Ela ide u Njemačku. Almanija, kako se kaže na arapskom, jedna je od prvih riječi koje je naučila. Putuje već dvadeset dana. Toliko nije spavala u krevetu, a njena majka kaže da je dva puta uspjela da je okupa. Ova i brojne porodice sa djecom, prolaze kroz isto, a bježe iz istog razloga.

“Bombe. Nema struje, nema vode. Djeca se boje da izađu napolje”, priča o tim razlozima Amani Hasan iz Sirije.

Ona ide kod svog supruga koji je u Austriji. Svi njeni pobjegli su iz Sirije, ali porodica ove žene je ostala. Boji se odmazde i ne želi da ih dovede u opasnost. Zato je kameri okrenula leđa.

N1: Kako je njoj u putu? Gdje spava, kako je hranite?

“Na ulici. Ne postoji bezbjedno mjesto za spavanje, ni za sjedenje. A ostaćemo dugo na ulici dok dobijemo dokumenta”, kaže.

Jedna porodica iz Afganistana na putu je čak dva mjeseca. Hamidovu suprugu, koja je u petom mjesecu trudnoće i dobila je bolove, odveli su ljekari. “Trudna je i ne može više da hoda. Od sinoć oko deset do sedam ujutro je hodala”, priča on.

Ljekari kažu da sve trudnice osjećaju posljedice puta, a sve porodice da su najveću dramu doživjele na samom početku – od Turske do Grčke obale, jer je to i najopasnija dionica.

“Naš brod se polomio”, priča Amani, koja dodaje da je među njima bila i dvanaestoro djece.

“Naš brod se prevrnuo zbog talasa. Davili smo se. Neko je umro, znate. Otac djece, i jedno dijete koje je bilo sa nama, u našoj grupi od Turske do Grčke. A to je samo prva zamka na putu, početak puta i neko je umro, a dijete se udavilo”, kaže Abdul Ahmani iz Sirije.

Strašan početak puta koji bi da pređu što prije, ali su u Preševu gužve tolike da mnoge porodice čekaju na ulici i po nekoliko dana. Majke kažu da im je lakše sa bebama nego starijom djecom, jer one mogu da spavaju svuda – i u redu za hranu.

Više o tome u prilogu Gordane Bjeletić: