Apsolutno sam ubijeđen da Slobodan Milošević nije bio ratni zločinac i bila mi ja čast da sarađujem sa njim, izjavio je bivši predsjednik Crne Gore i Savezne vlade Momir Bulatović gostujući u Pressingu N1 televizije.

“Naravno da žalim zbog ratova ali se ne osjećam lično odgovornim. Pokušao sam sve. Svu svoju pamet i želje sam uložio u to da do toga ne dođe, a kada je došlo da se završi”, istakao je Bulatović i dodao da mu se čini da generalno nigde nije napravio neku veliku grešku.

On je bio jedan od učesnika pregovora u Dejtonu, a na pitanje kako se dvije decenije kasnije osjeća i šta mu prvo padne na pamet kad pomisli na to, ističe da sa jedne strane osjeća da je urađeno nešto značajno i dobro jer je zaustavljen rat a sa druge strane je osjećaj da je to moglo biti urađeno i ranije i da je moglo biti mnogo manje prolivene krvi. “To je ono što vas opterećuje. Morate da provučete žrtve kroz glavu poslije 20 godina”.

Kaže da je pored intimnog dnevnika, tokom pregovora u SAD snimao lične zapise i da mu je bilo potrebno dosta godina da ih ponovo presluša: “Ima najviše straha, hrapavog glasa zbog premora, neke čašice alkohola. Suočavate se sa tim da postoji rat u kojem je mnogo nevinih ljudi stradalo”.

Bulatović podsjeća da je pregovorima u Ohaju prethodila šatl diplomatija koju je vodio Ričard Holbruk. “U Dejtonu smo bili smješteni u oficirskim zgradama i zajedničko je bilo dvorište. Jedna zgrada za Amerikance, druga za predstavnike bosanskih vlasti, treća za Hrvatsku i četvrta za Jugoslaviju. Onda gledate kroz prozor, ništa se ne dešava, samo nastavlja šatl diplomatija Holbruka”.

Prema njegovim riječima u pregovore se ušlo sa istim očekivanjima sa kojima je započet rat. “U jednom trenutku kad je trebalo da se napravi presjek, a pričalo se samo o mapama, rezimirani su zahtjevi. Muslimanska tj. bosanska strana je ispostavila zahtjev za 70 odsto teritorija, a Republika srpska za 60 odsto. Ključ je bio da se podijeli 51:49 odsto teritorije”, navodi Bulatović podsjećajući da se do sporazuma teško došlo.

Karte su bile u fokusu Dejtonskog sporazuma ali one za Jugoslaviju nisu bile toliko bitne. “Ja sam godina poslije Dejtona imao averziju i prema običnoj automapi. Miloševiću i meni te karte nisu značile toliko koliko Momčilu Krajišniku i Radovanu Kradžiću. Mi nismo bili involvirani u sukob. Jedan potez olovkom na karti se odražava kao kilometar na teritoriji. Tu imate sela i zaseoke gdje su ljudi ginuli za parče teritorije. Kad god biste došli do nekog kompomisa to je kompromis da vi svojim biračima morate da objasnite zašto ste neko selo gdje vam je poginulo 20 momaka dali drugoj strani”

Kakav je bio odnos Miloševića i Tuđmana?

Govoreći o odnosu Tuđmana i Miloševića tada, on je istakao da su Srbija i Hrvatska imale dosta otvorenih pitanja. “Poslije pada RS Krajine čekalo se šta će da uradi hrvatska vojska. Ona je došla do granica RS i bilo je pitanje sata kada će tenkovi ući u Banjaluku. Tenkove je zaustavio Holbruk koji je lično zvao Tuđmana”.

“Naša želja je bila da uredimo međusobne odnose a da ne izazovemo strah treće strane (bosanskih muslimana). Bio sam svjedok istorijske činjenice da predsjednik Hrvatske i predsjednik Srbije u tom trenutku mogu da nađu zajednički jezik i da uzavrela ratna zbivanja ipak stave u normalniji kolosek”, naveo je on ukazujući da je Tuđmana tada doživeo kao čovjeka koji zrelo razmišlja.

Na pitanje da li je postojao zajednički interes Hrvatske i Srbije da se na račun treće strane donese rješenje, Bulatović je odgovorio da se o tome dosta pričalo ali da se nije dokazalo da taj plan postoji. “Sve što sam ja bio prisutan, njih dvojica nisu imali ni potrebu ni želju da cjepaju i dijele Bosnu”.

Njihovi razgovori su bili razgovori između ljudi koji se razumijju. “Bio sam svjedok sazrijevanja i jednog i drugog političara. Sto puta mu je Slobodan Milošević rekao: ‘Ne tražimo od vas ništa drugo osim da srpski narod živi u slobodi i ravnopravnosti. Ajmo da se dogovorimo’. Nije se prijetilo oružjem niti je tražen dio teritorije… Vjerujem da je Milošević bio iskren”.

Tuđmanu je, ističe, najvažnije bilo da se zadrži položaj hrvatskog stanovništa.

“Najbolje rješenje je ono koje smo našli. Nađen je kompomis koji traje 20 godina. Može se pretpostavii da je to najbolje rješenje”.

Da smo znali za Srebrenicu, ne bi bilo Dejtonskog sporazuma

On ističe da niko nikada od učesnika Dejtonskih pregovora nije bio svjestan razmjera zločina u Srebrenici iako su oni vođeni četiri mjeseca kasnije.

“Da smo bili svjesni razmjere tog zločina mi ne bismo mogli da izboksujemo bilo kakve rezultate, bilo kakve pregovore za Republiku Srpsku. Poslije se desila konstrukcija – Činjenica koja je iznjedrena iz Dejtona a to je postojanje Republike Srpske želi osporiti zločin koji se nesporno desio a koji da je tada bio na stolu mi ne bismo mogli da odbranimo RS”

“Ne bi bilo pregovora da se za to znalo”, kaže on.

Dodik vodi RS u dobrom pravcu

Bulatović ukazuje da je nekada SAD bila velika sila koja je vodila pregovore o Dejtonu. “Sada imamo značajan uticaj Rusije ovdje i imamo drugačiji, slobodniji stav rukovodstva RS. Volio bih da se problemi RS ne rješavaju pokazivanjem snage i da se ispoštuje duh Dejtona. Da se obezbjedi mir i da on bude nastavljen. Na jednom skupu sam slušao Dodika i mislim da je on na pravom putu, da vodi brod RS u dobrom pravcu – da se očuva osnovni Dejtonski izvorni princip o slobodi i samostalnosti RS, da se ne prenose nadležnosti koje nisu predviđene Dejtonom “.