Bivša predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović govorila je u Točki na tjedan o različitom tretmanu koji u društvu imaju muškarci i žene. Komentirala je i odnos prema bivšoj ministrici Nataši Tramišak, ali i ostavku novozelandske premijerke Jacinde Ardern.

Jacinda Ardern dala je ostavku, a njezin oproštajni govor bio je dosta emotivan i osoban.

“Ja sam to doživjela kao hrabru i odgovornu odluku. Kad čovjek sagleda sve izazove koji su pred njim i razmisli o svojim sposobnostima i energiji, odgovorno je donijeti doluku da se čovjek povuče na neko vrijeme. Svi se umorimo nakon nekog vremena i postoji mogućost od burnouta. Neobično je u političkom svijetu jer se to svuda percipira kao slabost. Razumijem je, svojevremeno sam razmišljala želim li ili ne želim izaći na sljedeće izbore. Nekako je prevladao osjećaj da će ljudi to doživjeti da sam im okrenula leđa i priznala poraz prije nego što sam ušla u utrku. Činjenica je da su ljudi osjetili da nisam ušla u to svim srcem. Nije to samo Jacinda. Kad čovjek to napravi, uvijek se počne tražiti pravi razlog… Ona je to u svom govoru istaknula, ali ona njena vrlo osobna poruka svojoj kćeri da se veseli što će je gledati kako ide u školu i poruka svom parnteru da se konačno idu vjenčati, odražava pravo stanje. Ona je mlada, u ranim 40-im je i moramo se naviknuti da ljudi nekad jednostanvo uzmu trenutak za odmor. Godine su pred njom”, kaže bivša predsjednica o slučaju, sada već bivše, novozelandske premijerke.

Težak položaj žena

Na pitanje je li položaj žene na tako visokoj razini još uvijek teži ženama nego muškarcima, bivša predsjednica kaže kako postoje očekivanja kako bi se trebali ponašati muškarci, a kako žene. “Ta stereotipizacija čini ulogu žena puno težom, to dokazuju istraživanja i empirija. Da je ženi teže na poziciji liderstva, doista jest. Žene se gleda kroz izgled, minorizira se njhovo obrazovanje, postignuća i očekivanja su u skladu s onim gdje je ženi mjesto… Politika se doživljava muškim svijetom. Dugo vremena sam nastojala na pitanje kako balansiram osobni život i karijeru objasniti kako to ne bi smio biti problem i da se očekuje podrška sustava. Onda sam shvatila besmislicu tog pitanja koje se postavlja samo ženama. Nikad muškarca neće pitati gdje su mu djeca, osjeća li grižnju savjeti jer nije s njima. To pitanje je odraz naših predrasuda… Žene se još uvijek percipiraju kao puno više emocionalne. Od žena se, za razliku od muškaraca, očekuje da budu snažne, ali i da izražavaju osjećaje”, govori bivša predsjednica dodajući da ipak nisu svi osjećaji poželjni.

“Okolnosti za nas žene su bile puno bolje ranije nego danas. Napravili smo nekoliko koraka unazad, osobito zahvaljujući pandemiji koja je ženu opet stavila natrag u kuću. Politika nije bila moj izbor. Htjela sam ili u diplomaciju ili u Sabor, ali, evo, postoje ponude koje ne možete odbiti iz osjećaja odgovornosti prema državi, stranci, sebi… Prihvatila sam ulazak u politiku, ali moj uvjet je bio da ne želim prestati dojiti svoje dijete dok ono samo ne odbaci to. Naišla sam na odobrenje u stranci, ali suočavala sam se sa svakakvim situacijama u javnosti”, govori Grabar-Kitarović i dodaje kako je najveća razočaranja doživjela od žena koje se predstavljaju kao feministice, a jedna joj je čak poručila da ili prestane dojiti dijete ili napusti politiku.

