Nakon pucnjave u Ribnikaru i ubistva devetoro djece i stražara, ne mogu ni nabrojati sva pitanja koja si svakodnevno postavljam i koja se svakim danom samo još više množe. Prije svega, duboko suosjećam sa roditeljima koji su izgubili svoju djecu. Neke od njih poznajemo lično, kao što sam ja poznavao njihovu djecu. Svaki dan razmišljam o tome koliko je potpuno apsurdan i iracionalan čin 3. maja, i kako izmiče svakom pokušaju da ga nekako razumom objasnimo sebi. Ali to su pitanja koja će me još dugo pratiti i koja će dugo ostati bez odgovora.

Zato sam se svjesno usmjerio ka nekim konkretnijim pitanjima za koje sam mislio da se mogu brže riješiti. Prije svega, pitam se da li je bolje da djeca nastave da idu u školu ili da im se završi školska godina. Mnogo razmišljam i o tome šta će biti sa školom od 1. septembra – kako će se djeca tada osjećati, u kakvim će uslovima ići u školu ako rekonstrukcija krene na ljeto…

Međutim, od juče (ponedjeljak, 29. maja) me je kao val zapljusnuo niz novih pitanja. Isprovocirala ih je informacija o sastanku koji je tog dana održan u Predsjedništvu Srbije, uz prisustvo predsjednika, “predstavnika nadležnih državnih institucija” i dvije majke iz Ribnikara.

Odakle to, bilo je prvo što mi je palo na pamet. A onda je uslijedio cunami pitanja: Na osnovu kojih ovlašćenja predsednik Srbije učestvuje u odlučivanju o ovim pitanjima? I zašto je sada intervenisao? Zašto je taj sastanak održan samo nekoliko sati prije najavljenog sastanka Vijeća roditelja na kojem je trebalo raspravljati o ovim temama? Zašto su na sastanak na kojem je preporučeno okončanje škole za Ribnikare pozvani samo predstavnici roditelja koji su se zalagali za kraj školske godine (a koji su u manjini, samo su glasniji), a ne oni koji se zalažu za redovan kraj školske godine (a ima ih više od 70%, samo su tiši)?

Zašto je na sastanak pozvan (sada već bivši) zamjenik predsednika Savjeta roditelja (koji se zalaže za završetak školske godine), a ne predsjednik Savjeta roditelja (koji se zalaže za nastavak školske godine)?

Zašto niko od nastavnika iz škole nije pozvan na sastanak? Da li je neko pitao nastavnike šta misle o ovome i kako se osjećaju? Uostalom, to je “njihova” škola. Nažalost, njihova najgora noćna mora se ostvarila. Zašto su oni koji su najdirektnije pogođeni ovom odlukom – roditelji i nastavnici – saznali o njoj iz medija? Kakvu poruku šaljemo djeci, za čije smo zdravlje toliko zabrinuti ovih sedmica, kada se ovako važna odluka donosi “preko koljena” i na osnovu ličnih poznanstava i inicijativa, a ne unutar institucija?

Ako je odlučeno da pola škole više neće raditi od 1. septembra, kako će se odvijati nastava kada počne školska godina? Gdje će učenici biti smješteni? Kakav će biti kvalitet nastave? Kakve će posljedice ova odluka imati po djecu?

Hoće li to biti izvor novih frustracija kada 1. septembra krenu u školu u potpuno partizanskim uslovima? Koliko će se djece nakon ove odluke povući iz Ribnikara? U koje će škole ići? Kako će ona tamo biti prihvaćena? Hoće li oni tamo biti označeni kao učenici koji su pobjegli iz škole u kojoj je jedno dijete ubilo drugu djecu? Kako to da su “predstavnici nadležnih državnih institucija” preporučili povratak u školu 5. maja, a sada odjednom donesu potpuno suprotnu odluku i prekinu školsku godinu? I kakvo je njihovo rezonovanje? Zašto je smijenjen direktor? Da li je kriva za masovno ubistvo? Zašto su suspendovani psiholog, pedagog i sekretar škole? Ako su razlozi neki događaji od ranije, gdje su bili svi ti nezadovoljni roditelji do sada?

Zašto onda nisu bili glasni, ako su imali zamjerke? Jesmo li svi imali moralnih dilema kada smo vodili djecu na skijanje, odmore… tokom redovne nastave? Kakvu smo poruku poslali djeci o važnosti škole? Ne znam, možda je za djecu bolje da više ne idu u školu u ovoj atmosferi, ali šta će biti od 1. septembra? Hoće li tada biti manje traumatizirani kada uđu u školsku zgradu? Ili je možda bolje da zbog svega promene školu? A ako promene školu, hoće li zaboraviti šta se desilo 3. maja? I da li zbog toga treba zatvoriti školu? I opet, da li smo prestali da koristimo prugu na kojoj je voz udaren u Grdeličkoj klisuri tokom NATO bombardovanja 1999. godine? U njemu je poginulo najmanje 16 ljudi. Trebamo li prestati koristiti svaki dio puta gdje je neko poginuo? Jesu li u Duboni i Malom Orašju zapečaćena mjesta gdje su stradali nevini ljudi? Hoće li se tamo graditi memorijalni centri?

Nemam ni približno jednoznačne odgovore na ova pitanja, a znam da će ih biti još u narednim danima, nedeljama, mesecima…

Stručnjaci koji se bave ovom temom kažu da se trauma nikada ne može potpuno izlečiti i da možemo samo naučiti kako da živimo sa njima. Svi ćemo se suočiti s posljedicama ovog strašnog zločina dok smo živi, ​​i pojedinačno i kolektivno. Zato pokušajmo o ovoj temi razgovarati racionalno, razumno i smireno, ma koliko nam bilo teško ostaviti emocije po strani jer smo svi traumatizirani.

Autor je roditelj djece koja pohađaju OŠ “Vladislav Ribnikar” i želio je ostati anoniman.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad