Život sa virusom HIV-a za Lidiju i Jugoslava Bončića iz Bojnika znači potpunu izolaciju, a diskiminisana je, kažu i cijela njihova osmočlana porodica, a djeca nisu nosioci virusa. Jedini izlaz vide u tome da odu iz sela.

Ubrzo nakon što je saznao da je nosilac virusa HIV-a, Jugoslav Bančić saznao je i kako njegovo okruženje na to reaguje.

“Kad se pojavim na autobuskoj stanici, tog trenutka svi bježe, nema nikog. Kao da sam tasmanijski đavo”, kaže on.

Sa takvim reakcijama suočavaju se, kaže svakodnevno, i on i supruga, ali i djeca iako nisu nosioci virusa. Doktor Milomir Ljubić iz bojničkog Doma zdravlja jedan je od rijetkih, kažu, na čiju pomoć uvijek mogu da se oslone.

Često se dešava da dok je dijete na pregledu, oni moraju da ostanu ispred vrata. Zbog odnosa drugih u selu, sve češće ostaju kod kuće.

U posljednjih deset godina tvrde da je bilo i više incidenata. “Ja se plašim da neki dan ne izbije katastrofa. Ja imam dva sina. Šta mogu njih dvojica protiv cijelog sela? To nam je i policija rekla: “Ljudi mi ne možemo protiv sela'”, kaže Lidija.

U selu mještani kažu da Bančići od njih ne treba da strahuju.

Jugoslav je nadničenjem po selu, prije virusa, izdržavao porodicu. “Možete da zamislite kad neće u njivu da me primi višnje da berem”.

Oni kažu, primaju svakoga ali im niko ne dolazi. Poslije dužeg vremena danas puno dvorište.

“Želim da svojim dolaskom stupimo u zajedničku borbu protiv predsrasuda koje postoje u Srbiji i da zajedno mijenjamo srpsko društvo i te tabue”, kaže Dušan Milisavljević, poslanik i član skupštinskog Odbora za zdravstvo i porodicu.

Bančići se bore već deset godine i najviše bi, kažu, voljeli da odu iz sela.

“Da platim, pa da legnem da se naspavam. Nama samo što zalaje kuče mi izađemo da vidimo šta je”, kaže Lidija Bančić. Na pitanje čega se boji, odgovara: “Da nas ne napadnu. To se priča godinama i to će neki dan stvarno da bude”.