“Feminizam se u Hrvatskoj krivo percipira, ideološki svrstavamo žene u to jesu li konzervativne ili liberalne i prema tome odlučujemo zaslužuju li našu zaštitu ili ne. Što je najgore, feminizam je postao derogativan pojam. Izbjegavala sam govoriti o problemima s kojima sa se sretala kao žena da se to ne bi tumačilo kao nedostatak sposobnosti… Nekad sam se znala povjeriti nekim kolegama i onda doživjela razočaranje jer se to stavlja na stranu… Zašto ti smetaju komplimenti, to je netko rekao u šali, nemojte to shvaćati ozbiljno… Navikla sam se u konačnici nositi s tim, ali me to zabrinjavalo, kakve to presedane postavlja za moju kći, za žene u ovom društvu”, kaže.

Žena je ženi vuk

Bivša predsjednica hrvatske kaže i kako je vidjela da žene ženama mogu biti najveći neprijatelji. “To osjetite tek kad ste prošli kroz situaciju da vam je žena bila najgori neprijatelj. Kod nas postoji nekoliko sustavnih i sistemskih problema. Prvo je to da se postavlja gdje je mjesto ženi, a gdje muškarcu. Ne možete svoje dijete zaštititi kad dođe u školu, kad se počne govoriti što dostoji curicama, što dečkima… Cijela ta ‘podjela rada’ koja postoji u društvu se i dalje njeguje i utječe na same žene da doživljavaju neka zanimanja muškim poslovima i da dva ili više puta razmisle hoće li se upustiti u to područje… Drugo je pitanje jezika koje je iznimno bitno u društvu i koje izražava te stereotipe kojih nekad nismo svjesni. Vrlo banalne izjave, koje postoje u svakom jeziku i kulturi, kad je netko hrabar, kažemo da ima muda, a kad nije hrabar ili osjeća strah ili nedoumice, onda mu kažemo ‘e, nemoj bit mh’, da ne kažem sad što…”, govori.

“Žene su u pravilu emotivne, emocionalne i odna ih se svrstava u kategorije. Ako nekad podignu glas, kod muškaraca se to doživljava kao odlučnost, kod žena kao histerija. Kad muškarac ima neki ispad, u pravilu se traže vanjski razlozi koji su doveli do toga, kod žena se smatra da je razlog ta unutarnja histerija. Sve naše rasprave o ženskim pravima se svedu na osobne obračune”, upozorava bivša predsjednica.

Slučaj Tramišak

Kaže i kako prati raspravu o bivšoj ministrici Nataši Tramišak, te da ne ulazi u razloge njene smjene, ali da se i u ovoj situaciji vide tipične karakteristike u odnosu prema ženama. “Iskreno, been there, događalo mi se to, u toj situaciji se osjećate grozno, izolirano, nemate pomoć, ponekad ni najbližih. Najgore je što ovo društvo stigmatizira, podupirete li nekoga ili ne, traži se razlog zašto, svrstavanje na strane za ili protiv.”

Grabar Kitarović ističe da bi se sad, nakon smjene, trebalo koncentrirati na ono što je ili nije napravila, dati objektivnu analizu njenog mandata, “a ne krenuti s teorijama i raspravama kojima je u temelju to da je žena nestabilna”.

Naglašava da se za žene odmah lijepi stigma: “Imam puno poziva diljem svijeta raspravljati o poziciji žena u društvu i politici, a u Hrvatskoj, kad o tome progovorim, onda sam ili feministička kokoš ili neki epitet karakterističan za domaće životinje koje smatramo nižima od ljudskih bića. U tom smislu nismo drugačiji od Afganistana koji je definirao da je život žene manje vrijedan od domaće životinje i svjedočimo retorici talibana koji kažu da su žene krhke, nestabilne, treba im zaštita muškaraca i ne mogu samostalno funkcionirati u društvu.”

Dodaje da se takve stvari događaju i u visoko razvijenim zemljama.

“Još uvijek se većina svijeta suočava s predrasudama i dijeljenjem 50 posto stanovništva u kategoriju koja je labilna, manje sposobna… A znanstveno je dokazano, ako ne upregnete sve potencijale pa i te žene, nećete postići ciljeve koje želite, ne samo za pojedince nego za cijelu zajednicu. Istraživanja pokazuju da društva koja su postigla relativni paritet, imaju i veći BDP, stupanj razvoja, bolju socijalnu situaciju…”