Leonard Cohen, legendarni kanadski muzičar i pjesnik, poznat kao jedan od najvećih vizionara među umjetnicima svog naraštaja, umro je u noći na petak u 83. godini.
Povodom smrti ovog umjetnika, za kojeg je budući nobelovac Bob Dylan kazao da je pjesnik među muzičarima, prenosimo zanimljivi intervju koji je Cohen 1984. dao YugoPapiru. Cohen je, između ostalog, ispričao jednu anegdotu po kojoj pamti Beograd.
VEZANE VIJESTI
Lipanj 1984: Leonard Cohen, legenda šezdesetih i sedamdesetih godina, židov iz Kanade, autor mnogih knjiga poezije, jedan od najčitanijih pjesnika Sjevernoameričkog kontinenta, kantautor čije su balade postale simbol mnogih generacija. Izdao je osam LP albuma, od kojih četiri “licencno” i u Jugoslaviji: “Pjesme uživo”, “Najveći hitovi”, “Smrt ljubavnika” i “Skore pjesme”.
Svojim specifičnim, jednostavnim stilom i jakim emocijama koje izbijaju iz svakog njegovog stiha Cohen je vrlo blizak Bobu Dylanu, Jacquesu Brelu, Georgeu Brassensu… Sve činjenice nesumnjivo govore o tome da je zvijezda; vrtoglava naklada ploča, knjiga pjesama koje doživljavaju po deset izdanja, o njemu su snimljena dva filma “Dame i gospodo, Leonard Cohen” i dokumentarni film o njegovoj europskoj turneji 1971. godine “Ptica na žici”.
Pa ipak, on je antizvijezda. Izbjegava novinare, vrlo rijetko daje intervjue, ne pravi press konferencije i bučne promocije. I kad je okružen gomilom ljudi on je podjednako sam kao i onda kad pola godine provodi na grčkom otoku Hidra. Malo govori, teško sklapa poznanstva, bježi u samoću i mnogo radi, čita, proučava filozofiju, posebno zen-budizam koji vrlo dobro poznaje.
Susret na Hidri
U trenutku kad smo ga oslovili, vidno se trgnuo i za trenutak bio u nedoumici; reagirati nagonski i odbiti bilo kakav razgovor ili, ipak, biti pristojan. Mada teška srca, odlučio se za ovo drugo i pozvao nas u “Bilijev bar”, hladovito mjesto u kojem se okupljaju Englezi i Amerikanci.
“Ovaj klub je moja druga kuća, ovdje se viđam s prijateljima, ostavljaju mi poruke na ovaj telefon, ovdje čitam novine… Moja kuća je gore u brdu, ali ona nije gotovo nikome dostupna. Želim apsolutni mir, čak ni intimnim prijateljima nisam htio otkriti da imam telefon, zato me i zovu na broj “Bilijevog bara”. Ima već dvadesetak godina kako sam otkrio ovaj predivni otok, u koji sam se odmah zaljubio i odlučio da se na njemu nastanim.”
Odmah su nas upozorili da ne volite nova poznanstva i to da vas uznemiravaju?
Ne volim. Ne volim ni puno pričati. Imam puno prijatelja, mnogi od njih imaju kao i ja ovdje kuću ili dolaze jahtama, ali me to ne obvezuje da s njima sjedim satima, da dočekujem jutro uz vino, viski i priče. Kad mi je dosta društva, ustanem i odem kući. Rijetko dajem intervjue, ili ih dajem samo onda kad ih ne mogu izbjeći, jer što da pričam? Najbolje se izražavam (onda kada imam potrebu za tim) kroz svoje pjesme, a sve drugo je samo gubljenje vremena. Često mijenjam stavove, mišljenja. Sjedim noću i razmišljam ili čitam istočnjačku filozofiju. Znači, ovo što danas kažem, ne znači da ću i sutra tako misliti. Samo budale stalno isto misle i to nazivaju stavovima. Svatko tko ima iza sebe život i tko ga je živio u pravom smislu riječi je nesiguran i sumnja u sve. Ja ponajviše.
