Robert Swan je prvi čovjek koji je pješačio na Južni i Sjeverni pol. Prije više od trideset godina, kada je NASA otkrila ozonsku rupu, šetao je tačno ispod nje i na vlastitoj koži grubo osjetio posljedice. Na kontinentu koji ga je fizički i psihički slomio, transformisao i osnažio, pronašao je inspiraciju za daljnji rad. Sa Fondacijom 2041 radi na očuvanju Antarktika kao jedinog netaknutog kontinenta.

Antarktika je jedinstvena teritorija: kontinent je posebnim ugovorom označen kao područje mira i nauke. Antarktički ugovor je zaključen 1959. godine, Slovenija ga je potpisala 2019. godine. Za 20 godina će proći poseban moratorijum na eksploataciju prirodnih resursa Antarktika. To je ono što najviše brine našeg sagovornika.

Robert Swan je ambasador dobre volje Ujedinjenih nacija za mlade, časnik reda britanskog carstva, predavač i, prije svega, inspiracija mladima, političarima i poduzetnicima širom svijeta, koji svoj život posvećuje očuvanju netaknutosti južnog pola. Kaže da bi ponekad mogao odustati, ali se nikada neće predati jer je to veoma važno. Sa njim smo razgovarali tokom njegove posjete Sloveniji, gdje je domaćin američke privredne komore AmCham.

Gospodine Swan, vi ste prvi čovjek koji je prepješačio sjeverni i južni pol. Tamo ste prvi put bili prije 30 godina. Možete li nam opisati taj put, kakav je bio, šta se dešavalo sa vašim tijelom tokom tog ekstremnog putovanja?

Obično kažem da sam prvi čovjek u istoriji koji je pješačio na oba pola, i u mnogim pogledima je prilično besmisleno ići pješice na oba pola. Zato sam to u svom životu pokušao osmisliti. Veoma je teško hodati do oba pola. Put je dug: 900 milja pješice (približno 1.448 kilometara) do južnog pola, velikog Antarktika. Da prepješačiš do sjevernog pola znači 700 milja (oko 1.126 kilometara) hodanja po smrznutom, ledenom okeanu.

Da, već u osnovi je teško. Samo mjesto, oba mjesta žele te ubiti. Svaki dan kad si tamo želi te ubiti. Ako to zaboraviš, nećeš se vratiti kući.

Bez drugih oblika života, hodali smo ispod ozonske rupe na južnom polu, što je promijenilo boju mojih očiju, spalilo mi lice, to je nešto što nismo očekivali. Na sjevernom polu se otopio ledeni pokrivač i skoro smo se utopili. Situacija je sama po sebi teška, ali kada dodate još i elemente klimatskih promjena i promjene koje su ljudi napravili na planeti, rad je bio zaista težak.

Ako vam kažem da sam na južnom polu izgubio 33 kilograma za 70 dana, i već to govori koliko je bilo teško, ali smo uspjeli.

Znači da oba kontinenta mogu slomiti čovjeka, ogoliti ga. Kakav je osjećaj kada vidite kako ga mi ljudi uništavamo? Kako pratite transformaciju sjevernog i južnog pola u proteklih 30 godina?

Ta mjesta su od leda. Na nula stepeni, led ostaje led. Dodajte pola stepena i led se otopi. Sada je veoma uznemirujuće otići na sjeverni pol jer tamo ne možeš ići pješke, kako smo mogli prije 30 godina. Jednostavno leda više nema. Na južnom polu, gdje idemo svake godine, vidimo ogromne dijelove kontinenta kako se mijenjaju. Mnogo leda se ulijeva sa Antarktika, i pri tome kažeš: da li se ovo stvarno dešava?!

Te krajeve zaista uništavamo i oni nam predstavljaju prijetnju, ali moj cilj posljednjih 30 godina bio je da obezbijedim da imamo dovoljno mudrosti kako bi ostavili jedno mjesto – Antarktik – na miru. Nitko ga ne posjeduje i vjerujem da bi kao kontinent trebao biti zemlja namijenjena za nauku i mir.

Zato se svim snagama trudim kako bi nam ostalo jedno mjesto koje nećemo uništiti, kao što to radimo drugdje po svijetu. Mislim da zaista moramo reći dosta i ostaviti Antarktik na miru.

Da li je to uopšte moguće? Kažete da je to mjesto puno nade. Da li je to još tako? Osim toga, Antarktik je mnogima daleko od očiju i zato daleko od srca.

Antarktik je zaista daleko, ali ne zaboravimo gdje smo svi zajedno. Mi ljudi smo na jednoj planeti u svemiru koji se nastavlja u nedogled. Prijatelji iz Nase reći će nam da je put zaista dug, prije nego tamo bilo koga pronađeš. Antarktik je daleko od centralne Evrope, na dnu je svijeta, ali svi smo na jednoj planeti, i svi je trebamo osjetiti.

Iako je Antarktik lijep, veoma je opasan. Nama. Ukoliko na njemu otopimo ledeni pokrivač, nivo mora će se širom svijeta podići za približno 300 metara. To znači kraj igre. Za većinu nas. Da, to je opasno mjesto i mislim da moramo biti svjesni toga. Centralna Evropa, SAD, Engleska… svi svojim postupcima utičemo na to koliko su pogođeni sjeverni i južni pol. Ipak, pun sam nade, jer mislim da možemo sačuvati Antarktik na dva načina.

Prvi je, okupiti ljude koji ga žele sačuvati. Ako skupimo dovoljno ljudi koji ga žele sačuvati, političari će slušati iz vlastitih interesa. A drugo rješenje je da se razvijemo u ekološki svjesnu zajednicu koja više neće trebati sirovine koje nude Antarktik i Arktik. Vidim nadu u svijetu obnovljivih resursa energije. Tako da za 20 godina, ako ih budemo imali dovoljno, ni finansijski se neće isplatiti iskorištavati prirodne resurse Antarktika.

Kladite se na mlade, kažete da svijet mogu promijeniti na bolje. Kako vidite mlade u Sloveniji, koji su se prije nekoliko mjeseci u velikom broju odazvali referendumu o vodama?

To bi moglo nekoga polomiti. Ali neko ko danas ima dvadeset godina, 40 će napuniti kada budemo odlučivali o budućnosti Antarktika. Dakle, moja lična misija zasnovana je na tome da mladom čovjeku, koji sada ima između 15 i 25 godina, predam ideju o spašavanju Antarktika. Možda za 20 godina budu na pozicijama koje će im omogućiti realizaciju promjena. To je moja lična perspektiva. Iako to ponekad teško razumijemo, ali mladi će ostariti.

Osim toga, mladi su veoma ljuti zbog stanja na planeti, koje su prouzrokovale moje i prethodne generacije. Ne osuđujem ih. U potpunosti razumijem njihov bijes i to što ne vjeruju u institucije, kompanije, nikome.

Ukoliko bi ti i ja sada razgovarali u mojoj kući u Kaliforniji, ovaj razgovor bio bi drugačiji, jer bi bili okruženi dimom. Kada sam odlazio u Sloveniju, šumski požar je bio tri kilometra udaljen od moje kuće. Srećom, ugasili su ga i moja kuća još uvijek stoji.

Mladi ljudi imaju pravo biti ljuti, ali ako pogledate izvještaje i slušate izvanredne ljude poput Davida Attenborougha, ostalo nam je još samo deset godina da napravimo velike promjene. Što znači da si ne možemo priuštiti samo bijes, jer nas to neće nigdje odvesti. Ono što moramo učiniti je da inspirišemo mlade ljude i kažemo im da mogu biti ljuti, ali ih moramo inspirisati da aktivno pronalaze rješenja.

Volio bih reći ljudima, posebno u Sloveniji, da je kod vas zaista ugodno. Slovenija je stvarno zelena, šumski požari vam ne ugrožavaju kuće. Još ne. Ali to će se desiti. Mladi imate dužnost napraviti promjene koje će na sićušan način promijeniti sve što se događa s ostatkom planete.

Ne sakrivajte se, misleći da male promjene ništa ne postižu, jer se upravo tim mijenju ljudi. Pokažite inicijativu, recite, ja radim ovo i ono, i ljudi će vas slijediti. Razumijem bijes i nepovjerenje, ali nemamo više vremena za to.

Pomenuli ste da smo geografski privilegovani.

Da, veoma.

Živimo u zelenoj državi, još uvijek ne osjećamo toliko posljedica klimatskih promjena, ali svi se sjećamo divljanja poplava na sjeveru Evrope i uvijek dolazimo do politike. Još uvijek smo fosilno društvo i transformacija mnogo zahtijeva.

Istina, ali samo dva miliona vas ima. Mnogo je teže preobratiti 200 miliona ljudi. Treba vremena. Ne možeš samo okrenuti brod i reći da se sve mora napajati iz obnovljivih resursa. Vjerovatno je kod vas moguće brže uvesti promjene nego drugdje, jer morate udružiti razmišljanje i ponašanje samo dva miliona ljudi.

Stvarno mislim da drugima možete biti primjer u pomicanju stvari naprijed. Ako političari nisu pravi ljudi za to, ne zaboravite da se vaš glas računa. Iskoristite ga na izborima. Teško je, ali vjerujem da bi mogli uraditi više nego što radite. Ljudi mogu reći da je sa političarima teško i da niko neće slušati. Ali budite uporni.

A šta biste rekli onim političarima koji ne žele promjene?

Ljudi ne volimo promjene. Čovjek mora moći zapitati se gdje želimo biti za 10 godina. Ako to nisu pravi ljudi, upamtite da su političari tamo samo zato što smo ih izabrali. Nismo u diktaturi, nego u demokratiji, zar ne?
Kao što ste pomenuli, mladi i dalje treba da pokažu volju, jer kao što sam rekao, mladi stare. Moraju izabrati prave ljude i ne odustati. Političari koji možda misle da će sve ostati, otići će.

Potrebno je također pokazati razloge za promjene. Okolišni aktivisti često ne znaju argumentovati, zašto. Govore da se potrebno osloboditi uglja, potrebno je riješiti se toga i onoga, ali zašto, to je vrlo važno pitanje. Često je situacija nemoguća, ali tu smo, u vašoj zemlji, razgovaramo o odgovornosti za našu planetu.

Prije 20 godina nije bilo konferencija o takvim temama. Ali, to je napredak.

Ali upravo to. Na konferencijama razgovaramo, a na terenu ponestaje vremena.

Da, i dok sam stajao na ledenom pokrivaču na sjevernom polu, dok se led topio ispod mojih nogu, sve je izgledalo beznadežno. Ali ljudi smo prilično dobri u preživljavanju. Nisam istraživač, nisam ekolog, definitivno sam previše lud da bih bio naučnik, ali mi preživljavanje dosta dobro ide od ruke. Imam nadu, jer moramo imati nadu. Kakav će biti efekat ukoliko neko kao ja bude gledao sve crno?

Negativnost nikoga ne inspiriše. Zato moram očuvati takav pogled, moram imati priče koje daju nadu, mlade sa Balkana moram iz Slovenije odvesti na Antarktik, kako bi mogli još i oni biti puni nade za svoje generacije. Sve se vrti oko nade i nadahnuća mladih sa riječima: zaista ste inspirisani očuvanjem okoline, ali da li se također tako i sami ophodite?

Šta vi radite u svom životu? Kako punite svoj telefon – samo ga uključite u utičnice? A solarni paneli? Radi se o spoznaji da ne možemo sjediti na dvije stolice.

Ljudi mnogo vremena provode na telefonima. Da li su svjesni da to u suštini znači da negdje postoji ogroman data centar, koji koristi mnogo energije kako bi bilo moguće emitovanje uživo?

Mladima se treba reći da rade dobro, ali da mogu biti još bolji. Došao je trenutak kada imamo još samo deset godina, a onda stvari mogu izmaći kontroli. Za deset godina neće biti kraj svijeta, ali imamo samo 10 godina da uvedemo promjene. To je moja poruka mladima. Prvo pogledaj sebe, zatim ostale.

Da li ste poslije 30 godina edukacije mladih, vođa, poduzetnika, zadovoljni onim što ste pomjerili?

Baš i ne. Osjećam se kao da mi nije pošlo za rukom. Borim se svim silama i teško je sačuvati motivaciju, ponekad se pitam zašto to radim. Ali takvom razmišljanju ne dozvoljavam da me često preuzima. Razmišljam, kakve su mogućnosti. Prije 30 godina hodao sam ispod ozonske rupe na južnom polu. Oči su mi izgorile, lice mi je otpalo.

Bez ozonskog omotača na planeti ne bi moglo ništa rasti. To je mnogo ozbiljnija prijetnja našem opstanku od klimatskih promjena, ali nekoliko godina kasnije, sve vlade su se sastale bez nekog velikog govora i sve su potpisale montrealski protokol, kojim je zabranjena upotreba CFC-plinova, koji su prouzrokovali probleme i 30 godina kasnije, rupa se popravlja. Trebaće još nekih sto godina da se zatvori, ali to dokazuje da nešto možemo postići.

Mišljenja sam da napor koji ulažemo u Antarktik može biti uspješan. Ako ne bih u to vjerovao, otišao bih plakati na pusto ostrvo. Odustao bih, ali to nije u mom karakteru. Dajem sve od sebe. Vjerujem da mladi danas shvaćaju. Kao što sam rekao, mladi će ostariti, i kada budu starili, vjerujem da ih sistem neće usisati i da će moći živjeti drugačije. To, na kakvoj planeti će živjeti kad ostare, ne usuđujem se predvidjeti.

Dakle, ukoliko spasimo Antarktik, spasićemo svijet?

To ste dobro saželi. Ako ne možemo spasiti Antarktik, koji pripada svima nama i dozvoljavamo da pohlepa prevlada, skrenuli smo sa puta. I u tom slučaju neće biti mnogo nade za budućnost. Međutim ukoliko Antarktik vidimo kao prirodni rezervat, područje nauke i mira i ostavimo ga na miru, to je nada za naše i sve buduće generacije. Da buduće generacije ne bi rekle da su ludaci iz prošlosti ipak sve vidjeli i znali, ali su bili toliko pohlepni da nisu spasili Antarktik.