Gost Pressinga s Dubravkom Merlićem bio je režiser Dalibor Matanić.
Režiser ste filma “Zvizdan” ali i scenarist. Koliko dugo ste pripremali scenarij?
Sigurno jedno 5-6 godina smo mi razrađivali temu. Sarađivali smo s jednim engleskim scenaristom, s nekom pomoći iz Njemačke i Francuske. Tako da smo dosta bili po Italiji, Njemačkoj i jako smo stvari studiozno uzeli.
Jeste li još na nekim segmentima filma na takav način radili? Jeste li sarađivali s inostranim partnerima?
Nama je bilo bitno zatvoriti financijsku konstrukciju. Zbog tematike nam je Srbija bila najprirodniji koproducent, a isto tako i Slovenija. U slučaju zemalja iz ove regije nema nikakvih kompromisa.
pročitajte još
U smislu da sam htio Marka Brdara koji je slovenski direktor fotografije, da sam htio raditi s Mirom Banjac.
Nema onih situacija kad dolazi Njemačka koprodukcija koja diktira svoje ljude i promjenu priče. Nema nikakvog čačkanja po temi. To je nama bio uslov.
Koliki je na kraju bio budžet bio?
Ispod milion eura. Negdje oko 900 i nešto hiljada eura. U Evropi oni ipak barataju višemilionskim budžetima.
Ne vidi se da je film jeftin što daje nadu da je moguće za male novce napraviti kvalitetne stvari.
Već dugo Ankica i ja radimo filmove. Od prvog filma nam govore da radimo filmove koji izgledaju 3 puta skuplje. Po meni je puno bolje snimiti film za male novce nego kukati da se nema novaca.
Tvrdili ste u jednom intervjuu da ste se odlučili za ovaj film jer vam je dosta mržnje na Balkanu. Nalazi li je se na ovom prostoru više nego na drugim prostorima?
Mislim da se ta vrsta koda mržnje može naći svagdje danas samo on ima svoje historijske mijene. Bivšu Jugoslaviju zovem močvarom. Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, Domovinski rat ostavljaju mulj netolerancije i prozivanja drugačijih.
Zato sam rekao da s ovim filmom hoću zaustaviti historiju. Jer po meni historija stalno ide u krug. Ako se nastavi ovako za 30-40 godina neće biti dobro. Sada se razvija nova generacija koja se nije ni rodila za vrijeme Domovinskog rata, a već jako hejtaju i jako prozivaju druga krvna zrnca. Druge religije i drugačije seksualno opredjeljenje, a uskoro i susjeda. Mislim da su ljudi s takvim stvarima previše opterećeni. Imao sam u familiji slučaj miješanih brakova gdje se ljudi rastanu radi politike, a ne ljubavi i malo viših stvari.
Na koji način ste se odlučili scenaristički sve uobličiti? Riječ je o tri priče, tri ljubavi, a uvijek su u centru Srpkinja i Hrvat.
Išao sam testirati snagu filma. Mislim da se danas previše oko filma smatra pasivnim. Ja ga ne smatram ni klaunovskim državnim elementom niti zabavljačkim, ali mislim da je bitno da bude aktivan.
Svaki put kada se historija ispriječi paru koji je u ljubavi ja zaustavljam film, dajem priliku novom paru 10 godina kasnije. Tih 10 god nije bez razloga.
Koliko je bitna kategorija opraštanja?
Mislim da su se te stvari zaboravile zbog stvari koje su se događale. Saosjećanje, opraštanje i tolerancija. Ista je stvar i u Srbiji i drugim zemljama. Dizanje zidova, čišćenje zemlje od drugačijih da ih nema – to vodi u jednu jako tužnu zemlju. Onda će uvijek ovi krajevi ostati jedna tiha, nebitna sredina.
Ima li filmova koji u ovoj regiji prizvode mržnju?
Film je na sreću skup sport. Jako skup segment umjetnosti. Ono što je uništilo domaću kulturu je film 90-ih koji je bio nemušt i pun autocenzure i što je imao izljeve koji su bili bliži debilani nego mržnji. Mislim da je preskup da bi se neko upustio u takve propagande.
To se događa u svim ostalim segmentima kroz medije, internet, ali umjetnost je preskupa. Dobra stvar u Hrvatskoj je što je ta politička opredjeljenost postala nebitna. Svima je želja napraviti dobar film.
Vaš film je i prije prikazivanja izazvao dosta reakcija. Ušli ste u polemiku s Ninom Raspudićem jer ste rekli da će na ovaj film reagirati oni koji mrze. Je li to bio neki promidžbeni štos?
Ovaj film je test. Konfrontacija ljudi koji pristaju na takav kod netolerancije i zato oni koji mrze će se morati suočiti s filmom. Oni koji su sposobni oprostiti mislim da će voljeti film.
Zašto se baš Raspudić našao pogođenim?
Mislim da nije. Mislim da i on zna voljeti negdje duboko u sebi. Ljudi moraju vidjeti film da bi vidjeli poantu. Najtužnija stvar je što su tokom snimanja neki ljudi bili u historijskim tišinama.
Snimali ste ovaj film u mitskom prostoru mlađih filmaša – na području Dinare, Zagore. Je li to svjesno jer je to opor kraj?
Ušao sam u selo na preporuku prijatelja ratnog veterana. To je jedan širi kraj koji je simbol rata.
Kako reagirate na optužbe da je snimanje u tom kraju jedan urbani rasizam?
Meni je u zadnjim filmovima grad postao nezanimljiv za snimanje. Gradovi gube kulturni identitet.
Bilo mi je bitno suočiti tragediju i traženja snage baš u priorodi. Ljudi koji rade filmove, a ne vole ljude sa sela, mislim da se nisu zaslužili baviti filmom.
Ima li aktualna vlast više sluha za kulturu od prethodne?
Ne.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od režiranja filmova?
Ne.
Očekujete li da “Zvizdan” uđe među 5 nominiranih za Oscara?
Borit ćemo se. Imamo najviše šanse do sad.
Strahujete li od povratka HDZ-a na vlast?
Ne.
Namjeravate li Ninu Raspudića lično pozvati na projekciju filma “Zvizdan”?
Ne znam.
Vaš film je trilogija o tri para i uvijek je riječ o Srpkinji i Hrvatu. Mogu li gledatelji koji ne znaju po imenima ko je ko percipirati film na pravi način?
To je bitna stvar za promišljanje samog filma. Slično sam radio i na kratkom filmu ‘Tulum’ da se uopće ne govore nacije, da se makne od tih šablona. Ne volim te ‘turističke filmove’ koji sve objašnjavaju.
Nebitno je koje su nacije, bitno je da postoje tenzije i zašto ne može doći do opraštanja. Komotno se mogu izvrnuti nacije…
Koliko je ljudi vidjelo film u Cannesu?
Mislim da je vidjelo oko 4-5 hiljada. Prva projekcija je bila divna kada imate standing ovation. Tokom fima publika je bila vrlo fokusirana. Čim je prva projekcija prošla, odmah je na drugu bila navala.
Kakve su bile reakcije žirija?
Oni su se tukli ko će nam dati nagradu. To je bila ludnica. To je total film koji ima sve elemente koji oni traže. A bitno je i što je film izazvao emociju. Imao sam reakcije od Meksika do Šangaja.
Najavili ste napad na Ameriku. Imate li inostranog distributera ili ne?
Imamo agenta koji je i prije Cannesa prodao film u jako puno zemalja i sada se prodaje stalno. Francuskog distributera imamo, koji su divni ljudi, Imamo apsolutno širok dijapazon distribucija. Amerika se najteže otvara. Regionalno se otvaramo kroz festivale.
Kada se prikaže film u Puli kakav je plan za Hrvatsku?
Pula je divna za prikazivanje filma. Ta publika gleda filmove do kraja. U septembru bi išli u Hrvatsku distribuciju.
Kako sada ide procedura za Oscara? Kako to ide?
Procedura je vrlo zastarjela, ali ljudi iz inostranstva su nam rekli da imamo te neke stvari koje su bitne. Nagrade u Cannesu, genijalne recenzije, interes distributera i interes festivala.
Kada se donosi odluka?
Početkom jeseni. Imamo sve te elemente koje je malo koji film imao u zadnjih 20 godina.
Najviše se panike izazvali plakatom za Fine mrtve djevojke. To je razljutilo crkvu i vjernike. Na kraju je plakat uklonjen. Jeste li morali na to pristati?
Mi nismo imali nikakvu ingerenciju oko tog plakata. Plakat je maknut i onda su stavili plakat koji sam ja htio od početka. Sjećam se da su kasnije dolazili ljudi koji se deklarirau kao ekstremni vjernici koji su došli pogledat predstavu. Kad su pogledali predstavu rekli su ”ovdje nema ništa”.
Jesu li vas uzrujale optužbe da kad se rade takve teme da je to poticanje bratstva i jedinstva?
Pa ja sam prvi protiv Jugoslavije jer je bila nakaradna tvorevina. To kad kažete onda sebi maknete te ekitete. Mislim da se klinci uče etiketizirati s tim jugonostalgičarstvom, a da uopće ne razumiju o čemu je riječ. Ja nisam ni lijevo ni desno nego iznad.
Imali smo nedavno polemiku oko igranja Elementarnih čestica. Kako ste to doživjeli?
To je krajnja glupost. To je jedna humana knjiga. To da se radi problem oko takvog djela i općenito da se pokušava zabraniti nešto je vrlo hrabro od jednog političara. Po meni bi mogli umjetnici tražiti da zabrane rad nekim političarima zbog štete po Hrvatsku.
Na koga mislite?
Župan je bio neki dolje koliko sam shvatio. Politika se previše miješa u umjetnost jer umjetnost mora analizirati politiku.
Biste li ikada radili išta s karikaturama poslanika Muhameda i treba li to izbjegavati?
Ja sam za totalnu umjetničku slobodu. Pažljiv sam tu jer mislim da se umjetnost i religija dotiču po nekoj duhovnosti. Objavljivati samo radi provokacije mislim da je to štetno.
Klizi li Hrvatska u mračne devedeste?
To je najopasnija stvar da se nema edukacije za klince nego je počeo ogroman rascjep. Ako se nastavi ovako nešto loše se mora dogoditi. Toliko vidimo izljeva mržnje i optužbi i nezajedništva. To je super za film, ali loše za svakodnevnicu. To su opasne stvari, a za to su političari krivi. Nisam čuo ni jednog političara da poziva na toleranciju ili sam čuo pa ne vjerujem.
Ima li tu odgovornosti intelektualaca i umjetnika?
Mislim da je cijelo društvo… Sjećate se 90-ih kako su svi povinuli rep. Bitno je govoriti o tome. Mislim da su Hrvati dobri ljudi, ali ih zalude mediji, politika čak i religija. Ovo treba biti dosadna, mirna, ugodna, tolerantna zemlja.
Ne da se kreće u tu zemlju koja postaje mala gdje su svi drugačiji problem. Nema više Srba, gejeva… Onda će se dogoditi da će se svi drugačiji očistiti i što onda? Onda ide Purger na Dalmatinca i doći će do porodice. To je kod mržnje.
Baš ove godine toliko se hrani i u modi je mrziti a to ukazuje na vlastitu frustraciju. Ja kažem da je to stado ovaca – samo da ne postane stado ovaca koje diže zieg heil.
Kako gledate na Frljićev performans u Rijeci?
Vidim ideju da on ukazuje na te neke nepravilnosti. Meni je ovoga bitniji dijalog. Najgora stvar koju sam vidio jest kada je jedan nogometaš imao pozdrav koji aludira na nacistički. Ali sam čuo da je isti predsjednik tog nogometnog društva rekao da, zašto nije HNS naplatio njemu kaznu, a ne samo FIFA, pa nećete 2 puta kaznu za parkiranje naplaćivati. Tu zemlja gubi.
