Redakciji N1 u Hevatskoj obratila se jedna od rijetkih žrtava kleričke pedofilije koja je o tome progovorila javno i na sudu i koja u ovom trenutku ima nepravomoćnu presudu. Župa u kojoj je bio zlostavljan žalila se na presudu, iako je papa Franjo zbog tog slučaja navedenog svećenika otpustio iz Crkve.

U potresnom intervjuu s Veselom Šegvić istaknuo je kako mu je zlostavljanje uništilo život, a od Crkve nije dobio zatraženu pomoć za lječenje teških trauma. Upozorava i kako se u pravilu žrtve odbacuje, sumnjiči, izolira i ignorira, tjera u sudska dokazivanja što je mnogima previše, umjesto da ih se, kako kaže, kršćanski prigrli, o njima skrbi i nadoknadi im se šteta.

“Iskreno, moram reći da mi je svaki dan teži i teži, gori i gori. Usprskos tome, moji su osjećaji podvojeni. Ja nisam smio biti sa svojom Crkvom na sudu. Crkva koja od mene i moje obitelji traži vjerovanje trebala je vjerovati meni”, kaže naš sugovornik dodajući da ga je Crkva “bacila na sud” kad je zatražio pomoć, ali je u toj teškoj situaciji imao sreće jer je sutkinja donijela odluku da je bio žrtva. “Strašan očaj, šizofreni osjećaji… I sretan si i nezadovoljan jer se podižu traume u tebi. O njima nikad nitko nije pričao, mnogi ne žele, ali jedan film ti se jednostavno izbriše, drugi se probudi, proganja te…”, govori.

Spomenuo je i svoj odlazak pred kanonski sud koji je naziva “komedijom, sprdačinom” i kaže kako su tamo “htjeli sve zataškati”.

“Dočekali su me, nisu mi ponudili ni čašu vode”, govori objašnjavajući da ga je njegov, sada pokojni, ispovjednik preklinjao da sve prijavi, ali da on dugo nije nalazio snage da zaista i prijavi što mu se dogodilo. Govori i kako je u pokojog svećenika (svog ispovjednika, op.) imao silno povjerenje jer je, kao i on sam, naivno vjerovao da će to provincijal riješiti.

“Zlostavljač je imao veliki utjecaj među splitskim HDZ-ovcima, vrlo moćnim ljudima, gradonačelnicima, predsjednicima suda. Tih godina, 1997. meni se nekad miješa je li to bio kraj ljeta ili jeseni… Blokiram sjećanja, a onda mi se izrode ta sjećanja, ti zvukovi. Svakog dana kročiš iz strave u stravu… Ugasilo se sve, nisam imao potrebe pričati o tome dok nisam pogledao film ‘Spotline’. Tad sam prvi put doživio da nisam sam, u meni je izronio uragan emocija, osjetio sam pobunu sebe protiv sebe. To je grozan i dobar osjećaj”, prisjeća se i govori kako je nakon toga nazvao svog tadašnjeg ispovjednika i rekao mu da “dolazi gore”. Na razgovor je otišao s dvije prijateljice, a nakon toga je, govori, uslijedio poziv – na suočavanje sa zlostavljačem. “Ja nisam znao koju ulogu tko ima, tražili su od mene da idem na neki crkveni sud, zvali me na suočavanje s počiniteljem… Rekli su da će on umrijeti kad mu ja to kažem… Kao, ti mu reci, on je u jako teškom stanju, ali mi to moramo…”, prisjetio se dodajući da je nakon toga rekao kako “ne želi imati njegovu smrt na svojim rukama”.

Od Crkve nije dobio ni pomoć koju je tražio, razočaran je i time, a, kako sam kaže, ne želi više imati doticaja ni s mnogima koji su, kao i on, bili žrtve zlostavljanja. “Znam mnoge žrtve, ne želim više doći u doticaj s njima… Ne želim imati s Crkvom posla”, govori.

Njegov se slučaj pokrenuo tek kad je svećenik zlostavljač 2018. nasrnuo na drugog dječaka, koji je bio iz vrlo religiozne obitelji. Prijavu je taj put podnio svećenik koji je kasnije, zbog maltretiranja kojem je bio izložen, napustio franjevački red. “Nisam ja taj koji je stvorio skandal… Mene su samo zvali nakon toliko vremena da posvjedočim. Crkveni sudac je rekao da je ‘došao politički trenutak’, pred svjedokinjom koja je to čula… Ja sam se smatrao čovjekom političkog trenutka, ostao sam šokiran… Radilo se o velikom prikrivanju, to me ubilo na kraju. Zlostavljač me nije ubio tako…”, govori dodajući da se Crkva “služila svim mogućim smicalicama” da od njega, najprije dozna istinu, a onda ga “difamira i prikaže kao nekoga tko od Crkve traži novac”.

U prikrivanju zločina koji se dogodio sudjelovala je, govori, cijela regimenta ljudi, a kad je skandal došao u javnost, “odjednom je ispalo da kanonski sud tu nije sam, morali su sve dati policiji, bez mog znanja”. “To je bio takav metež, nered… Ja nisam mogao funkcionirati, ne mogu ni sad. Ovo suđenje je trajalo pet godina, do toga nije trebalo doći, da budem tužitelj svoje Crkve. Oni su mi trebali pomoći kao čovjeku. Njima je taština vekika, oni imaju dogovornost… Mediji bi trebali raditi u interesu nas, da se ne rade senzacije i cirkus, nego da se riješe naši problemi”, kaže.

“Ja nisam ranjen, ja sam ubijena osoba…”, kaže.

Ispriku je, otkriva, dobio od nadbiskupa Barišića, ali “nisam u njemu doživio iskreno kajanje, nego jedno razočarenje”. “Pitao sam može li mi pomoći barem za lijekove… Toliko im je teško bilo uhvatiti se za novčanik, ispada da sam ja tražio neke nenormalne iznose…”, govori.

Dotaknuo se i slučaja zlostavljanja djevojčice u Sotinu, zbog kojeg se na meti javnosti našao đakovački nadbiskup Đuro Hranić, koji se na kraju, pod pritiskom javnosti i Apostolske nuncijature u Hrvatskoj, i ispričao. “Kod Hranića, gledajući onaj slučaj… Svaki takav slučaj, sve što gledam u svijetu, proživljavam to iznova. Ti ljudi me i nadahnjuju i… Ta cura je istupila javno, strah me za nju… Te boli su stravične i ono što je on izgovorio prvi put bilo je potpuno nenormalno”, kaže o konferenciji koju je Hranić održao nakon što se priča pojavila u medijima.

Reakcija HBK-a

“Mene ne interesira što će biti sa zlobnikom. Volio bih da se njih procesuira. Policija ne radi pravedne istrage, oni ih pretvore u suradnike, one koji su prikrivali. Ne može suradnik biti netko tko je prikrivao. Onda me nemojte maltretirati, zašto me zovete, i policija i DORH?”, pita se i dodaje da se na kraju sve “svodi na to sjedi li u HBK određeni čovjek koji će vam vjerovati ili laprdalo koje nešto govori”.

“HBK djeluje kao pijana braća koja nemaju složen ni transparentan odgovor, nego ‘prijavite to’. Kome da prijavim? … Bio je novi biskup Kutleša koji je rekao svećeniku: ‘Ma znate što, s njim smo na sudu, ako se upetljamo u bilo što, mogli bi nastati problemi’. On bi mogao biti kardinal, a kakav je on uzor ako me nije htio vidjeti ni na tri, četiri minute? Bojim se da nemamo dobru osobu, ne dobru, nego opreznu.

Kršćanin ne bi trebao biti oprezan, kršćanin treba srcem pristupati”, kaže ovaj muškarac.