog Etre ili (još) nečega? Može li ga ETRA na kraju stajati posla na izgradnji druge pruge Divača – Kopar?

U tom trenutku u mnogim medijima smo se pitali zašto je slučaj uopće dospio u Kopar te prije svega zašto je (jedna od dvije) istražne sutkinje na koparskom okružnom sudu išla tako jako na ruke Stojanu Petriču? Zašto je odbijala istragu i zašto je viši sud na njoj ustrajao? Je li moguće njezinu odluku pripisati samo stručno neovisnoj sudskoj presudi ili su u pozadini veći interesi? Utjecaji? Zastara? Možda povezanost s osumnjičenikom. Aureola nedodirljivosti?

Još gore: informacije o tijeku postupka koparski sud skriva kao zmija noge. Stupanj dodijeljene tajnosti postupka je neupitno neadekvatan slučaju. Javnost ima pravo znati tko je lik koji je već inkasirao državnu milijardu i rado bi uskoro uzeo još jednu. Neovisnosti sudstva usprkos, netko mora napraviti reda i otkriti tijek sudskih postupaka. Zato što su važni i u javnom su interesu.

Kako Slovenci osjećaju posljedice djelovanja Stojana Petriča?

Ako gornji primjer čitatelja ne uvjeri, jer smatra da ga se to ne tiče, donosimo u nastavku plastičniji primjer kako pohlepa Stojana Petriča šteti slovenskim poreznim obveznicima.

Kao što smo napisali, Stojan Petrič je posljednjih godina postao važan slovenski graditelj. Nekako simbolično uskočio je u velike i prilično istrošene cipele Ivana Zidara. Jedan od ključnih poslova za koji se je natjecao je druga cijev tunela Karavanke.

Svakoga ljeta svjedočimo kilometarskim kolonama pred tim tunelom. Ove godine su izmjerili čak 14-kilometarsku kolonu i najvjerojatnije je bila najduža u zadnjim godinama. Satima i satima u koloni čekaju uglavnom ljudi koji su na godišnjem odmoru, a oni – što zbog loše volje, a što zbog nedostatka bontona – ostavljaju smeće uz rub ceste. Više godina uz cestu prema sjeveru nije bilo ni sanitarija pa možete samo zamisliti kakvim svinjarijama je svjedočilo domaće stanovništvo nakon turističke sezone. A u koloni ne stoje samo osobna nego i teretna vozila. Teretnjaci su velik dio logistike i njima se, nasuprot osobnim vozilima, za svaki sat čekanja trošak prijevoza poveća. Da ekologiju ni ne spominjemo. Mogli bismo reći da nas se to ne tiče, ali logistika je jedan od ključnih generatora slovenskog gospodarstva.

Cijenu za pokrivanje interesa Stojana Petriča plaćaju svi slovenski porezni obveznici

DARS (poduzeće koje upravlja slovenskim autocestama) je raspisao natječaj za izgradnju druge cijevi tunela Karavanke krajem 2017. godine, a u ljeto 2018. posao je najprije dobilo tursko poduzeće Cengiz. Od tada se Petričev Kolektor već četiri puta žalio Državnoj revizorskoj komisiji, nastojeći da DARS Turcima otkaže posao. Vjerojatno su neprikladni ponuđači. A Kolektor jest? Moglo se čuti kako država ne podržava slovenske građevince, da ih čak uništava, a to je daleko od istine. Slovenski građevinci nemaju referenci za izgradnju tunela. Nema je ni Stojan Petrič pa se zato za izgradnju druge cijevi povezao s turskim poduzećem Yapi Merkezi i predao jednu od najskupljih ponuda. Prema pričama, Turci su pobjesnjeli jer su ih slovenski partneri pri podjeli plijena htjeli oderati do kosti te je cijena upravo stoga bila previsoka.

