Davis Cup reprezentacija Srbije u četvrtak, 23. novembra, izašla je na teren završnog turnira u Malagi, a muzička podloga bila je pjesma Danice Crnogorčević “Veseli se, srpski rode”. Određene organizacije kritikovale su upravu prestižnog teniskog takmičenja, čak i nazivale pjesmu “neonacističkom”, i na kraju je Davic Cup popustio pod pritiskom i izbrisao sa svojih profila snimak izlaska srbijanske reprezentacije na meč sa Velikom Britanijom. Ista situacija se, uprkos negodovanju Teniskog saveza Kosova i političara i organizacija u regionu, ponovila i pred meč sa Italijom, dva dana kasnije, kada se dvoranom ponovo zaorila ista pjesma, kako su pisali neki mediji, "u inat svima".

„Ja bih počela sa jednom teorijom Dominika Mojsija, koja govori o politici emocija i kaže da trenutno sve zemlje svijeta možemo analizirati da pripadaju kulturi straha, kulturi nade i kulturi poniženja. Da li s pravom ili ne, Srbija svakako pripada onoj grupi zemalja koje žive kulturu poniženja već dugi niz godina i većina stanovnika osjeća da je ponižena sa gotovo svih strana, a naročito sa strane Zapada, jer se to i inače servira. A u toj kulturi poniženja razvijaju se strategije otpora… Različito reaguju ljudi u različitim predijelima. A u Srbiji, a i nekim drugim zemljama Balkana, možemo reći da je to strategija inata, djelovanje svemu uprkos, a naročito svijetu uprkos, onima koje osjećamo kao moćne, kao one koji nam nešto diktiraju, pa onda mi moramo po tim notama da sviramo, pa smo mi, dakle, poniženi. Taj inat mi volimo da veličamo kao dio srpskog mentaliteta i tradicije“, ocjenjuje za N1 univerzitetska profesorica i kulturolog Milena Dragićević Šešić.

Dodaje da je „to djelovanje u inat i svemu uprkos najčešće autodestruktivno na dugi rok, ono ne vodi ničemu dobrome, jer čak se pogrešno misli da nas to djelovanje iz inata, kao što je pjevanje pjesme, koja nije samo obična patriotska pjesma, da je obična patriotska pjesma ne bi se ni pjevala, pjeva se upravo pjesma koja treba da povrijedi druge, da naljuti, koja kaže ‘neće oni moći nama upravljati kako upravljaju“.

„Namjera i jeste da diže emocije. Kao što vidimo iz posljednjih događaja, nacionalni ponos jeste važna emocija u svim krajevima svijeta, a naročito ovdje, ali nije ta pjesma uspjela da podigne dovoljno borbeni duh ekipe, jer se to ne postiže pjesmama za koje znamo da istovremeno vrijeđaju neke druge. One možda dižu one koji žele taj srpski duh, ponos, širom tzv. Srpskog sveta, ali suštinski izgubismo nakon tog svečanog ulaska, sa takvom borbenom pjesmom, pa je to onda još veće poniženje za nacionalni duh. Zna se kad se pjevaju pjesme i šta im je smisao“, poručuje ona, aludirajući na to da teniska reprezentacija Srbije nije uspjela da se plasira u finale završnog turnira Davis Cupa, pošto je u polufinalu izgubila od Italije 2:1.

Ističe da pjevanje te pjesme, koju je srbijanski teniser Novak Đoković i ranije pjevao javno, njoj liči na ono „kada smo mi u socijalizmu kao gimnazijalci pjevali pjesmu ‘Oj, vojvodo Sinđeliću’, znajući da je to društveno i ideološki nepoželjno“.

„Mi smo to radili isto u inat – ‘e baš da vam ne pjevamo ono što vi želite da vam pjevamo’, u inat smo pjevali i Rolingstonse i Creedence Clearwater Revival, dakle ne naše zabavne pjesme koje su bile poželjne i prihvaćene. A to je baš karakteristično za pubertetlije, da hoće da razbijaju sve te okove, norme, da prkose i testiraju dokle taj prkos može da ide“, ocijenila je.

Ovu pjesmu, koju je prvi put popadija Danica Crnogorčević otpjevala 28. juna 2019. godine ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, pjevaju i na slavljima, svadbama, vole je mnogi mladi, a čak je objavljen i snimak iz jednog vrtića, na kojem djeca uz podignuta tri prsta i uzdignutim rukama, penjući se na stolove, pjevaju ushićeno „Veseli se srpski rode“.

„To je slika i prilika našeg društva. Mi smo društvo koje djecu ničega ne štedi. Djeca slušaju političke diskusije odraslih, a ako je većinsko mišljenje u porodici da je Srbija žrtva, ugrožena, onda…“, kaže Dragićević Šešić.

Dodaje da sve zavisi od onih koji obrazuju, „da li su oni istinske patriote, ili će oni u tom nacionalizmu, što reče Danilo Kiš, vidjeti svoje posljednje utočište“.

„Patriotsko obrazovanje je dio normalne kulture svuda u svijetu i normalno je da čovjek treba da poštuje, voli svoju zemlju i da bude spreman da uradi štošta za dobrobit svojih sugrađana, ali svih stanovnika, a ne samo onih koji pripadaju jednoj naciji. E to je ono što se kod nas u jednom razularenom nacionalizmu zaboravlja – da tu ima stanovnika koji nisu Srbi, a koji su naši sugrađani i koji prema Ustavu Srbije treba da imaju ista prava. Već pjevanje ovakvih pjesama na javnom prostoru, kroz određene javne medije, ukazuje da nisu vodili računa čak ni o svojim saigračima, koji, također, nisu baš svi Srbi, koji ne protestuju… jer kad ste pripadnik nacionalne manjine onda se svaka riječ mjeri, i to bilo gdje u svijetu. Ali, zato većina mora da bude mnogo više senzibilisana i mnogo više odgovorna prema pravima manjina“, poručija Dragićević Šešić.

A što se „naklonosti“ mladih prema ovoj pjesmi tiče, kaže da misli da „dio mladih ljudi smatra da država ne radi dovoljno za nacionalni ponos, i onda oni to pjevaju baš da pokažu ‘mi brinemo, ako država ne brine, ako je država predala dio naše teritorije’, i oni to doživljavaju kao svoju borbu za ispravnu stvar“.

„Mladi možda nisu politički osvješteni, u smislu da imaju političku kulturu šta to znači demokratija, šta je civilno društvo, šta to znači pravna država, ali oni su veoma politički osvješteni u onome u čemu žele, a to je kako Evropa sagledava nas, naše granice, naše nacionalno biće, i tu su uvijek lako podložni različitim manipulacijama. Oni ne vide kada Evropa podržava nas, a kada Kosovo, koje nije u UN-u, u mnogim međunarodnim organizacijama, tako da bi oni (na Kosovu) mogli također da se osjećaju ugroženo, ali se ne osjećaju, njihove političke elite idu na kulturu nade, a naše na kulturu poniženja. Kako naš lider (Aleksandar Vučić) kaže – ‘eto šta sve ja moram da trpim, sjedeću na maloj stoličici, pa ću se ponižavati samo za dobrobit Srbije’. E, to naši mladi ljudi ne žele da čuju. I onda ne žele da čuju da mi treba da živimo u kulturi poniženja, i oni će raditi sve u inat. Mada ovdje i nisu tako mladi ljudi, ovo su zreli ljudi“, navodi ona.

Kako dodaje, „uopšte nije lako izabrati muziku, dobru muziku, komplementarnu onome što igrači žele da pokažu svojim izlaskom, svojim scenskim nastupom, i to je nešto o čemu bi trebalo mnogo više da brinu čitavi timovi, nacionalni savezi“.

„Za mene bi bilo super kad bi neki sportski tim naručio od kompozitora savremene muzike da im komponuje primijenjenu muziku za tu svrhu, to bi pokazalo poštovanje prema savremenoj srpskoj kulturi, prema savremenim srpskim umjetnicima. Birati muziku iz neke negativne emocije samo je kontraproduktivno, i na dugi rok se opet podržava ta ista kulutra žrtve – ‘evo cijela je Evropa protiv nas, svi nas mrze, hoće da nas kazne’. I mladi ljudi se uvjeravaju da je cijela Evropa protiv nas, a ona nije. Ali, ako je vi stalno ubadate u oko i kažete – ‘a zašto bi jedna patriotska pjesma ubadala u oko’, pa, dovoljno je već da spominje toponime koji jesu dio srpskog svijeta, ali trenutno su sporni na različite načine, jer ih neko drugi potražuje… Nije to nešto novo i od jučer, ali se pravimo da je novo i od jučer“, zaključuje Dragićević Šešić.

Marinović: Sveopšti trend retradicionalizacije i jačanja nacionalizma

Sociolog Nemanja Marinović smatra da se radi o „sveopštem trendu retradicionalizacije i jačanja nacionalizma koji uvijek nekako dolazi u vremenima kriza“.

„Ta pjesma, čini mi se, u posljednje vrijeme postaje ideološka odrednica. Imali smo je i kada je dočekan Đoković i ostali sportisti, nekako ta pjesma i uopšte lik Danice Crnogorčević kao nekog ko se i profiliše na taj način da pjeva srpske rodoljubive pjesme, ide u istom paketu. Bukvalno se radi o tome, posebno sa ovom aktuelnom situacijom na Kosovu, koja se konstantno podgrijava, ali je stvoren jedan osjećaj krize, a i izbori, kosovsko pitanje i francusko-njemački sporazum su nešto gdje se negdje sve partije određuju“, ocjenjuje Marinović za N1.

Dodaje da „Veseli se srpski rode“ „isplivava kao nešto što je trenutno aktuelno, mislim da se zapravo radi o ispoljavanju identiteta, neke druge pjesme su bile to u prošlosti, i također služile kao identitetska pozicija“.

I on smatra da mladi nisu imuni na te trendove, „nisu imuni na poruke koje dobijaju od cjelokupnog društva, nisu imuni na političke poruke, i mada oni ne prate toliko tradicionalne medije, sve to dolazi do njih“.

„Taj identitet grupe se otprilike na sličan način kreira. Mislim da se radi o identitetskoj odrednici. Mladi nisu imuni na to da se kod njih stvara taj nacionalni identitet, taj osjećaj srpstva, a pjesma je negdje, iako nije tako pravljena, dosta komercijalna, tako da se tu negdje zavrtjela. Ali, mi smo to imali i ranije sa Beogradskim sindikatom, koji je također bio jako popularan među mladima. Mnogi su na taj način pokušavali da stignu do publike. Mladi tu žive u tom istom društvu i upijaju iste poruke, i mislim da toliko tu pjesmu ne posmatraju kao problematičnu na bilo koji način, kao kreiranje neke priče, već im je to ‘eto tako, mi smo Srbi, izašli smo u grad i slušamo pjesme'“, navodi Marinović i dodaje da ne misli da to nešto mnogo uključuje političke konotacije.

Na pitanje da li mladi sve više tonu u nacionalizam i tradicionalizam, kaže da je to apsolutno tako i da to pokazuju i pojedina istraživanja.

„Generalno kao društvo smo u velikoj mjeri u posljednje vrijeme (utonuli), politika se svodi na nacionalno pitanje, vjeru, religiju, okrenuli smo se više ka tome, i tradicionalne vrijednosti u posljednje vrijeme jačaju, ne samo kroz politiku, prisutne su i u institucijama i u školama, za razliku od nekih drugih vrijednosti, tako da mislim da je potpuno logično, da odrastajući u toj klimi, i mladi usvajaju te vrijednosti“, zaključuje.

Kako je nastala pjesma „Veseli se srpski rode“?

Za nastanak pjesme „Veseli se srpski rode“, koja neupućenima djeluje kao tradicionalna, zaslužan je muž Danice, Ivan Crnogorčević.

Kako je ispričao, nastala je neočekivano, dok je čekao Danicu da izađe iz porodilišta sa bebom.

„Pjesma je nastala sasvim spontano, dok sam čekao Danicu da izađe s bebom Kasijanom, udarao sam jedan određeni ritam, nakon čega su počeli da mi se vrzmaju po glavi stihovi ‘Veseli se, srpski rode’. Teško je objasniti genezu nastanka tih stihova koji podižu cijeli srpski narod na igru, pjesmu, veselje. Nastala je prije tri godine (2019), kada je srpski narod bio na svim frontovima duhovno ugrožen, i prosto ta briga prema velikim svetinjama i prema našoj sveštenoj historiji su me inspirisale da napišem pjesmu“, rekao je jednom prilikom za „Alo“ đakon Ivan Crnogorčević, koji je objasnio poruku pesme:

„Veseli se srpski rode, srpski rode zbog slobode
I zbog slavnih Nemanjića, Obilića, Petrovića
I zbog slavne Gračanice, Studenice, Ravanice
Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije“, refren je pjesme koja je u međuvremenu postala veoma popularna u nekim krugovima.

„Veseli se, srpski rode, veseli se, jer imaš zbog koga i zbog čega. U narod se uselila ta najgora bolest, a to je tugomora, da stalno budemo nezadovoljni, da non-stop hrlimo ka zemaljskim interesima, prenebregavajući i zanemarujući one uzvišene ideale koje su nam ostavili preci. E upravo je ova pjesma nastala da bi kod naroda probudila te uzvišene ideale i ciljeve, a to je da vjerujemo u neprolazne, vječne vrijednosti kojima nas je učio Sveti Sava. Da se setimo Studenice, Ravanice, Gračanice, Dečana, jer u njima je naša narodna snaga, krepost, život i obnova“, pojasnio je Ivan Crnogorčević.

Danica Crnogorčević, majka troje djece i interpretatorka duhovne muzike, kaže da je najviše usrećuje što djeca vole njenu pjesmu.

„Definitivno me najviše usrećuje kada vidim toliki broj dječice, počevši od beba pa do starijih, da svim srcem s ljubavlju pjevaju i tu i ostale pjesme tog žanra muzike. To je veliki uspjeh što danas, kada je sistem vrijednosti poremećen, imamo i jednu drugu stranu nasuprot tome. Moramo se zajedno i boriti, a tome je dosta doprinio naš Novak Đoković, koji je zapjevao tu pjesmu više puta i koji je na taj način otkrio svojoj publici šta voli da sluša“, rekla je ona jednom prilikom za Kurir.

Dodala je da je preko njega dosta stranaca čulo tu pjesmu i da su sa oduševljenjem ostavljali komentare.

„Preko te pjesme su mladi više počeli da istražuju o našoj dubljoj kulturi i stvorili su realniju sliku o našem srpskom narodu, koji iza sebe ima veoma bogatu historiju. Sada nam samo ostaje da i dalje slijedimo taj put sa još lijepih pjesama koje vas očekuju, Bože zdravlja“, rekla je ona.

Burne reakcije u regionu i šire

Pošto se zaorila ova pjesma u Malagi, gledalištem se prolomilo oduševljenje. Međutim, nisu baš svi pokazali odobravanje.

„Žalosno je da se ovakve provokacije sa nacionalističkim pjesmama i akcijama dešavaju na velikim sportskim manifestacijama, posebno u Davis Cupu. ITF (Međunarodna teniska federacija) kao organizator takmičenja je odgovoran i saučesnik za ovu provokaciju protiv države Kosovo”, navodi se u saopštenju Teniskog saveza Kosova.

Teniski savez Kosova je saopštio i da će u koordinaciji sa institucijama podnijeti žalbu ITF-u, Međunarodnom olimpijskom komitetu i drugim relevantnim institucijama.

Burno su reagovali i neki u Crnoj Gori.

„Sramite se, organizatori Davis Cupa! Na ceremoniji vam svira pjesma koja poziva na srpsku aneksiju Crne Gore i Kosova! Đoković nastavlja da promoviše svoju rusko-srpsku nacionalističku agendu“, napisao je na Twitteru crnogorski političar Ljubomir Filipović.

Hrvatski Index napisao je da je Novak Đoković izveo reprezentaciju na teren velikosrpskom pjesmom „Veseli se srpski rode“.

Dodaju da je ta pjesma izazvala „burne reakcije na Kosovu i u Crnoj Gori“.

„Naime, spomenuta pjesma svojata dijelove tih država stihovima ‘Nek se srpski barjak vije od Prizrena do Rumije'“, piše Index.

„Reprezentacija Srbije predvođena Đokovićem na Davis Cupu predstavljena je srpskom pjesmom koja poziva na aneksiju Kosova. Ta pjesma je popularna među srpskim ultranacionalistima“, napisao je kosovski medij Kos data, koji objavljuje vodeće vijesti sa Kosova i Balkana na engleskom jeziku.

Taj medij je dodao da je „pjesma koja poziva na srpsku aneksiju Kosova puštena s razglasa“ i nakon pobjede Srbije nad Britanijom.

Index navodi i da su Đoković i saigrači u svlačinonici lupali u zidove i pjevali „još jednu srpsku pjesmu koja izaziva užasna sjećanja susjeda te zemlje“.

„Lupajući u zidove svlačionice pjevali su ‘Marš na Drinu’, koja je bila zaštitni znak srpskim vojnim i paravojnim jedinicama tokom agresije Srbije na Hrvatsku i BiH“, piše Index.hr.

Reagovao je i njemački član Evropskog parlamenta Rajnhard Butikofer, koji je također osudio potez srbijanske teniske reprezentacije.

„Ne, srpsku ultranacionalističku propagandu ne smijemo shvatiti ozbiljno. Da, možemo vjerovati Vučiću, i da, sankcije Kosovu i smirivanje Srbije jeste grandiozna ideja. Ili je sve to možda pogrešno?“, napisao je on na Twitteru.

A da je pjesma veoma popularna na srpskim slavljima i svadbama, mnogi su lično svjedočili.

Ono što je neke začudilo bilo je kad su u septembru srbijanski košarkaši i odbojkaši, zajedno sa Novakom Đokovićem, dočekani u Beogradu uz ovu pjesmu, a publika ju je u glas pjevala.

Tako su na društvenim mrežama mnogi u Srbiji izrazili negodovanje što je Davis Cup podlegao pritiscima i skinuo sa svojih zvaničnih profila objave u kojima Novak Đoković i ostatak srbijanske reprezentacije izlaze na teren uz taktove ove pjesme.

Da ovu pjesmu, pored mnogo pristalica, prate i brojne kontroverze svjedoči i situacija sa ovogodišnjeg obiležavanja godišnjice Srebrenice 11. jula, kada je samo nekoliko sati nakon što je završeno obilježavanje godišnjice genocida, održan koncert u sklopu manifestacije „Petrovdanski dani Srebrenice 2023“, a centrom grada počela je da se ori pjesma „Veseli se srpski rode“.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad