Iako nikada nije definisan kao žanr, ali ni podžanr, distopijski filmovi su godinama ''u igri'', i zapravo predstavljaju kompletan novi univerzum koji zaista vrijedi eksploatisati, budući da su mogućnosti neograničene.

No, prije nego li krenemo sa preporukama, krakto objašnjenje: Distopija je antonim utopije. Kod nas se češće koristi izraz anti-utopija, no distopija nije strana također. Distopija, za razliku od utopije predstavlja društvo u kojem ništa nije kako treba, odnosno okruženje gdje su sila, represija i totalitarizam zapravo jedini zakon.

S velikim uspjehom knjiga, ali i prva tri dijela filma “Hunger Games”, filmovi sa elementima distopije su se vratili na velika vrata. Veliki budžet i ogromna produkcija napravili su od Hunger Gamesa veliku franšizu, no ono što zaboravljamo često jeste da je originalni Hollywood zapravo ponikao na distopijskim filmovima.

Ono što fanove ovakvih filmova zapravo ljuti jeste ”tinejdžersko tržište”, odnosno trend pravljena anti-utoprijskih filmova namijenjenih striktno određenoj starosnoj populaciji. U prvom redu tu su filmovi poput “Maze Runner” ili “Divergent” koji su ostvarili jako dobar uspjeh 2014. godine na svjetskim blagajnama. U svakom slučaju, toliki uspjeh da će najvjerovatnije postati franšize, jer se nastavci već spremaju.

No vratimo se na dio teksta koji govori o tome da je Hollywood kakvim ga znamo zapravo ponikao na distopijskoj tematici, što je Japan fantastično iskoristio – i praktično bazirao svoju kinematografiju na sličnim temama.

U nastavku, donosimo listu naslova koje morate pogledati ukoliko je anti-utopija jedna od tema koje bi vas mogle zanimati, a filmovi bazirani na alternativnoj sadašnjosti koje ćemo pobrojati u nastavku su zapravo sama krema žanra.

METROPOLIS; Fritz Lang – 1927.
Mojžda i najuticajniji film iz žanra datira s početka stoljeća. Njemački režiser Fritz Lang, koji je pisao i scenario u saradnji sa svojom suprugom Theom van Harbou. Uzima se kao prvi dugometražni film ovog tipa, a sam dizajn produkcije i futuristički prikaz realnosti čine ga lektirom distopijanskog filma, ali i filma generalno.

THE TRIAL; Orson Welles – 1962.
Orson Welles se smatra zapravo Rembrantom žanra, budući da je jedan od prvih režisera koji se odlučio okrenuti u ovom smjeru. Kada je ekranizirao Kafkin roman “Proces”, vjerovatno nije ni bio svjestan da će i dan danas ova ekranizacija biti i najbolja ikada napravljena. Tačnije, The Trial je jedini film koji nije ni malo lošiji od istoimene knjige. Priča je vjerovatno poznata većini, tako da nema ni potrebe pojašnjavati je, a filmsko djelo je ”pod moranje”.

FAHRENHEIT 451; Francois Truffault – 1966.
Zasnovan na istoimenom romanu Ray Bradburyja, film u sci-fi okruženju prati priču kontroloe javnog mnijenja i mišljenja. Svaka ilegalna knjiga koja se nađe, biva zapaljena, dok Montag, glavni protagonista filma odluči da njegov um neće biti indoktriniran svojom stvarnošću, te odluči da sumnja u korumpirani sistem.

Zlatno doba žanra dolazi sredinom osamdesetih, a traje sve do kraja devedesetih godina prošlog vijeka. Tada se i pojavio niz naslova koji su dali suštinsku definiciju svim dotadašnjim (dobrim ili lošim) pokušajima, a razvojem tehnologije – bilo je dosta lakše proizvoditi naslove koji se i dan danas smatraju kultnim.

1984; Michael Radford – 1984.
Kultna knjiga George Orwella smatra se najpopularnijim žanrovskim filmom ovog tima. Totalitarna ideologija i radnja knjige, ali i filma je rodila izraz ”Big Brother”, a smještena je u Londonu, gdje Ministarstvo istine zapravo krivotvori historiju, dok Winston Smith vodi sopstvene memoare koji se totalno kose sa ideologijom Partije.

THEY LIVE; John Carpenter – 1988.
Od samog početka do svog kraja ovo je distopijski film koji najviše obožavaju današnji teoretičari zavjere. They Live je futuristička satira u kojoj John Nada, nakon što pronađe sunčane naočale s kojima vidi vanzemaljce, ali ne samo to. Nanda vidi stvari onakvim kakve jesu. Svijet kontrolišu vanzemaljci, a svakodnevnica je puna podsvjesnih-subliminalnih poruka koje niti jednog gledatelja ovog filma neće ostaviti ravnodušnim.

Većina poznavatelja žanra ali i industrije bi se usudila reći da je Blade Runner zapravo daleko najbolji film ovog tipa, ali mi ćemo ga časno pomenuti samo zato što spada u red kultnih klasika koje svaki ljubitelj sedme umjetnosti ”ima u malom prstu”. Pored njega naravno tu treba dodati i Matrix, Minority Report te 12 Monkeys.

DARK CITY; Alex Proyas – 1998.
Šansu treba dati i ovom ostvarenju koje je neo-noir sci-fi koji je zapravo križanac ranije pomenutog Metropolisa i prvog dijela Matrixa. John Murdoch se jedne noći probudi u kadi, u nepoznatnom hotelu, sa jasnim znacima amnezije. U sobi mu je tijelo ubijene žene, a potom prima poziv koji mu kaže da treba pobjeći sa mjesta zločina jer ”Stranci” dolaze.

Optužen je za niz zločina koje nije počinio, ali ne može dokazati svoju nevinost zbog amnezije, a ”Stranci” koriste svoje moći da preraspodijele i reorganizuju čitav grad, kao i ljudske umove i identitete.

Ono što svakako raduje fanove jeste veliki uspjeh Mad Max adaptacije sa Tom Hardyjem i Charlize Theron u glavnim ulogama, koji na velika vrata vraća anti-utopiju u kino sale. Upravo zbog toga kultna trilogija sa Mel Gibsonom u glavnoj ulozi nije pomenuta, mada je bila i light-motiv za ispisane redove, a u zaslužuje visoko mjesto na tablici distopijskog, kao i filma generalno.