Nisam ženskaroš, ali…
Gorko nezadovoljstvo vlada zato što moja muzika ne pjeva za mene, mrzim svoju muziku, žudim za oružjem…
U vašim pjesmama često direktno koristite riječ mržnja, a znaju vas kao mirnog, sjetnog čovjeka, koji prije svega žudi za osobnim mirom?
Moji osnovni osjećaji su prijezir, nemirenje sa svakodnevnicom koja ubija osobnost, mržnja i tek na kraju ljubav. To je normalno. Razmislite: koliko vas stvari u jednom običnom danu natjera da se naljutite, da reagirate, da se iznervirate a koliko malo toga u vama izaziva ljubav. Samo neke konstante: voljeno biće, djeca, muzika, priroda. Tvrdim da ljubav nije osnovno čovjekovo stanje emocija.
Kad već ne volite pričati o svojoj kreativnosti, da razgovaramo o običnijim stvarima!
“Čini mi se da ste već čuli govorkanja o tome da sam ženskaroš. To nije baš tako. Ne mogu bez žena, i imao sam ih mnogo, na stotine, tisuće. Prijatelji mi se čude, danas me vide s boginjom ljepote, svima im zastane dah, kad ono sutra – ljepotica više nije u mom društvu, nego pod ruku sa mnom ide neka ružna žena, možda nitko drugi s njom ne bi javno izašao. Meni je svejedno, ali ne mogu objasniti zašto. Znači li to da još tražim onu “pravu” ili da sam je prestao tražiti? Žene su moja potreba, moja inspiracija i sve moje emocije su u vezi s njima: ljubav, prezir, usamljenost… Jedan dan proveden sa ženom je čitav život s njom, i ne osjećam potrebu da duže ostanemo zajedno, čak i onda kad nam je sjajno.
Volim svoju djecu
Ipak, bili ste i u pravim, konvencionalnim brakovima?
Jesam, na žalost. Kažem to tako, jer iz jednog braka imam dvoje djece koju beskrajno volim, ali ih rijetko viđam. Oni žive s majkom u Francuskoj. Vjerujem da će mi jednog dana uspjeti da ih dobijem i da ostanu sa mnom zauvijek. To je i moja i njihova želja. Živim za susrete s njima.
Vi ste sprega usamljenika, ljubitelja žena i obiteljskog čovjeka. Sve to u jednoj ličnosti?
Možda je i tako. Vezan sam za majku, njoj sam posvetio jednu knjigu pjesama. Moja majka Maša je Ruskinja, rođena je u Rusiji i kao poodrasla djevojka došla je u Kanadu. Ona nikad ne govori o svojoj prvoj mladosti, o danima proživljenim u Rusiji. Nikad je nismo ni čuli da govori ruski, kao da se trudila da nas spriječi da se u nama razvije eventualna ljubav ili interes prema toj dalekoj zemlji. Ali, ipak, krv nije voda. Za mene nema ljepšeg pića od votke i ljepše muzike od ciganske. Na svim mojim koncertima prati me orkestar Cigana, koji inače žive po svijetu, u Španjolskoj, Rusiji i okupljaju se samo za moje velike koncerte ili turneje. Znači, ima u meni nečeg od predaka.
U Jugoslaviji ima mnogo ljubitelja vaših balada, čita se i knjiga poezije “Snaga robova”, jedina prevedena u nas. Imate li želju da nas posjetite?
Već dugo vremena planiram posjetiti vaše otoke, za koje sam čuo da su predivni, i to ću obavezno učiniti. Inače, prolazio sam kroz Beograd vlakom, imam čak i jedan doživljaj vezan za to. Naime, izašao sam iz vlaka da malo protegnem noge i kupim cigarete i novine, i prošetao sam se tako po beogradskoj stanici, a kad sam se vratio u kupe, tamo više nije bilo mog mantila. Ha, ha. Nemojte me ozbiljno shvatiti, ne žalim za mantilom, samo sam se sad toga sjetio.
Razgovarala: Meri Azinović, snimio: Radivoj Bajac (RTV revija, 1984.)
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.