Pritužbe, poglavito Kolektora CPG, ali i Gorenjske gradbene družbe, pomakle su izgradnju druge cijevi za najmanje dvije godine. Toliko dugo već grade Austrijanci, koji su raspisali natječaj istodobno kad i Slovenija. Sa slovenske strane je, pritom, zahtjevniji geološki sastav tla. Cijena pritužbi ne mjeri se samo vremenski nego i u novcu. Konačna cijena se, naime, u odnosu na prvotnu ponudu povećala za 10 milijuna eura, na gotovo 100 milijuna eura. Stojana Petriča to vjerojatno ne zanima, trošak će plaćati porezni obveznici. Da, Petričev osjećaj da mora biti sve po njegovome, porezne obveznike je do sada stajao 10 milijuna. I kao obično nikome se neće dogoditi ništa. Pravno je vjerojatno sve u redu, ali je li moralno?

Možda prema sjeveru kroz Karavanke putujemo rjeđe jer vjerojatno češće putujemo prema moru. Primorska autocesta je svake godine sve više opterećena, ali ne samo zbog tranzita turista nego zbog teretnjaka koji voze prema Luci Kopar. Država se zato pod svaku cijenu trudi za izgradnju željezničke veze Kopar-Divača. Prijevoz tereta željeznicom bio bi poželjan ne samo zbog veće sigurnosti, nego je i prihvatljiviji za okoliš. Vrijeme je pri izgradnji drugog kolosijeka iznimno važna komponenta. Zavlačenje može imati teške posljedice, gubitak europskih sredstava, a da o šteti nanesenoj Luci Kopar ne govorimo. Pogotovo ne o tome kakve teške nesreće se događaju na primorskoj autocesti, prenapučenoj teškim teretnjacima; jedna od takvih srceparajućih dogodila se baš prošlog tjedna. Grubo rečeno, igranje sa zavlačenjem nije samo igra s vremenom i novcem, nego i sa životima.

Milijardna ambicija Stojana Petriča

Nakon što je polomio zube na Karavankama Stojan Petrič je ljestvicu postavio još više. Propali 100-milijunski posao izgradnje druge cijevi tunela kroz Karavanke sad mora nadoknaditi s državnim poslom vrijednim milijardu – novom prugom Kopar-Divača.

I tu se povijest, naravno, ponavlja. Nakon prvoga kruga, kad je državni 2TDK smanjio broj izvođača za koje je ocijenio da su sposobni graditi drugi kolosijek, Petričev Kolektor se opet žalio. Vjerojatno je nekad u društvu hvalisavo izjavio da će se žaliti sve dok na kraju ne dobije posao. I ovog puta Kolektor CPG nastupa u konzorciju s Turcima, budući da reference za izgradnju tunela i dalje nema. S pritužbom je uspio isključiti neke izvođače, ali nikako ne ključne. Ostali su, naime, turski Cengiz, koji već gradi drugu cijev tunela kroz Karavanke, te tri kineske kompanije, koje su poznate po niskim cijenama. Kako god, ako su se pritužbe pri 100-milijunskom poslu nizale jedna za drugom, usudim se nagovijestiti da će ih za posao vrijedan milijardu biti još i više. I u ovom slučaju će se rok za dovršetak izgradnje (predviđen za 2025. godinu) očito pomaknuti. A to Stojana Petriča najvjerojatnije uopće ne zanima, cijenu ćemo plaćati mi, porezni obveznici. Također, ako izgubumo europska sredstva, to Stojanu Petriču ne znači ništa. Posao pripada njemu. Ako ga ne dobije, šteta ga vjerojatno uopće ne zanima.

Koristi provjerenu taktiku dokazivanja da su drugi ponuđači neprikladni za izvedbu radova. Posao mora dobiti Kolektor, inače će biti loše. Pripomoći će novine Delo koje će o tome dosljedno izvještavati. A što ako je neprimjeren ponuđač upravo Kolektor? Ili barem dok je na njegovom čelu i najveći pojedinačni dioničar Stojan Petrič?

U nastavku ćemo pokušati odgovoriti s kakvim se vezama u ovom slučaju koristi Stojan Petrič.

