Industrijski alpinist, Sarajlija na zagrebačkoj adresi, Miron Praštalo s ekipom nazvanom „Nindža krovnjače” priskočio je u pomoć području Petrinje i Siska odmah iza potresa, jer trebalo je najprije skinuti opasne dijelove građevina, a radovi na visini mogu biti opasni bez sigurnosne opreme i iskustva.
Potres koji je 29. prosinca potresao Petrinju i Sisak magnitudom od 6,3 po Richeru osjetio je i industrijski alpinist Miron Praštalo u Zagrebu, kao i svi stanovnici okolnih gradova i susjednih država. Nakon što je vidio njegove razorne posljedice, odlučio je odmah nešto poduzeti, jer znao je što treba, nakon iskustva zagrebačkog potresa od 22. ožujka/marta.
“Desio se potres, katastrofa. Trebalo je pomoći, a znao sam da će malo ljudi pomoći. Vatrogasci imaju dobru opremu, dizalice i kranove, ali nemaju dovoljno ljudi, a često niti iskustva za ovakve specijalizirane radove”, priča Miron dok sjedi u skladištu svog privatnog poduzeća u Zagrebu i dodaje:
“Rješavali smo situacije koje bi mogle biti opasne po život, ali naša skupina radila je sve kako bi pomogla ljudima na terenu.”
Mironov radni prostor pun je profesionalnog alata: motornih pila, bušilica, brusilica i ostaloga, uglavnom alata na baterije, jer na visinama na kojima Miron radi, kabel za struju postaje pravi problem.
Ni najduže ljestve nisu bile dovoljne
Sarajevo je napustio 1995, preselio je u Zagreb gdje je nakon nekog vremena počeo s izradom reklama koje su se trebale montirati na visini, a kako su visinski zahtjevi narudžbodavaca s vremenom rasli, tako je Miron u jednom trenutku, prije otprilike 12 godina, shvatio da mu više ne pomažu ni najduže ljestve.
“Na kraju sam kupio dvoje najduže ljestve koje sam uspio naći, ali i one su postale prekratke pa sam ih prepravljao da bi postale duže, ali nisam ih imao ni gdje lako pospremiti jer su bile dugačke”, kaže Miron.
Prvi posao na visini obavio je vezan običnom špagom omotanom oko stupa i uz pomoć kolege koji je špagu otpuštao.
“Međutim, tu špagu nisam mogao kontrolirati, morao sam stalno držati spuštene ruke jer sam bio vezan oko struka, ali tako je sve počelo”, kaže.
Ključno je imati industrijski pojas kakvog nose i vatrogasci, zatim tzv. spuštalice i penjalice – sprave za spuštanje i penjanje, užad, gurtne za sidrenje, kacigu, rukavice itd, potrebno je znati vezanje čvorova. Najvažnije je ipak imati određeno majstorsko iskustvo.
“U životu sam naučio svašta raditi. U moj stan nikada ne dolazi majstor, ni za pogletati zid, okrečiti, popraviti vodu, veš mašinu”, kaže Miron, koji se bavio se ronjenjem, htio je biti padobranac, svirao je u rock sastavu u srednjoj školi u Sarajevu.
U skladištu među alatom čuva akustičnu gitaru na kojoj u trenucima opuštanja zasvira, svejedno, rock ili sevdalinku, ako ga prsti ne bole od navlačenja konopaca i teškog rada prethodnih dana.
Najviše pomažu u Sisku, Petrinja prirasla srcu
Takvih trenutaka u zadnje vrijeme sve je manje, jer od 30. prosinca na razoreno područje s ekipom visinaca i ostalih volontera iz “Nindža krovnjača” iz Zagreba dolazi u 8 ujutro, a u Zagreb se vraća navečer. Prozvali su se šaljivim imenom “Nindža krovnjače”, a riječ o grupi od pedesetak ljudi koja je postala popularna u hrvatskim medijima u vrijeme intenzivnih sanacija zgrada.
Za vrijeme razgovora zvoni mu mobitel, zove ga netko iz volonterske ekipe pa dogovaraju vrijeme kretanja sutra i utanačuju da će ići u Sisak. Najviše je volonterski pomagao u Sisku jer tamo ima najviše visokih zgrada kojima su se odlomili dimnjaci.
“U Sarajevo odem, nešto rjeđe otkad je korona. Kad god krenem u Sarajevu, u Bosnu, prođem kroz tu Petrinju najmanje četiri puta godišnje. Svaki put svratim na kavu, tako da mi je taj grad prirastao srcu i to je jedan od razloga zašto sam tamo”, priznaje.
Objašnjava i razliku između industrijskih alpinista, penjača, speleologa…
“Postoji razlika između industrijskih alpinista, sportskih penjača, speleologa ili špiljara i alpinista. Penjači koji imaju lagani sportski pojas nisu u mogućnosti dobro funkcionirati na zgradama, u zahvatima kakvi su se radili u Petrinji i Sisku, kao što mogu industrijski alpinisti koji imaju teže pojaseve s kopčama i sporije se kreću, za razliku od sportskih penjača”, kaže Miron.
U Hrvatskoj ne postoji ispit koji bi certificirao industrijskog alpinista, ali uz radno iskustvo potrebno je imati položene ispite iz prve pomoći i spašavanja, zaštite na radu itd.
Oprema za ovu vrstu poslova nabavlja se u specijaliziranim trgovinama, a minimalna cijena profesionalnog seta opreme koja uključuje industrijski pojas, kolotur, kopču i uže iznosi minimalno tisuću eura.
Prije potresa, firma u kojoj su zaposleni Miron i njegov mlađi kolega Marko, uz postavljanje reklama na visini, obavljala je pranje staklenih fasada zgrada na visinama od preko 70 metara.
U pranju prozora ključni su brzina i efikasnost, pojašnjava, a na pitanje koliko je opasno prati prozore na tim visinama, Miron tvrdi: “Možeš se samo skvasiti, od vode i deterdženta, i to je to.”
Posljedice prebolovanog COVID-a
Obavljaju i razne građevinske intervencije, sanacije objekata, postavljanje ventilacija, dimovoda. Sve što je visinski opasna izvedba za klasične montažere u nekom poduzeću, prilika je za Mirona.
Miron je prebolio Covid-19 još u ožujku prošle godine, u vrijeme kad se virus u Hrvatskoj tek pojavio. Imao je ozbiljne bolove, najviše u plućima.
“Očekivao sam da će mi pluća biti u nešto boljoj kondiciji nakon što sam prestao s cigaretama, ali nisam osjetio neki značajan napredak kad sam ljetos ronio na moru”, tvrdi Miron, a možda su to samo uspjeh nepušenja prekrile posljedice korone.
Volonterski posao kojega Miron Praštalo, kao i brojni drugi volonteri iz svih dijelova Hrvatske i susjednih država još uvijek nesebično obavljaju u Petrinji, Sisku i u okolnim selima Sisačko-moslavačke županije, primjer je kako su ljudi u stanju pomoći jedni drugima kad je najpotrebnije, bez obzira na državu i institucionalnu organizaciju, nacionalnost ili bilo kakvu drugu različitost, koje ih u običnim vremenima, nažalost, znaju podijeliti.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare