Autobusi dalje ne idu. Granični prelaz Bapska posljednja je stanica za izbjeglice u Srbiji, koje iz autobusa pravo idu – kod ljekara koji tu volontiraju. Bolesti i povrede sastavni su dio njihovog putovanja.

Put od parkinga do granice ovi ljudi prevaljuju sa osmijehom. Cilj je blizu, ali neki od njih više ni ne znaju koju granicu tačno prelaze. Pred samom granicom se formiraju kolone od po najviše trideset ljudi, a gužvi više nema.

Za razliku od prethodnih dana, prelazak izbjeglica preko graničnog prelaza Bapska mnogo je bolje organizovan. Njih zaustavljaju volonteri na liniji koja razdvaja dvije zemlje i objašnjavaju im uputstva kako da dođu do izbjegličkog kampa koji se nalazi nekoliko kilometara dalje sa druge strane.

Ipak, ove ljude jedna stvar najviše zanima, a Kuba, filmski reditelj iz Češke, tu je da im je saopšti. “Ako želite da ostanete u Hrvatskoj, uzeće vam otiske prstiju. Ali – ako želite da odete u drugu zemlju, neće biti otisaka prstiju”.

Sa linije koja razdvaja dvije zemlje hrvatski policajci ove ljude sprovode u autobuse koji ih vode u organizovani izbjeglički kamp. Mnogi od njih su posljednji put u krevetu spavali u Turskoj, ali najviše ih je obradovala vijest da će imati toplu vodu.

Nekoliko desetina volontera iz Češke praktično kontrolišu ničiju zemlju na ovom graničnom prelazu. Njihov koordinator, dvadesejednogodišnji student Vojta kaže da su oni tu jer se stide politike svoje države koja se priklanja mađarskom stavu prema izbjeglicama. Njega, ipak, čudi kako na Bapskoj nema praktično nijednog volontera iz Srbije.

“Zaista sam zbunjen. Nismo vidjeli skoro nikog iz Srbije, a pokušavali smo da kontaktiramo razne organizacije. Ne znamo razlog, ali ovdje ih nema”, kaže Vojta.

Ali češki aktivisti ne čekaju pomoć. Oni ove ljude dočekuju, pomažu, a kažu da im je najljepši dio kada ih isprate.