Kako glatko i na koji način teče komunikacija između Stojana Petriča, ministra za infrastrukturu Vrtovca iz stranke Nova Slovenija (NSi), kakvu ulogu imaju pri tome Marko Pogorevc, nekadašnji ravnatelj policije, koji navodno orkestrira tu komunikaciju, i Robert Ilec, generalni tajnik NSi? Vjerojatno su pri tome jako oprezni, koriste Signal i Telegram, prisluškivanje je praktično neizvedivo, poruke se izbrišu same čim se pročitaju. Ništa od toga ne tvrdimo, samo pitamo. To je naša zadaća, naše poslanje.

Petrič se vjerojatno jako zbližio s NSi, vjerojatno zbog iznandne preobrazbe svjetonazora, a ne zbog željezničke pruge. Niti zbog toga što NSi upravlja ministarstvima za infrastrukturu i DARS-om. Ta manira poznata je još iz Zidarovih vremena, kad ga je vozač nakon mise u katedrali vozio ravno u Murgle (kvart u Ljubljani u kojem živi Milan Kučan, op. p.). Spomenuo bih na ovom mjestu još nekoga, ali ima u ovom trenutku i previše briga zbog svojih problema u Bjelorusiji, iako ga ponekad samo pošalju na izlet na Bled, gdje ga potom malo operu s hladnom vodom.

Kakva je poveznica Petriča s direktorom državne 2TDK, koja će graditi drugu prugu, Dušanom Zorkom, nekadašnjim direktorom Pivovarne Laško? Prema van se čak govori da su u sukobu, ali što je lakše nego odbaciti pitanja o čovjeku s kojim si u sukobu? U stvarnosti je upravo Dušan Zorko bio taj koji je kao predsjednik uprave Pivovarne Laško 2015. godine prodao novinsku kuću Delo Petričevoj tvrtki FMR za simboličnih 7,3 milijuna eura. Na osnovu koje procjene vrijednosti, zašto bez međunarodnog javnog natječaja? Delo je tada vrijedilo najmanje tri puta toliko, sigurno bi se našao i neki strani strateški medijski investitor i Delu bi danas išlo bolje, a s njim možda i drugim medijima.

Stvarno me zanima je li Zorko pročitao etički kodeks 2TDK? Ako jest, Kolektor bi pod Petričem jako teško dobivao poslove pri izgradnji druge pruge. Je li Dušan Zorko potom još primjeren za direktora 2TDK ili je već prešao prag sukoba interesa? Prosudite sami. Lijepa družina, Amerikanci bi rekli “dečki za milijardu dolara”.

Stojan Petrič i mediji

Svaka utjecajna osoba dobro zna koliko je važno imati utjecaj na medije. A kako bolje osigurati utjecaj nego s kupnjom najvećeg dnevnog lista u državi, zapravo dvaju najvećih! I uz to dobiti još tiskaru i distribuciju. Da slika bude potpuna, uz sve to još dva od deset najvećih mrežnih portala u državi. A dobiješ ga napola besplatno pa uz to još cijeli niz nekretnina i zemljišta u centru grada. Kome bi to probudilo želju da nešto lijepo objavi, teži tip više voli opciju da ima mogućnost nešto ne objaviti. Ako se dogovoriš s drugim sličnim tićima, kojima su za vratom puhali mediji, postane medijski prostor gotovo potpuno zatvoren. Istina umre prva, sloboda govora odmah nakon nje.

Sjećam se pisanja medija iz 2015. godine i navoda Stojana Petriča: Kolektor Group nije kupio Delo, Stojan Petrič nije kupio Delo. Jest zato FMR koji se može baviti s takvim djelatnostima. Kao da nije posve jasno tko stoji iza FMR-a, tko s njim vlada, Petrič je u trenutku kupnje Dela bio prvi nadzornik FMR-a i još uvijek je predsjednik uprave. I kao da ne sjedi u savjetu Dela ili mu čak predsjedava? Kako bilo, veselili su se svi, uključujući zaposlene, jer je bilo pozitivno to da vlasnik nije imao financijskih problema. Veselili smo se i mi u drugim medijima jer smo naivno vjerovali da je u slovenski medijski svijet ušao netko s kapitalom, s mnogo kapitala. S vizijom. Kad bi govorio da će dodatno ulagati u medije, dosegli smo skoro granicu blaženosti. Kao da će, ako mu ne daju Delo, investirati u druge medije. Kardinalna pogreška. Cilj je bio posve drugi, kako se pokazalo.

A to, pokazalo se ubrzo nakon kupnje, nije značilo ništa dobro ni za najveći novinski medij. Zbog niže naklade, što je opći trend u tiskanim medijima, Delo je s novim vlasnikom otpustilo najviše novinara u povijesti lista. Poznata novinarska imena, koja su krasila naslovnice i kolumne gotovo kultnog medija, svaki su drugi petak jedan za drugim dobivali otkaz. List je postajao sve lošiji i danas je samo još blijeda sjenka, ako ne i karikatura nekadašnje tvrđave slovenskog žurnalizma. Ponekad se čini kao da ga vode Stanlio i Olio, a ne štićenici vrhunskoga poduzetnika. Treba biti iskren, to je bila već druga kardinalna pogreška pri promjeni vlasništva Dela. No prvi su barem platili poštenu cijenu.

Pitanje za Dušana Zorka. Od kuda vam ideja da je cijelo Delo sa svom imovinom vrijedno samo 7,3 milijuna eura? Možemo li vidjeti procjenu ovlaštenoga revizora ili procjenitelja? Zašto je za prodaju izabran upravo FMR? Zašto nije bio objavljen međunarodni natječaj? Netko je bio oštećen, netko je stekao imovinsku korist, jesu li barem porezi bili odmjereni po realnoj tržišnoj vrijednosti? Ili je to bio još jedan projekt na račun poreznih obveznika? Samo pitamo.

Potpun nadzor nad distribucijom medija

To je samo jedna medijska prevara Stojana Petriča, postoji i druga. S Delom je naslijedio i distributera Izberi. Mnogim tiskanim medijima je laknulo, konačno je došla alternativa iscrpljenoj Delo prodaji u vlasništvu DZS pod nadzorom lika iz slične priče – Bojana Petana, koja je 2017. godine radi nesmiljenog crpljenja sredstava bila tik pred stečajem pa su drugi mediji zamalo ostali bez zarađenog novca. Prebjegli smo Petriču na distribuciju Izberi.

No ove godine je Petanova Delo prodaja konačno završila u stečaju. Kakvo iznenađenje, početkom prošle godine u tišini Petričevo Delo prepustilo je manjinski udio u Izberi Dnevniku i Večeru. Dečki kojima se ne može ništa dogoditi, iako ih udružuju opsežni dosjei u Nacionalnom istražnom uredu slovenske policije, koncentraciju su naravno zaboravili prijaviti Agenciji za zaštitu konkurencije (AVK). Jedan od većih izdavača prijavio je slučaj Agenciji još u rujnu prošle godine, u srpnju ove godine rano ujutro na vrata Petriča, Petana i Hakla pozvonili su istražitelji AVK; kakav će biti rezultat kućnih pretresa još ne znamo, ali nalozi za kućne pretrese u načelu se nikad ne izdaju bez dobrog razloga.

Ako se ispostavi da su prijavitelji bili u pravu, kazna za sve prekršitelje bit će u milijunskim iznosima. Možda čak i nekoliko desetaka milijuna. Dobro ste pročitali, prijavitelj nije jedan. Na kršenje konkurencije Agenciju je upozorilo i Ministarstvo kulture jer ih je zabrinulo da se s djelovanjem protiv zdrave konkurencije na medijskom tržištu automatski ne dogodi i ograničavanje slobode govora i tiska, što je već ustavna kategorija. Tom zločinu, o kojem često znaju govoriti razni licemjeri, na njihovu žalost nije kriv Orban. To ne tolerira nijedna razvijena demokratska država. Pogotovo ne institucije EU, grijeh protiv zdrave konkurencije i slobode govora i tiska spada među najteže grijehe. Prekršiteljima se ne piše dobro, kazne su zato drakonske.

Ako budu slovenski sudovi, istražna i nadzorna tijela opet previše servilna prema zlikovcima, sve skupa će otići pred europske institucije i sudove. U to mogu biti sigurni.

Možda samo treba upozoriti Dušana Zorka i vladu da nešto pročitaju o tome, kad budu razmišljali, tko je prikladan za izvođača radova na drugom kolosijeku pruge, koju financiraju porezni obveznici i za koju se očekuje izdašno povlačenje europskih sredstava. EU neće biti oduševljena ako njezin novac završi u rukama nekoga tko je u kaznenom postupku i ograničava slobodu govora i tiska, dakle krši ustav. Priča o prikladnosti izvođala radova dobiva tada novu dimenziju.

Opasno je, dosita je vrlo opasno, ako tako utjecajni ljudi vladaju još i medijima. Pogotovo ako još u svom životu nisu proučili poglavlja o etici i moralu. Mediji, naime, predstavljaju korektiv društva, brinu za njegov razvoj i razinu demokracije, koja je ovih dana itekako na kušnji. Kako, naime, mislite da su izvijestili u Delu kad je Kolektor CPG već četvrti put uložio žalbu na odabir izvođača radova druge cijevi karavanskog tunela ili o kućnim pretresima u slučaju ETRA i mnogim otpuštanjima u vlastitom poduzeću? Mislite da su novinari stvarno mogli izvještavati vjerodostojno, kritično i u javnom interesu, kako nalaže etički kodeks novinara? Mislite li da su uopće izvijestili o pretresima istražitelja Agencije za zaštitu konkurencije u svojoj vlastitoj kući? Nisu. Vjerojatno se nisu zapitali za kojeg su vraga sve te silne marice ispred Delovog nebodera i zašto u njih unose fascikle iz katova gdje je smještena uprava. I ta će priča dobiti nastavak.

Kolektori, građevinski poslovi, mediji. Nekada smo takve poduzetnike zvali tajkuni. Ljudi koji imaju svega dovoljno, ali bi htjeli imati još više, pa im se ponekad i zalomi.

Po Idriji se navodno govori da Kolektoru ne ide dobro. Kriza u automobilskoj industriji je navodno dobro načela njegovu financijsku stabilnost. Navodno, ako Kolektor ne pobijedi na natječaju za izgradnju nove željezničke pruge, možemo očekivati čak i slom slovenskoga giganta. No to vjerojatno više brine stanovnike Idrije nego Stojana Petriča. Ako je bilo išta istine u članku koji je objavljen u reviji Denar 2018. godine, Stojan Petrič se ne treba ničega bojati jer je “njegov” novac daleko i na sigurnom. Ako su točni navodi revije Denar, samo u razdoblju od 2014. do 2017. godine neka društva iz grupe Kolektor su sve skupa, s 239 različitih naloga, prebacile u Bosnu i Hercegovinu, koja se računa za poreznu oazu, oko 35 milijuna eura.

Oni koji bi Stojanu Petriču morali postaviti ozbiljno pitanje su i mali dionirači FMR-a i Kolektora. Na ovogodišnjoj skupštini, iako je održana dugo nakon kućnih pretresa, predsjednik uprave FMR-a prešutio je probleme s prijavama Agenciji za zaštitu konkurencije. Da im hipotetski može uslijediti višemilijunska kazna i druga ograničenja, da u tom slučaju slijede i druge višemilijunske tužbe za naknadu štete, da financijske reference nužno neće biti više takve kako ih predstavljaju u ponudama na natječaje i da će tada neki od konkurenata upravo Kolektor označiti u žalbi kao neprikladnoga za izvođenje posla vrijednog milijardu eura i da sve to skupa može dovesti do propasti tog posla, piše metropolitan.si. 

Kad će se onda dogoditi skandal?

Skandal će biti, ako će stojan petrič, pisano s malim slovima zbog simboličke razine, usprkos svim poznatim činjenicama dobiti posao izgradnje drugog kolosijeka. Skandal će biti također, ako ga ne dobije jer će to za Kolektor značiti financijski slom. Potop Idrije bit će teži, kao što je bio potop rudnika živoga srebra. Skandal je dakle neizbježan.

Kao što su neizbježni i nastavci ove priče. ETRA za početak. Ovo je bio samo predug, a opet kratak uvodnik u iduće nastavke ove priče.

(sa slovenskog preveo: Ilija Jandrić)

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad